Znakovi duhovnosti

Dobro došli

23.04.2011.

O historijatu sebilja u Sarajevu

Evlija Čelebija, poznati putopisac, prošavši Sarajevom 1660. godine, zabilježio je sljedeće: "Sebilj. – Na tri stotine mjesta postoje sebilji (sebîlhâne) gdje žedni ljudi piju vodu. Oni su podignuti iz ljubavi prema mučenicima sa Kerbele. Većina ih je u čaršiji i na trgu. Impozantni su sebilji Ferhad-pašin, Husrev-begov, Murad-begov, Gâzî ‘Isa-begov i drugih prvaka i uglednih ljudi.” Evlija Čelebija: Putopis – Treće izdanje, Preveo: Hazim Šabanović, Izdavač “Sarajevo – Publishing”, 1996. g., str. 111. www.bastinaobjave.com

08.03.2011.

Tekst koji je uzburkao javnost - Esad Duraković

Važno je ukazati na to da su šiiti većina u istočnom dijelu Saudijske Arabije, a najveće količine saudijske nafte nalaze se upravo tu. Istovremeno - i paradoksima nikada kraja! - šiiti u Saudijskoj Arabiji žive u vrlo teškim, diskriminirajućim uslovima iako su na teritoriji najbogatijoj naftom. Nije potrebno objašnjavati kakva osjećanja su imali šiiti u Saudijskoj Arabiji kada je saudijski kralj savjetovao zemljama Zapada, i Izraelu, da ubiju u glavu zmiju kakvu predstavlja, po kraljevom sudu, Iran

Arapski svijet stoljećima sanja svoju renesansu. Ono što im je orijentalizam proglasio renesansom i što oni tako tretiraju u udžbenicima (Napoleonov pohod u Egipat 1798) bio je imperijalni pohod druge kulture, a ne renesansa. Dok ovih dana posmatramo ogroman plimni val u arapskom svijetu, razmjera cunamija, pitamo se: je li to konačno buđenje arapskog svijeta iz viševjekovne hibernacije; počinje li to njihovo renesansno doba?

Situacija je nesumnjivo dramatična i sa potpuno neizvjesnim ishodom. Često se može čuti od ljudi - i to od onih od kojih se očekuje kompetentnost - da je ova zbivanja u arapskom svijetu planirao Zapad, što je nelogično, jer su postojeći režimi u arapskom svijetu bili veoma poslušni, čak pokorni politici SAD-a na Bliskom istoku. Zašto bi zapadni političari kreirali tako visok stepen sudbinske neizvjesnosti kakvu sada mogu samo posmatrati?! Arapski svijet - u ovoj globalizaciji koja modernim tehnologijama osujećuje izoliranost - naprosto nije mogao više ostati ravnodušan prema vlastitoj sudbini i povijesti. Nevjerovatno je, ali valja imati u vidu da je ovu golemu energiju sa nepredvidljivim posljedicama aktivirao čin samospaljivanja jednoga mladića u Tunisu, kome nije dopušteno da prodaje povrće na ulici: to znači da je sazrijevanje svijesti poraslo tako mnogo da je bio dovoljan i takav čin kao povod za veliku eksploziju.

Ne treba sumnjati ni u to da je odnos zemalja Zapada prema ovome svijetu - sve do toga da formira moćne koalicije koje temeljito razaraju taj dio svijeta i pri tome ga vjerski i kulturalno nastoje poniziti do nezamislivih granica - kao i naglo bujanje islamofobije i blasfemije na Zapadu, posebno u Evropi - sve je to kontraproduktivno, gledano s pozicija Zapada, jer je i ta vrsta akcije značajno doprinijela ovoj vrsti reakcije. Politika cionizma uvijek je tu poseban faktor.

No, koliko je razvoj događaja nepredvidljiv, moguće je vidjeti iz djelovanja jednog faktora koji se još uvijek ne aktivira punim kapacitetom, ali je realno očekivati njegovo aktiviranje, čime bi se radikalno preuredio Bliski istok, a to bi imalo velike, vjerovatno i dramatične globalne posljedice. Vjerujem da u ovome času nisu toga svjesni ni mnogi Arapi koje ovih dana nosi plimni val pobune. Riječ je o šiizmu kao vrlo važnom faktoru na Bliskom istoku, čiji utjecaj bi lahko mogao postati presudan u političkom prekomponiranju Bliskog istoka. Nisam zapazio u našim medijima da analitičari uopće uočavaju potencijale toga faktora u aktualnim zbivanjima u arapskom svijetu. No, prije nego što ukažem na poziciju šiita (i šiizma) u arapskom svijetu, valja podsjetiti na ono što je općepoznato: danas su šiiti na Bliskom istoku izuzetno homogeniziran politički i kulturalni faktor i upravo kao takav je politički hiperaktivan te stoga izaziva strepnju Zapada. Mislim da većina ljudi ne zna kako su šiiti veoma rašireni i po arapskim zemljama, a nisu samo u Iranu, pa bi ova snažna pobuna u arapskom svijetu mogla ići naruku šiizmu, a u takvom slučaju bilo bi realno očekivati značajnu preraspodjelu političkih snaga na Bliskom istoku. Istovremeno - i to je naročito važno - time bi silno ojačao utjecaj Irana u cijelom regionu, a suvišno je govoriti kakve posljedice bi to imalo. To bi bio već sasvim nov kvalitet: ne bismo bili svjedoci samo jačanju šiizma kao vjersko-religijske komponente već i iranskog etničkog elementa.

Surevnjivost između Arapa i Iranaca, sunita i šiita, ima veoma dugu i burnu povijest. Iranski šiitski pokret za kulturalnu i političku ravnopravnost, čak za dominaciju, poznat kao šuubizam (ar. al-šuubiyya) bio je predominantan pokret u abbasidskom halifatu. No, uprkos incidentima, on se u to vrijeme nije ispoljavao u ratovima jer je moćni halifat imao snažne mehanizme za "taljenje" kultura, pa su pod utjecajem šuubizma nastala nebrojena monumentalna djela u svim oblastima arapsko-islamske nauke i kulture. Danas su odnosi drukčiji. Da bi se vidjelo kako su ozbiljne šanse da utjecaj šiizma i Irana postane dominantan u regionu, dovoljno je ukazati na sljedeće činjenice koje su, vjerujem, mnogim ljudima nepoznate.

U Iraku ima, približno, 65 posto šiita, ali je, uprkos tome, sunitska manjina vladala Irakom stotinama godina. Agresija zapadnjačke koalicije na tu zemlju promijenila je situaciju tako da bi šiitska većina u sasvim bliskoj budućnosti mogla preuzeti Irak. Upravo je to suprotno interesima zapadnjačke koalicije, čija razorna agresija na Irak nije imala baš nijedan pozitivan efekt sa stanovišta interesa Zapada. U Libanu šiiti imaju dominantnu poziciju, iako ju je malo svijeta uočavalo. Tek kada je prije nekoliko godina moćna izraelska armija polomila zube u sukobu sa Hizbullahom u Libanu, svijet je shvatio - čini se da je i Izrael tek tada shvatio - s kakvom silom se suočava. Snagu šiita ne treba potcjenjivati ni u Siriji. U Bahrejnu približno 20 posto sunita vlada veoma dugo, iako su manjina. U Jemenu je slična situacija, i općenito u zemljama Zaljeva, čiji režimi se ne mogu smatrati naročito stabilnim, situacija je rovita i podložna je ovoj šiitsko-sunitskoj polarizaciji. Stoga bi bilo čudno, neočekivano, da šiiti u tim zemljama ne iskoriste priliku za promjenu svoga statusa i pozicije. Saudijska Arabija je u tom pogledu posebno zanimljiva. Naime, ona je stožer sunizma, zapravo je ona stožer jedne vrste devijantnog sunizma - selefizma (u nas poznatog kao razne vrste vehabizma) kojeg eksportuje i izvan Saudijske Arabije. U toj zemlji živi značajan procenat šiita. No, važno je ukazati na to da su šiiti većina u istočnom dijelu Saudijske Arabije, a najveće količine saudijske nafte nalaze se upravo tu. Istovremeno - i paradoksima nikada kraja! - šiiti u Saudijskoj Arabiji žive u vrlo teškim, diskriminirajućim uslovima iako su na teritoriji najbogatijoj naftom. Nije potrebno objašnjavati kakva osjećanja su imali šiiti u Saudijskoj Arabiji kada je saudijski kralj savjetovao zemljama Zapada, i Izraelu, da ubiju u glavu zmiju kakvu predstavlja, po kraljevom sudu, Iran. Ti savjeti centralne sunitske zemlje snažan su indikator rasporeda snaga na Bliskom istoku i pokazatelj su mogućeg razvoja događaja. Navedene činjenice pokazuju kako je potpuno pogrešno svođenje šiizma na Iran, predstavljanje stvari kako je šiizam isključivo stvar Irana, ili iranski islam, što su činili mnogi naučnici u svijetu, a najčešće su ga tako nastojali predstaviti i sami Arapi. Stvarnost je drukčija, i upravo će se to očitovati u nastupajućoj budućnosti.

U arapskim zemljama Sjeverne Afrike ne postoji ta vrsta neizvjesnosti, ali je vrlo visok stepen neizvjesnosti u zemljama Zaljeva i Srednjeg istoka općenito, gdje je stanje ionako užareno. Za očekivati je da talas iz Sjeverne Afrike dopre i do njih, a u tom slučaju analitički se mora imati u vidu faktor šiizma u arapskom svijetu, faktor koji je, manje ili više, stoljećima bio marginaliziran ili gušen u arapskim zemljama, a koji bi mogao iskoristiti ovaj svoj povijesni čas. No, nije nezamisliva i takva situacija u kojoj bi ojačani šiitski faktor u arapskim zemljama mogao podrivački utjecati na oblik vladavine u samome Iranu. On je već ionako golema, najveća regionalna briga Izraela i Zapada, što znači da je u svakoj "kombinaciji", u svakom mogućem razvoju događaja, šiizam snaga čiji utjecaji mogu biti presudni. Pobune opozicije u Iranu pokazuju kako i tamo stasava svijest o nužnosti promjena, i pitanje je vremena kada će doći do njih, a upravo ovaj talas u arapskom svijetu ima izgleda da to inicira.

U svakom slučaju, radikalne promjene u arapskom svijetu neće se dogoditi, kao konačne, u kratkom vremenskom periodu, ali ne sumnjam ni u to da prisustvujemo otpočinjanju jednog burnog historijskog procesa. Ništa više ne može biti kao što je bilo u tome svijetu koji se budi iz preduga sna, iz omamljenosti, te nam valja - s krajnjim uzbuđenjem, ali i trezveno - svjedočiti tome buđenju svijeta koji je predugo samo snivao svoju znamenitu povijest.

http://www.oslobodjenje.ba/index.php?id=13819

08.02.2011.

Adab poslanika u svakodnevnom ophođenju sa ljudima

www.bastinaobjave.com


Sljedeći adab koji su poslanici provodili jeste onaj u svakodnevnom ophođenju i razgovoru sa ljudima.

 Jedan od primjera rečenog su rasprave koje su poslanici vodili sa nevjernicima, a zabilježene su u Kur’anu, kao i razgovori sa vjernicima. Ako razmotrite različite razgovore koje su poslanici vodili sa nepokornim i neznalicama, ne možete naći ništa što bi u odnosu na nevjernike pred stav ljalo nedoličan, uvredljiv i neprimjeren govor. Pored svih protivljenja i otpora, ismijavanja, ponižavanja, psovki koje su poslanici trpjeli od njih, u odgovorima se može naći jedino najljepši govor i najdobrostivija pri di ka. Od njih nisu odlazili, osim sa selamom: ...a kada ih neznalice oslove, od go varaju: “Mir vama!”[1] 

Jedan od razgovora koje Kur’an prenosi vođen je između hazreti Nuha i njegova naroda:Glavešine naroda njegova, koji nisu vjerovali, govorili bi: “Mi smatramo da si ti samo čovjek nama nalik, i smatramo da tebe slijede samo oni među nama prezreni, kratke pameti! Mi ne vidimo da vi pre d njačite nad nama ikakvom vrednotom, čak vas i lažljivcima sma tra mo!” Pa bi Nuh govorio: “O narode moj! Zar mislite – ako sam ja na do ka zu od Gospodara svoga i ako mi je On od Sebe milost vjerovjesništva po dario, a vi opet slijepi za to – zar mislite da ćemo vas prisiliti na to, a va ma je to još i odvratno?!”[2] 

Ili razgovor između hazreti Huda i njegova naroda Ada: “Mi tvrdimo da je tebe neko naše božanstvo zlom pogodilo!” A Hud reče: “Ja za svje doka pozivam Allaha, a budite i vi svjedoci da ja nemam ništa s tim što vi Allahu druge smatrate ravnim pored Njega.”[3] 

Kur’an prenosi Azerove riječi: “Zar ti, o Ibrahime, mrziš moja bo žan stva?!” – povika otac njegov – “Ako se ne okaniš, zbilja ću te ka me no va ti, zato me zadugo napusti!” “Mir tebi!” – Ibrahim odgovori. “Mo liću Go spodara svoga da ti oprosti, jer je On doista dobar prema me ni.”[4] 

Kur’an za narod Šuajbov prenosi: Glavešine iz naroda njegova, koje nisu vjerovale, govorile bi: “Mi te doista u ludilu vidimo i doista sma tramo da si ti od onih koji su lašci!” “O narode moj” – odgovarao bi on – “kod mene ludila nema nikakva, nego sam ja poslanik Go spoda ra svih svjetova! Do sta vljam vam poslanice Gospodara moga, i po­uzdan sam vam savjet nik.”[5] 

Kur’an u vezi sa faraonom saopćava: Pa faraon upita: “A ko je Gospo dar svjetova?” Musa reče: “Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je iz među njih, ako vjerujete!” “Čujete li?” – faraon reče onima što bijahu oko njega. “Gospodar vaš i Gospodar vaših predaka drevnih!” – reče Mu sa. “Zbilja, poslanik vaš ovaj, koji vam je poslat, uistinu, lud je!” – po vika faraon. A Musa reče: “Gospodar Istoka i Zapada, i onoga što je iz među njih, ako pameti imate!”[6] 

Kur’an u vezi sa narodom Merjeminim saopćava: I noseći ga, dođe ona narodu svomu, a oni povikaše: “O Merjemo, učinila si nešto ružno! O sestro Harunova, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila bludnica!” A ona im na njega pokaza. “Kako da govorimo djetetu u bešici?” – upitaše. A ono reče: “Ja sam Allahov rob! Meni će On Knjigu dati i vje rovjesnikom me učiniti!”[7] 

Kur’an kao podršku Poslanika, s.a.v.a., spram nepriličnih mu pri pi si va nja kaže: Pa ti opominji! Jer nisi ti, milošću Gospodara svoga, ni pro ri catelj niti lud! Zar oni da govore: “On je pjesnik! Čekat ćemo mu sud bi nu nestalnu!” Ti reci: “Čekajte vi! I ja ću zajedno sa vama čekati!”[8] 

Također, Kur’an kaže: I nevjernici još govore: “Ne slijedite vi dru go ga doli opčinjena čovjeka!” Pogledaj kako o tebi oni primjere iznose, pa potom lutaju i Pravi Put naći ne mogu![9] 

Pored navedenih primjera, Kur’an prenosi mnoštvo drugih izrečenih kle veti i pogrdnih riječi od strane nevjernika, a istovremeno nećete naći da je ijedan poslanik pored takvih grubih i nedoličnih ispada rekao jednu ruž nu riječ, osim logična odgovora i istinite riječi popraćene lijepim pona šanjem.

 Ovi velikani ljudskoga roda slijedili su odgoj koji ih je poučio naj ljep šem adabu i najboljem govoru. Upravo u ozračju ove Božije pouke je i ona zapovijed koju Kur’an prenosi: Idite vas dvojica faraonu, on je u zlu prevršio svu mjeru, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao![10] 

Allah, dž.š., Svome Poslaniku, s.a.v.a., kaže: Ako se od njih moraš okrenuti, u želji da od Gospodara svoga stekneš samilost kojoj se nadaš, ti im opet reci koju lagodnu riječ, jer i sam od Gospodara svoga milost tra žiš i njoj se nadaš, onda im barem koju lijepu riječ reci.[11] 

Od poslaničkih adaba je i onaj da su u razgovoru sa ljudima uvijek sebe smatrali pripadnikom naroda i jednim od njih. Sa svakim od njih su raz govarali u srazmjeri njihova razumijevanja. Ovo se razgovijetno može vi djeti u kur’anskim ajetima koji bilježe takve razgovore. I šije i sunije pre nose hadis od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “Mi, skupina po slanika, razgovaramo sa ljudima u srazmjeri njihova razumijevanja.”

 Svakako treba znati da se slanje poslanika u temelji na upućivanju ka isti ni, tumačenju istine i njenom pomaganju. Prema tome, poslanici, neka je mir svima njima, neizbježno moraju kod promicanja istine sami biti is tina i daleko od laži te se ustezati od svega što može odvoditi u zabludu i zastranjenje, bilo da to odgovara željama ljudi ili ne, bilo da to potiče sklo nost i želju ili odbojnost. Pored toga, Uzvišeni Bog je radi učvršći va nja istine iz rekao najstrožije opomene poslanicima u pogledu zahtjeva da ne slijede laž, bilo u govoru, bilo u djelu, jer je jasno da je laž, čak i da se de si na pu tu istine ili izvan nje, opet samo laž i ništa drugo. Pozivanje is ti ni nije sp o ji vo sa odobravanjem laži, kolikogod da se laž nađe na putu is ti ne. Up ravo zato Allah, dž.š., kaže: Za pomagače nisam uzimao one ko ji na kri vi put od vode.[12] Također, On je rekao: A da te nismo učinili čvr stim, go­tovo da bi im se malo priklonio, i tad bismo ti doista dali da is kusiš dvostruku pa tnju u životu i dvostruku patnju nakon smrti! Tada ne bi nikoga na šao ko bi ti protiv Nas pomogao.[13] Dakle, kada su stvari ova ko po stav lje ne, ne priliči da se spram istine pristupa i sa najne znat ni jim oblikom ne ma ra ili prevare, kao što ne priliči da se iskazuje i naj ma nji oblik uva ža vanja laži.

 Upravo zato vidimo da je Uzvišeni Bog opremio Svoje poslanike onim osobinama koje olakšavaju slijeđenje puta istine i pomaganje istine, kao što je i rekao: Vjerovjesniku nema teškoće nikoje u onome što je njemu Allah naredio, jer takav je Allahov običaj bio i za one koji su bili i nestali prije – a naredba Allahova je odredba čvrsto određena! – za one koji su Allaho ve poslanice dostavljali, i od Njega strepili, i koji se nikoga, osim Alla ha, nisu bojali. A dovoljno je to što će se pred Allahom račun polagati![14] 

Ovim je rečeno da Božiji poslanici nisu bili izloženi naporu u onome što im je učinjeno obaveznim, a kod ispunjenja Božijih propisa nisu stra ho vali ni od koga, osim Njega. Iz rečenog se može shvatiti da ovi velikani na putu ispoljavanja istine nisu vidjeli nikakvu prepreku, kolikogod da je bilo utemeljeno pretpostaviti da ih je ovaj posao dovodio u različite ne prilike i opasnosti.

Uzvišeni Bog im je obećao pomoć na putu promicanja istine: A Riječ Na ša je davno rečena o robovima Našim, o poslanicima: “Oni će biti, do i sta, potpomognuti, a Naša vojska – ona će biti pobjednička!”[15] Ta ko đer je rekao: Mi ćemo, doista, pomoći Naše poslanike.[16]

Dokle, historija bilježi događaje i vidimo da poslanici, neka je mir svi ma njima, nisu imali nikakvog straha kod iskazivanja istine, nudeći je ogo ljenu, ničim prikrivenu, kolikogod da je bila ljudima neugodna i ka ko god nije odgovarala njihovim prohtjevima. Allah, dž.š., govoreći o Nuhu, a.s., pre nosi njegove riječi: Ali, ja vas zbilja smatram narodom neznalačkim.[17] Dok je Hud, a.s., rekao: ...vi samo potvore iznosite.[18] Također, hazreti Hud je drugom prilikom svome narodu rekao: A Hud bi odgovarao: “Već je na vas pala srdžba i gnjev od Gospodara vašeg, zar da se vi sa mnom ra spravljate o imenima koje ste vi i vaši preci dali božanstvima, i o koji ma Allah ne objavi nikakva dokaza?!”[19] Za hazreti Luta, a.s., prenosi se da je rekao: Vi ste narod koji u zlu svaku mjeru prelazi![20] Hazreti Ibra him, a.s., u Kur’anu svome narodu kaže: Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto ne razmislite?[21] Hazreti Musa, a.s., je – u odgo vo ru na faraonove riječi: “Ja mislim, o Musa, da si ti doista opčinjen!”– re kao: “Pa ti znaš da ovo nije objavio kao znamenja neporeciva niko dru gi nego Gospodar nebesâ i Zemlje! Ja mislim da ćeš ti, o faraone, si gur no nastradati.”[22]

Isto tako, postoje brojni drugi primjeri koji svjedoče slijeđenje adaba u po gledu istine. Ovdje se mora primijetiti da ni jedna stvar nije draža, vo lje nija, cjenjenija, plemenitija i vrjednija, od istine. Ako se u ovim pri mje rima može vidjeti neki adab koji je u očima ljudi suprotan onom koji je prisutan u njihovim životima, ipak ih ne treba smatrati lišenim adaba, jer se ne može oslanjati na mišljenje i stanovište ljudi čija se zgrada života po diže na temeljima slijeđenja i povinovanja prohtjevima duše, mije ša njem sa ljudima neistine, poniznošću i ulagivanjem pokvarenjacima i koji na takav način priskrbljuju svoje životne potrebe.

Ukratko, kao što je rečeno na početku ovog ogleda, adab se ozbiljuje je dino u dozvoljenom, lijepom i dobrom govoru i djelu, s tim da se mje ri lo pohvaljenog i lijepog adaba razlikuje prema školama mišljenja i život nim praksama iz kojih izrastaju različita društva. Međutim, u vjerskoj za jed nici, budući da se ona oslanja na Božiji poziv, a Božiji poziv u djelu i vje rovanju slijedi jedino istinu, istina se nikad ne miješa sa laži i ne te me ljise na njoj te zato i ne traži od nje pomoć. Zbog svega iznesenog, neupitno je da se u ovakvoj zajednici istina uvijek slijedi i u punom smislu ispo lja va. Zajednica vjernika kao takva u slučaju različitih puteva kretanja ka istini i njenog svjedočenja primijenit će najbolji i najljepši oblik adaba. Napri mjer, ako bude mjesta da se razgovara i otresito, i obazrivo, tada je adab da se primijeni drugi oblik. Ako bude moguće posao obaviti i brzo, i sporo, jas no je da će prvi oblik biti bliži adabu. Primjer iznesenog je dat u Kur’an kada je naređeno uvažavanje oba oblika, ali je za slijeđenje ljepšega re čeno: I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve i objašnjenje za sve. “Pri mi ih svojski, a narodu svome zapovjedi da se pridržava onoga što je u njima najljepše!”[23] Također: Pa, ti obraduj robove Moje, koji Govor slu šaju i slijede ono najljepše u njemu. To su oni koje je Allah na pravi put uputio, takvi su, zbilja, umni ljudi![24]

Ovim je postalo očito da kod laži i istine pomiješane sa laži nema ada ba. Sve što nije čista istina zabluda je, a Vladaru Istine se ona ne dopada, kao što je i Sam rekao: Zar poslije istine ima išta osim za blude?[25]

Upravo zbog rečenog poslanici su pozivali istini jasno, otvoreno i is ti nitim govorom, iako se to u nekim slučajevima protivilo običajima i laž nim adabima nevjerničkih zajednica, čiji su pripadnici ispoljavali nezadovolj stvo zbog toga.

Od poslaničkih adaba u njihovom odnosu prema ljudima jeste i onaj da su iskazivali jednako poštovanje prema bogatim i siromašnim, a više od uo bi čajenog prema ljudima znanja i bogobojaznosti. Budući da su po sla ni ci svoje djelovanje temeljili na pokornosti i odgoju duša, oni zbog toga nisu pravili razliku između bogataša i siromaha, stara i mlada, mu škarca i že ne, slobodna i roba, zapovjednika i potčinjenog, vladara i ob ičnog svi je ta. Ovdje logika poslanika, neka je mir Božiji njima, do ki da lažne druš tve ne statuse i društvene povlastice koje silnici i jaki sm atraju svojim pri rod nim pravom. U poslaničkom shvatanju uživanje društvenih povlastica i uskraćenost istih, ukratko: blagostanje i nesreća ljudi ne ovisi o njiho vom bogatstvu ili siromaštvu, moći ili nemoći. U islamskom vrednovanju ovih pitanja ne smatra se da bogataš i moćnik, primjereno mjestu u dru štve­noj hijerarhiji treba da na isti način, treba da koriste životne pogod nosti u kojima nema ni teških napora i poslova, ni velike odgovornosti. Zapravo, svi ljudi su jednaki u pogledu povlastica i pogodnosti. Kur’an Čas ni u vezi sa ovim pitanjem kaže: O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznali! Naj ugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji![26]

U logici ovog pogleda ona oholost – koju moćni imaju spram svoje moći i bogati spram svoga bogatstva – ustupa mjesto poniznosti, istra ja va nju u traženju oprosta i milosti, natjecanju sa drugima u dobročinstvu, bor bi na Božijem putu i traženju Njegova zadovoljstva. Kao posljedica re če nog, i prema siromasima se iskazuje poštovanje kao i prema bogatim. Pro vodi se adab prema siromašnim kao što se provodi i prema moćni ci­ma. Štaviše, prema siromasima se iskazuje suptilniji adab i poštovanje. Allah, dž.š., odgajajući Svoga Poslanika u adabu, kaže: Strpljiv budi s onima koji mole jutrom i večerom svoga Gospodara, želeći naklonost Njegovu, i ne ski daj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, niti sli jedi onoga čije smo srce da Nas spominje nemarnim učinili, i koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.[27] Također, Uzvišeni je rekao: I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu! Ti nećeš svoditi njihov račun, a ni oni neće tvoj račun sviđati. I, ako bi ih odgonio od sebe, ti bi tada silnikbio.Objavio/la Qamer u 21:16, 0 komentar(a), print, #

16.01.2011.

Dokazi o nemogućnosti reinkarnacije


E-mailIspisPDF

Ono što slijedi racionalni dokazi su o nemogućnosti reinkarnacije, odnosno preseljavanju duše iz jednog tijela u drugo, koji su shvatljivi širem čitateljstvu. Potrebno je naglasiti da u islamskoj filozofiji, a posebno unutar transcedente teozofije, postoje temeljitiji i opsežniji argumenti po ovom pitanju čije razumjevanje nije moguće bez poznavanja nekih filozofskih rasprava i načela.

Iz jednog ugla gledano oni koji vjeruju u reinkarnaciju mogu se podijeliti u dvije skupine:

Prva skupina su oni koji su vjerovanja da duša nužno mora de se preseli iz jednog tijela u drugo između kojih postoji jedinstvo u vrsti. Prema ovom vjerovanju čovjekova duša treba da se preseli u ljudsko tijelo, a životinjska duša u životinjsko tijelo iste vrste.

Druga skupina je vjerovanja da nema nužnosti da različita tijela imaju međusobnu srodnost po vrsti. Tako je moguće da čovjekova duša preseli u životinjsko tijelo, pa čak i u vegetativno tijelo.

Iz drugog ugla gledano oni koji vjeruju u reinkarnaciju duše mogu se podijeliti na sljedeće dvije skupne:

Prva skupina su oni koji su vjerovanja da ovo preseljavanje duša konstantno, odnosno taj ciklus se nikada ne prekida, odnosno preseljavanje duša je vječno.

Druga skupina je vjerovanja da to nužno ne mora biti tako. Ustvari, moguće je da ovo ponavljanje traje jedno određeno razdoblje, s tim da nakon toga duša se odvaja od tijela i više nema potrebe za tijelom.

 

Dokazi koji negiraju reinkarnaciju

S obzirom na važnost teme i onoga što je kroz stoljeća raspravljano o njoj u znanosti o duši ukratko možemo navesti sljedeće dokaze o nemogućnosti reinkarnacije:

1. dokaz

Ako vjerovanje u reinkarnaciju podrazumjeva da se duša stalno premješta iz jednog tijela u drugo i prilikom tog premještanja duša dolazi do posljedica i rezultata svojih djela, sigurno je da takvo vjerovanje oprečno vjerovanju u zagrobni, odnosno onosvjetski život i proživljenje, a što prihvataju sve nebeske vjere.

Ako reinkarnacija podrazumjeva da se duša premješta u određenom i ograničenom vremenskom razdoblju, naprimjer, dok ne nastupi Sudnji dan, duše se premještaju sve do tog trenutka a svoju egzistenciju nastavljaju u budućem svijet, ovo iako općenito gledano nije u sukobu sa pitanjem proživljenja, ali je u sukobu sa onim što uče nebeske vjere u vezi života u čistilištu, odnosno Berzahu prije Sudnjega dana, u najmanju ruku s onim što uči islam u vezi pitanja kao što su život nakon smrti, svijetu Berzaha, susretu sa Bogom, nemogućnosti povratka na Ovaj svijet nakon smrti, ostavljanja imetka, porodice i pomagača na Ovom svijetu, kao i razgovor koji meleci vode nakon smrti sa dušama u Džennetu i Džennetu.

Kur'anski ajeti koji dokidaju reinkarnaciju su:

“A oni vele: ‘Zar kad pod zemljom nestanemo mi, zar ćemo iznova biti stvoreni?’ Dakako! Oni u susret s Gospodarom svojim ne vjeruju! Ti reci: ‘Melek smrti, koji je za to vama određen, vas će usmrtiti, potom ćete se vi svome Gospodaru vratiti!’” (Sedžde, 11)

“One koje će meleki usmrtiti a oni čisti biti, i kojima će govoriti: "Selam, Mir vama! U džennet stupite zbog onog što činili ste!” (Nehl, 32.)

“One koje su meleki usmrtili a oni nevjernici bili, pa će se pokoriti: ‘Mi nikakvo zlo nismo činili!’ ‘Jeste zlo činili! Allah dosta zna ono što ste vi radili, zato ulazite na vrata džehennema, u njemu ćete vječno biti!’ O, kako će užasno boravište oholih biti!” (Nahl, 28-29)

“Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: ‘Šta je bilo s vama?’ – ‘Bili smo potlačeni na Zemlji’ – odgovoriće. – ‘Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?’ – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti džehennem, a užasno je on boravište.” (Nisa, 97)

“I kad nekog od njih smrt pohodi, on govori: ‘Moj Gospodaru, Ti me povrati! – da bih ja uradio kakva dobra u onom što propustio sam!’ Nikada! To je riječ koju je on već govorio. Iza njih pregrada će biti do Dana kad će biti proživljeni.” (Muminun, 99-100)

“Zbog svojih grijehova (narod Nuhov) su potopljeni a potom u Vatru uvedeni!” (Nuh, 25)

“Ne smatraj nikako mrtvima one koji su na Allahovom Putu poginuli! Oni su živi, i kod Gospodara svoga opskrbljeni, i radosni zbog onog što im je Allah iz Svoga obilja dao, i ozareni zbog onih koji se još nisu u društvo njihovo pridružili!” (Ali Imran, 169)

“I reći će se: ‘Uđi u džennet!’ – a on će reći: ‘Kamo sreće da moj narod znade, zašto je meni moj Gospodar oprostio i od počašćenih me učinio!’” (Ja Sin, 26-27)

“A da ti je samo vidjeti zločinitelje u mukama smrtnim, kad meleki prema njima ruke svoje budu ispružili: ‘Dajte, spasite svoje duše! Danas ćete biti golemom kaznom kažnjeni, jer ste o Allahu vi neistinu govorili, i prema Njegovim Znakovima vi ste se oholili!’ A doći ćete nam pojedinačno, kao kad smo vas prvi put stvorili, i iza sebe ostavit ćete blaga koja smo vam dali. ‘Ne vidimo s vama posrednike vaše, koje ste među sobom smatrali Allahu ravnim, pokidaše se veze vaše, nesta vam onih u koje ste uzdanje imali!’” (En'am, 93-94)

2. dokaz

Nužna posljedica reinkarnacije je prisustvo dvije duše u jednom tijelu što je racionalno gledano nemoguće. To bi značilo da svako tijelo koje dođe u postojanje odmah bude sa dvije duše: jedna duša koja se premjestila od prijašnjeg tijela i druga duša koju sâmom tijelu daruje Prvotni uzrok na temelju potencijala tog tijela, jer gdje god postoje svi uvijeti i okolnosti za pojavu nekog bića Uzvišeni Stvoritelj neodložno, a na temelju Svoje Sveopće i Sveobuhvatne milosti, to biće dovodi u postojanje. Stoga, ako tijelo bude imalo potencijal da primi dušu Stvoritelj će bez odlaganja darovati mu dušu.

Ne treba misliti da postojanje jedne duše, koja se preselila iz nekog prethodnog tijela, spriječava dolazak druge duše. To je poput isijavanja Sunca izravno i neizravno na zid. Jednom sunčeva zraka pada izravno na zid, a drugi put prelamajući se o ogledalo sunčeva zraka pada na zid. Dakle, jedna zraka ne spriječava drugu zraku. Premještanje duše iz nekog drugog tijela, ne spriječava rađanja druge duše sa tim tijelom. A takvo što je nemoguće i neracionalano:

prvo, zbog toga što je to oprečno jedinstvenosti naše ličnosti koju svi mi duboko u sebi osjećamo;

drugo, to je u suprotnosti sa upravljanjem jednog tijela, jer mi posmatramo jedinstveno upravljanje tijelom.

3. dokaz

Napuštanja duše prethodnog tijela i njeno nastanjivanje u novo podrazumjeva da duša jedno vrijeme bude bez tijela koliko god da to razdoblje bude kratko, a takvo šta je ili moguće ili nije. Dakle, ako je takvo što moguće, to bi značilo da duša jedno vrijeme bude bez tijela kojim bi upravljala, a takvo što je nemoguće, jer duša bez tijela je neprihvatljiva (što je opširno pojašnjeno u filozofiji).

Ako je takvo što moguće, to nužno iziskuje i podrazumjeva da broj ljudi koji dolaze na Ovaj svijet bude jednak broju onih koji umiru. A takvo što očigledno nema potrebe za višim objašnjenjem.

4. dokaz

Duše koje su bile na Ovom svijetu i doživjele ovosvjetske događaje i osjetile zadovoljstva i patnje, te se konstantno vraćaju Ovom svijetu kroz nova tijela, upravo ova zadovoljstva, tegobe, patnje i percipirane stvari razum vidi besmislenim, jer bi to bio posao bez racionalno krajnjeg cilja i bez rezultata. Posao za koji se ne može pretpostaviti krajnji racionalan cilj u uređenju ove Kreacije nema mjesta.

5. dokaz

Ako pretpostavimo da se duša prethodno nalazila u nekim tijelima, tada bi trebalo da je ona zapamtila i pohranila sjećanja iz tih razdoblja, jer mjesto tih sjećanja je supstanca duše, a znamo da se supstanca duše ne mjenja u ovom premještanju iz jednog tijela u drugo. Prema tome, očekivati je da se duša može prisjetiti prijašnjih pohranjenih sjećanja i iskustava, a nije tako.

13.01.2011.

Srodnost sna i smrti

Imam reče: ‘Smrt je za vjernika isto kao ovo kupatilo, odnosno čišćenje. Ono što si počinio od grijeha dolaskom drugih bolesti i drugih događaja još uvijek nije nestalo. Smrću će i ono što je preostalo od grijeha nestati. Izaći ćeš čist od grijeha i pokuđenih stvari. O čovječe, znaj: Kada uđeš u smrt i kada prođeš kroz taj prolaz, bit ćeš oslobođen svakog oblika tuge, boli, uznemirenja, brige i tegobe, a naći ćeš se u okrilju svakog oblika sreće, blaženstva i širine duše.’

s perzijskog preveo: Amar Imamović

 

5. PREDAVANJE

Srodnost sna i smrti

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammed i njegovoj Časnoj porodici!

Mudri Allah u Svojoj časnoj Knjizi kaže:

اللَّهُ يَتَوَفَّى الأَنفُسَ حِينَ مَوْتِهَا وَالَّتِى لَمْ تَمُتْ فِى مَنَامِهَا فَيُمْسِكُ الَّتِى قَضَى عَلَيْهَا الْمَوْتَ وَيُرْسِلُ الأُخْرَى إِلَى أَجَلٍ مُسَمًّى إِنَّ فِى ذَلِكَ لَآيَاتٍ لِّقَوْمٍ يَتَفَكَّرُونَ

“Allah uzima duše u času njihove smrti, a i one koje nisu umrle već su usnule, te zadržava one kojima je odredio smrt, a one druge pušta do roka određenog. Doista su u tome znaci za ljude koji razmišljaju.”[1]

Ovaj ajet izričit je u tome da su smrt i san od jednog roda i istog statusa. I kod smrti i kod sna Uzvišeni Gospodar uzima duše, s tim da one kojima je određeni rok stigao ostavlja kod Sebe, a one kojima nije stigao rok pri buđenju vraća tijelu. Dvije su veoma važne stvari po ovom pitanju:

Prvo, uzimanje duše, koje je zajedničko i smrti i snu, u ajetu je iskazano glagolomjeteveffa (يَتَوَفَّى), koji podrazumijeva potpuno i cjelovito uzimanje, a ne glagolom qabd(قَبض), koji podrazumijeva uzimanje i zapljenu. I u slučaju smrti i slučaju sna Gospodar uzima dušu, i to u zbiljskom značenju uzimanja, samo u slučaju smrti On pored toga i “zapljenjuje” dušu, koja više nije u mogućnosti da se vrati.

U još jednom kur'anskom ajetu za san se koristi izraz jeteveffa.

وَهُوَ الَّذِى يَتَوَفَّاكُم بِاللَّيْلِ وَيَعْلَمُ مَا جَرَحْتُم بِالنَّهَارِ ثُمَّ يَبْعَثُكُمْ فِيهِ لِيُقْضَى أَجَلٌ مُّسَمًّى ثُمَّ إِلَيْهِ مَرْجِعُكُمْ ثُمَّ يُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ

“On je Taj Koji vas Sebi uzima noću (jeteveffa) i zna šta ste preko dana stekli od dobra i zla! Potom vas budi, sve dok se rok smrti ne ispuni. A zatim, Njemu ćete se vratiti i On će vas o svemu što ste radili izvijestiti.”[2]

Drugo, ono što Allah, dž.š., uzima Sebi jeste duša. Znači, kod smrti i sna iz Ovog svijeta putuje i odlazi duša, a ne tijelo.

Dok čovjek spava, njegovo tijelo je na zemlji, a duša putuje drugim svjetovima, da bi se na kraju ponovo vratila. Kada čovjek umre, tijelo ostaje na zemlji, odnosno pod zemljom, a duša zauvijek odlazi u druge svjetove.

Ovo posvjedočuje kur'anski izraz uzima vas (يَتَوَفَّاكُم). Zbilja čovjeka je po njegovoj duši, i to je ono što se u svakodnevnom govoru oslovljava kao ja, ti i oni. Ako čovjek kaže: “Ja sam uradio to i to”, pod ovim “ja” misli se na dušu, a ne na tijelo.

Kur'an ovo potvrđuje sljedećim ajetom:

يَا أَيُّهَا الإِنسَانُ إِنَّكَ كَادِحٌ إِلَى رَبِّكَ كَدْحًا فَمُلاقِيهِ

“Ti ćeš, o čovječe, koji se mnogo trudiš na putu prema svom Gospodaru, Njega susreti!”[3]

Ovaj ajet obraća se zbilji čovjeka, dakle duši, a ne tijelu. Gospodar je dušu stvorio iz viših svjetova, a tijelo je podario čovjeku da on upotpuni svoje moći te da se nakon putovanja kroz svjetove sretne sa Gospodarom. Također, u suri El-Mu'minûn ova zbilja je jasno iskazana kod obraćanja stanovnicima Džehennema:

قَالَ كَمْ لَبِثْتُمْ فِى الأَرْضِ عَدَدَ سِنِينَ * قَالُوا لَبِثْنَا يَوْمًا أَوْ بَعْضَ يَوْمٍ فَاسْأَلِ الْعَادِّينَ * قَالَ إِن لَّبِثْتُمْ إِلاَّ قَلِيلاً لَّوْ أَنَّكُمْ كُنتُمْ تَعْلَمُونَ 

“‘A koliko ste se godina na Zemlji zadržali (zaustavili)?’ – upitat će On. ‘Zadržali smo se dan ili samo dio dana’ – odgovorit će oni – ‘pitaj one koji su brojali!’ ‘Zadržali ste se tek malo, da ste samo znali!’ – reći će On.”[4]

U ovim ajetima za ovozemaljski život korišten je izraz zadržati, zaustaviti (لَبث), koji odgovara prilikama kada čovjek na nekom dugom putovanju zastane na trenutak. Čovjek je prije Ovog svijeta proputovao neke razine, a sada se nakratko zaustavio i nastavlja svoje dugo putovanje. On je bio u Svijetu Zerra, a potom je došao u Svijet materije. Tu se nakratko zaogrće odjećom materije. Potom duša odbacuje pohabanu odjeću, odnosno tijelo, i nastavlja putovanje. Prema tome, tačna je upotreba izraza zaustaviti se za život na Ovom svijetu.

Da se ajet obraća čovjeku čija je bit tjelesnost, u tom slučaju nakon propadanja tijela ne bi bilo ispravno reći zaustaviti i zadržavati, već bi bilo tačno reći počivati i sl.

U knjizi Me'ânil-ahbâr prenosi se da je Imam Askeri rekao: “Moj otac, Imam Ali Naki, otišao je u posjetu jednom od svojih ashaba koji je pao u postelju. Zatekao ga je kako plače. Od straha pred smrću bio je zabrinut i jadikovao je. Imam Naki reče: ‘O robe Božiji, ti imaš strah od smrti i plačeš zbog toga što ne poznaješ značenje smrti.’

Potom reče: ‘Pitat ću te, pa mi odgovori! Ako bi cijelo tvoje tijelo obuhvatio gnoj i ti zbog toga bio u velikoj muci, ujedno ti se na tijelu pojave čirevi i svrab, a znaš da bi ukoliko odeš do kupatila i okupaš se, sve nečisti i bolesti nestale i tijelo bi ti se očistilo – da li bi volio otići u kupatilo i okupati se? Ili da zbog odbojnosti prema kupatilu prihvatiš da trpiš sve to?’

Bolesnik reče: ‘O sine Allahova Poslanika, volio bih otići u kupatilo i očistiti se od svih ovih prljavština i bolesti.’

Imam reče: ‘Smrt je za vjernika isto kao ovo kupatilo, odnosno čišćenje. Ono što si počinio od grijeha dolaskom drugih bolesti i drugih događaja još uvijek nije nestalo. Smrću će i ono što je preostalo od grijeha nestati. Izaći ćeš čist od grijeha i pokuđenih stvari. O čovječe, znaj: Kada uđeš u smrt i kada prođeš kroz taj prolaz, bit ćeš oslobođen svakog oblika tuge, boli, uznemirenja, brige i tegobe, a naći ćeš se u okrilju svakog oblika sreće, blaženstva i širine duše.’

Ove riječi su ostavile takvog traga na bolesnika da su mu se srce i tijelo smirili. Potpuno sretan, zatvorio je oči i ispustio dušu.”[5]

Također u knjizi Me'ânil-ahbâru, istim lancem prenosilaca, prenosi se da je Imam Ali Naki rekao: “Pitali su mog oca, Imama Dževada, zašto se muslimani plaše smrti i ne vole je. On odgovori: ‘Zato što su neznalice u pogledu zbilje smrti te im je zato ona odvratna. Da oni spoznaju smrt i da su od bliskih Božijih prijatelja, tada bi smrt mnogo voljeli, jer ovi znaju da je Ahiret za njih mnogo bolji od Ovog svijeta.’

Potom je Imam pitaocu rekao: ‘O robe Božiji, zašto se dijete i ludak ustežu da popiju lijek koji im tijelu donosi dobro i ozdravljenje?’

On reče: ‘Jer dijete i ludak ne znaju za koristi lijeka.’

Imam potom reče: ‘Kunem se Onim Koji je Muhammeda, s.a.v.a., po Istini poslao za Poslanika, korist od smrti za čovjeka koji se spremio za nju veća je od koristi lijeka za bolesnika. Kada bi ljudi znali kakve velike blagodati stiču smrću, sigurno bi voljeli smrt više i od ljubavi koju razuman čovjek ima prema lijeku koji uklanja nesreću.’”[6]

Također u istoj knjizi prenosi se od Imama Dževada: “Pitali su Imama Sedžada: ‘Šta je smrt?’ Imam reče: ‘Smrt je za vjernika poput kidanja uprljane odjeće i skidanja teških okova, te zamjene toga najraskošnijom odjećom i najugodnijim mirisom, jahanjem naboljih i najposlušnijih jahalica i naseljavanjem najboljih staništa. A za nevjernika smrt je poput kidanja raskošne odjeće i premještanja iz bliske mu kuće, te mijenjanja toga najumazanijom i najgrubljom odjećom, kao i naseljavanja najstrašnijeg mjesta i najžešće kazne.’”[7]

Ove predaje naveli smo kao potvrdu toga da je duša nakon smrti živa, i to u stanju blagostanja ili u kazni, poput sna u kojem je čovjek radostan kada posmatra prekrasne prizore ili je tužan i prestravljen kada posmatra zastrašujuće prizore.

Ovo potvrđuje i sljedeća predaja iz iste knjige Imama Muhammeda Takija, koji na pitanje o zbilji smrti reče: “Smrt je upravo ovaj san koji vas svake večeri pohodi, s tom razlikom što joj je vrijeme trajanja dugo, i što se čovjek u tom snu ne budi, osim na Sudnjem danu. Čovjek prilikom sna doživi snoviđenja, od kojih ga neka toliko obraduju i razvesele, kao što ga druga toliko prestrave da se to ne može opisati. E takva je i njegova smrt i stanja kroz koja prolazi nakon nje. Zato se spremite za smrt!”[8]

U istom svjetlu je i predaja Imama Sadika: “San je brat smrti. Uporedi smrt sa snom! Uzmi san kao dokaz i vodič u pogledu smrti, u kojoj nema puta ka buđenju niti prilike za vraćanje da ispraviš ono što si propustio.”[9]

Sujuti u djelu Džâmi'us-sagîr prenosi riječi Allahova Poslanika, s.a.v.a.: “San je brat smrti, a stanovnici Dženneta neće umrijeti.”[10] Na drugom mjestu, u Kunûzu-l-haqâ'q, Sujuti bilježi sličnu predaju od Allahova Poslanika, s.a.v.a.: “San je brat smrti, a stanovnici Dženneta neće spavati, niti umirati.”[11]

Ove predaje su jasne i izričite u pogledu toga da su san i smrt jedno, s tim da je smrt malo dublja i jačeg intenziteta, a san lakši. Stoga se može reći da je smrt teži i dublji san, a san je lahka smrt.

Svi filozofi svijeta su ostali nemoćni da otkriju i shvate zbilju sna, kao što su ostali nemoćni da shvate zbilju smrti. Niko od njih dosad nije uspio shvatiti tajne sna, kao što nije uspio ni skinuti zastore sa tajni o smrti.

Što se tiče razlike između sna i smrti, može se reći da u stanju sna tijelo prestaje sa aktivnostima, odnosno radnje svodi na minimum. Krv sporije kruži. Organi i udovi se odmaraju. Tijelo u određenoj mjeri gubi na temperaturi. Zato se čovjek i pokriva. A kada je čovjek budan, sve je drugačije. Zašto? Zato što duša za vrijeme sna svoju vezanost za tijelo umanjuje, ali je ne prekida potpuno. Upravo zbog toga tijelo i dalje obavlja svoje osnovne radnje, koje su mu potrebne za produženje postojanja. Smrću, pak, ta veza se prekida i duša odlazi ka Svijetu apsoluta, odnosno Svijetu nematerijalnosti.

Isto kao što duša za vrijeme sna kreće na putovanje ka Svijetu nematerijalnosti, ali u jednoj ograničenijoj formi, odnosno ka nižim razinama Svijeta melekuta i Svijeta oblika i formi, tako smrću ona odlazi na putovanje ka višim svjetovima Melekuta, Svijetu značenja i smislova i Svijetu duše, odbacujući pritom svoje tijelo u potpunosti.

Prema tome, san je smrt od nekoliko sati, a smrt je neprekinuti san. Kod smrti nema razlike između nekoliko minuta, dana i hiljade godina, kao što ni kod sna nema razlike između nekoliko minuta, jednog sata i nekoliko sati.

Mi uočavamo da se ljudi različito brzo bude. Nekima je dovoljan slabašan glas da ih probudi, dok druge neće probuditi ni grmljavina. Neki imaju lahak san, a drugi težak. Isto tako je i kod smrti. Smrt je kod nekih lahka. Oni na prvi poziv ka Uzvišenom položaju Allaha ustaju i kreću. Za neke druge, da bi se probudili iz smrti, bit će potrebno puhnuti u Rog.

Svilena buba i različite faze kroz koje ona prolazi veoma su zanimljivi i začuđujući. Oni koji su imali prilike da posmatraju njen razvoj od početka do kraja mogli su iz toga uzeti velike pouke u pogledu pitanja proživljenja. Jajašce ove životinje je bijelo i malo veće od sjemenke maka. U proljeće, dolaskom listova duda, ovo jajašce se otvara i iz njega izlazi gusjenica crne boje u dužini od nekoliko milimetara. Hrani se listom duda i malo-pomalo se razvija. Potom odlazi u san. Njen san traje otprilike dva dana i dvije noći. Tokom tog sna njene nožice su na zemlji, a ručice i glava su podignuti. Uopće se ne kreće. Ako je dodirneš, pomjeri se samo toliko da se može primijetiti da je živa. Nakon dva dana i dvije noći ona se budi, ali tako što svoju staru kožu ostavlja, a iz nje izlazi sa novom kožom. Sada je ona malo veća i malo svjetlija nego što je bila.

Potom se buba hrani listom duda, njoj svojstvene hrane, da bi iz dana u dan bila veća i svjetlija. Ponovo odlazi u san od dva dana kao i prvi put. Nakon dva dana izlazi sa novom kožom i još svjetlija. Nekoliko dana se hrani listom duda, da bi po treći put zapala u san. Opet u snu ostaje dva dana i budi se sa novom kožom. Ovog puta njen oblik se umnogome razlikuje od pređašnjeg. Dijelovi njenog tijela su jasno izraženi. Glava, nožice i ostalo se jasno razlikuje. Čak se može posmatrati i kako udiše i izdiše plućima koja joj se nalaze na leđima i u položaju su onoga što kičma predstavlja za čovjeka.

Ponovo se hrani listom, ali ovoga puta se jasno može čuti zvuk koji proizvodi dok gricka. Nekoliko dana biva u tom stanju. Ova životinjica ponovo odlazi u san, kao i do sada, i budi se u novoj koži. Sada, kada je dosegla svoju punoljetnost i poprimila potpuni oblik, ona je potpuno bijela i malo naginje ka plavoj. Ona je debela koliko hurma ili grašak, a njena dužina je od 7 do 8 centimetara. Ponovo se hrani listom da bi se ovaj put razvila u svoj puni oblik.

Nakon svega ovoga ona se treba oprostiti od Ovog svijeta. Svilena buba sama sebi priprema grob. Dok ga gradi, smrt je savladava i sve je više ošamućena. Ona grob pravi od svilenog konca koji proizvodi iz pljuvačke usta. Ovaj grob joj je potreban jer da ga nema, bila bi izložena svom najvećem neprijatelju mravu, ili vrapcu, koji bi je nezaštićenu odmah pojeo. Svilena buba svoj grob pravi u krošnji duda ili već u onome gdje bude položena. Ta njena kućica toliko je nježna i lijepa da je sebi privukla čovjeka, koji od toga pravi odjeću za sebe. Uglavnom, kada joj se približi smrt, ona luči svileni konac kojim gradi svoju grobnicu, s tim da to nju troši pa se na kraju, nakon jednog dana te gradnje, njena dužina smanji na jednu trećinu prethodne dužine. Toliko se istopi pri toj radnji da uopće ne liči na onog crva od maloprije.

Njena dužina tada iznosi otprilike jedan centimetar. Ako bi se otvorila njena izgrađena košuljica, unutra bi se našao crvić veličine jednog izgorjelog zrna graška ili poput jajašca pčele, ali potpuno mrtav i isušen.

Ovo biće sada ne liči ni na šta, osim na mrtvo biće. No ono nije mrtvo. Ono sada u svom biću prolazi zadivljujuće transsupstancijalno kretanje! Ono prelazi iz faze u fazu u svom usavršavajućem kretanju, dok ne dođe do svog savršenstva. Ono se postepeno budi iz svog teškog sna. Svojim čeljustima progriza svileni oklop i izlazi na poprište prirode. Ovaj put u neobičnom i zadivljujućem obliku. Ona duga gusjenica sada je prelijepi leptir. Ima dva velika krila na koja se nadovezuju dva mala krila. Ima dva svijetla oka kao i u leptira. Ima dva roga kao u leptira. Noge, koje su prije bile otpozadi, sada se nalaze naprijed, pod glavom. Njen stomak je poput stomaka leptira. Prednji dio je zadebljan, a zadnji izdužen. Njena krila su toliko osjetljiva i tanahna da ako ih čovjek dodirne prstima, na njima ostane trag njenog nježnog praška. Uzvišen i Slavljen je Allah, Najbolji Stvoritelj! Kakvo je ovo biće?! Kakvo je ovo usavršavanje i metamorfoza?!

Ovo je bio jedan primjer umiranja, metamorfoze i ponovnog oživljavanja. Naravno, stanja i faze kroz koje prolazi ova životinjica nisu jednake sa čovjekovim. Mi smo njen slučaj naveli samo kao primjer, jer se sve faze kroz koje ona prolazi dešavaju u Svijetu prirode, uopće ne dotičući svijet Berzaha. U svakom slučaju, ovo je bio dobar primjer za čovjeka koji treba proći kroz svoje promjene u Berzahu.

Isti ovaj čovjek na Sudnjem danu će se pojaviti u drugom obličju, ustvari, u svom istinskom obliku “duše obdarene razumom”. Kijamet svilene bube je nakon dvadeset dana, dok Kijamet čovjeka vremenski dolazi mnogo kasnije.

Da bi ova stvar postala potpuno jasna, u nastavku neizbježno moramo donijeti pojednostavljeno objašnjenje.

Čovjek posjeduje tri razine. Prva razina je njegovo tijelo i podrazumijeva Svijet prirode i materije. Druga razina je snaga uma i imaginalije, koja se još naziva Svijet imaginalija (عالم مثال) i oblika. Treća razina je Ruh i duša, koja se predstavlja kao Svijet nefsa.

Ove tri razine nisu odvojene jedna od druge, već se međusobno prožimaju. Njihov odnos nije poput odnosa zrna graška i zrna graha koje stoji pored njega. Nije poput kašike koja stoji u čaši, a čaša stavljena u jednu veću posudu. Tijelo nije odvojeno od oblika, a oblik nije odvojen od duše. Zapravo, tijelo je prožeto oblikom, a oblik je prožet dušom.

Naprimjer, plod oraha ili badem je jedno zrno, koje opet ima u sebi ulje i esenciju. Prvo je njegovo tijelo, a ulje kao druga razina nije odvojeno od tijela, nego prožima cijelo tijelo. I na kraju, treća razina je njegov supstrat ili esencija.

Ne treba zaboraviti da se gornji primjer u dva pogleda razlikuje od predmeta našeg zanimanja, a to je odvojenost tijela od oblika i oblika od duše.

Prvi vid razlikovanja: U slučaju bademova zrna esencija je u ulju, a ulje u tijelu, dok kod čovjeka vrijedi obrnuto: tijelo je uronjeno u oblik, a oblik u dušu.

Drugi vid razlikovanja: U slučaju bademova zrna supstrat je zbiljski izmiješan sa uljem, a ulje je zbiljski u tijelu badema. Međutim, u slučaju čovjeka taj međusobni odnos nije zbiljsko miješanje, već se ogleda kroz prožimanje. Duša prožima i obuhvata oblik, a oblik obuhvata tijelo. Zbog ograničenosti mogućnosti iskazivanja toga kaže se da je duša u obliku, a oblik u tijelu.

U ovom primjeru ljudsko tijelo je poput zrna, dok je Imaginalni svijet i ljudski oblik poput ulja, a duša čovjeka je poput esencije ili supstrata u odnosu na badem.

Ljudsko tijelo, koje čini njegovu ovosvjetsku prirodu svi mi vidimo. Misal čovjekov, odnosno njegov imaginalni aspekt je njegov um, koji je nematerijalan i čovjekov niži Svijet melekuta. Ljudski nefs je ustvari njegova duša i ruh te je njegova nematerijalnost većeg intenziteta i viša razina njegovog Svijeta melekuta.

Čovjekova duša, tj. bit čovjeka kao bića koje razmišlja, ne mijenja se od rođenja do smrti. To je ono što čovjeka određuje i čini čovjekom. Naravno, ona usavršava svoje potencijale i aktuelizira ih.

Svijet uma ili imaginalni aspekt čovjeka, koji se naziva i Svijet Berzaha, ne mijenja se, već prolazi usavršavajuće razine.

Ljudsko tijelo je stalno u promjeni. Svakog trenutka jedni čovjekovi dijelovi propadaju, a drugi se istovremeno grade. Tijelo stalno mora unositi hranu da bi se nadomjestilo ono što se izgubilo.

Kada čovjek utone u san, on svoje tijelo polaže na zemlju, ali njegov Imaginalni svijet i duša ne ostaju na zemlji odbačeni. Um čovjeka je budan, kreće se, rješava pitanja, obavlja ibadet, dijeli pravdu, svađa se, leti po zraku. Na kraju krajeva, on čini hiljade radnji u različitim oblicima koje mi nazivamo snovima.

U nekim snovima toliko se naljutimo da i rat otpočnemo. U nekim, opet, doživimo tolika ushićenja, radosti i blaženstva da se to ne može ni opisati. Kada se probudimo, mislimo da nam je tijelo sve to uradilo, da smo ovim materijalnim tijelom letjeli. A zapravo nismo.

Govore uzvišenog sadržaja izrekli smo u snu, ali ne ovim komadom mesa u ustima. Čuli smo prelijepe zvukove, ali ne ovim ušima od mesa i kostiju u glavi. Gledali smo zadivljujuće prizore, ali ne ovim očnim šupljinama.

U svijetu sna posredstvom svog imaginalnog i berzahskog tijela ljudska duša se kretala i obavljala hiljade drugih radnji. Međutim, pošto je Svijet prirode jači od Svijeta imaginalnog, duša ne može obaviti sve što bi htjela sa ovim tijelom od materije. Prevlast Svijeta prirode je prepreka duši u ostvarenju mnogih njenih želja.

U budnom stanju čovjek obavi mnoštvo radnji potaknut i vođen željama Imaginalnog svijeta, poput svih radnji koje tijelo obavlja. S druge strane, velik broj radnji obavi, ali ne posredstvom tijela, već imaginalnim oblikom. Naprimjer, on sjedi, ali je u Imaginalnom svijetu otputovao u Medinu i Mekku te obavio sve radnje umre i hadždža. Sve ove radnje je obavio u budnom stanju posredstvom melekutskog oblika, a tijelom nije nigdje maknuo.

Budući da je većina čovjekove pažnje u budnom stanju posvećena tijelu, te zato on svoju zbilju doživlja samo po tijelu – on sve poslove obavlja tijelom. Ali kada zaspe i njegova pažnja prema tijelu se umanji, a duša svoju zbilju nađe u imaginalnom obliku, ne osvrćući se na materijalno tijelo, on sve radnje obavlja u imaginalnim i berzahskim oblicima.

U budnom stanju čovjek sjedi na jednom mjestu, a snagom misli odlazi u Mekku. U snu nije tako. U snu, s obzirom da je zbilja čovjeka njegov berzahski oblik, sâm on odlazi do Mekke, a nisu njegove misli odvojene od njega otišle tamo.

Na temelju ovoga, čovjek u snu može obaviti veoma važne stvari koje nije mogao u budnom stanju.

Kada čovjek umre i u potpunosti napusti tijelo, njegova dimenzija nematerijalnosti se uveća te on samim tim postaje mnogo slobodniji i jači. Zato može i uraditi neobične stvari. Recimo, u jednom trenutku moguće je da stekne znanje i uvid u sve aspekte svjetova prirode i njihove kakvoće; ili da u jednom trenutku obiđe svu svoju porodicu i rodbinu i upozna se sa stanjima svih njih; ili da primi darove svojih prijatelja i porodice koji njemu dolaze u duhovnom i svjetlosnom obliku i da uživa u njima; ili da dosegne univerzalne Božanske nauke te da bude obaviješten o stanjima duša u Džennetu i Džehennemu, o načinu obračuna i vaganju djela. Nakon ovog objašnjenja značenje mnogih predaja postaje mnogo jasnije.

Obuhvatnost u pogledu znanja sličnu ovoj Božiji prijatelji stiču još na Ovom svijetu, u budnom stanju. Također, moguće je da i duhovni putnici – koji još uvijek nisu prešli cio put, odnosno nisu dosegli položaj čistog tedžerruda – privremeno, u obliku hala dožive ovo ili u budnom stanju ili u snu.

[...]

Jedan moj prijatelj, koji je sa mnom bio i u rodbinskoj vezi preko majke, imao je veoma neobičan san. Toliko toga mu se izdešavalo u tom snu da mu je trebalo tri dana da mi sve prepriča. Došao bi ujutro na sabah-namaz i ostao bi do podne-namaza prepričavajući san. Nakon podne-namaza nastavio bi prepričavati do akšama. I tako tri dana.

Ovaj san je bio toliko neobičan da kada sam tih dana otišao do Hamedana kod ukrasa salika, fakiha i mudžtehida, ajetullaha hâdž šejha Muhammeda Dževâda Ensarija Hamedanija, r.a., i prepričao mu san mog prijatelja, on je ostao začuđen i rekao je: “To je jedan od onih snova koji se u jednom vremenskom razdoblju ne dešava ili se dešava veoma rijetko. Jasno je da taj čovjek ima velikog potencijala.”

Neobičan je taj Svijet duša! Gdje su duše? Šta one rade? Kakve veze uspostavljaju?

Bože, šta je sve ovo?! Svilena buba nekoliko dana provede u čahuri i potom izlazi u obliku leptira. A mi kažemo da je umrla i potom oživjela. Nije tako. Kada ova životinjica uđe u čahuru, umiri se. Ništa ne jede, niti se miče. Ona je potpuno mrtva u životinjskom obliku i kalupu, ali se u svojoj biti i supstanci usavršava. U svakom trenutku putuje iz jednog svijeta u drugi, dok na kraju ne poprimi oblik leptira.

Sa čovjekom je isto tako. Kada umre, duša ne nestaje. Ona je živa. Dok je bila sa tijelom, njeno usavršavanje se odvijalo posredstvom tijela. Tijelo je prepreka neobičnim putovanjima i činjenju čuda. Ali nakon što umre, nema više tijelo i nema vremena, prostora ni materije. Stoga jake duše svojom voljom mogu činiti neobične stvari.

Danas je peti dan mjeseca Ramazana i svi bismo htjeli da večeras priredimo iftar. Da možemo, razastrli bismo sofru od istoka do zapada i pozvali bismo na iftar sve ljude koji poste. Ali mi to ne možemo, jer se ne možemo kretati od istoka do zapada. Nemamo sofru takve veličine. Ne možemo uputiti poziv svim postačima svijeta.

Međutim, kada čovjek napusti Ovaj svijet i nestane zastora vremena, mjesta i materije, kada se prekinu ovosvjetske vezanosti i oslobodimo se ograničenja Svijeta prirode, tada ćemo moći sa lahkoćom prirediti jedan takav iftar, i to s takvom lahkoćom kakvom sada u našem umu planiramo i zamišljamo takav iftar.

Ovaj neobičan posao moguć je zbog vladavine i dominacije duše u Svijetu tedžerruda, gdje se stvari već samim naumom ostvaruju i ozbiljuju. Ovo posebno vrijedi za one koji su stigli do položaja čiste iskrenosti. Gospodar je njima podario neobično veliku snagu.

Allame Tabatabai hâdži Sejjid Muhammed Husejn Tabrizi – veoma cijenjeni učitelj, koji je svojim uzvišenim mislima, vrlinama i savršenstvima zadužio stoljeće znanosti i djelovanja, veliki i izvanredni učenjak koji je svojim naučnim dahom otpočeo cijeli naučni pokret u islamskom sveučilištu, koji je predavanjem tefsira, božanskog nauka i mudrosti vjerske učenike upoznao sa zbiljama božanskih učenja, koji je uspostavio jedinstvene čvrste temelje u uništenju nevjerničkog uporišta i raskrinkavanju poricatelja, autor tefsira El-Mizân i drugih izvanredno vrijednih knjiga, učitelj ovog poniznog roba na području tefsira, morala, filozofije i stare astrologije – imao je brata u Tabrizu koji se zvao hâdž Sejjid Muhammed Hasan Ilâhi Tabatabai, koji je također bio veliki učenjak, bogobojazan, isposnik, pobožnjak, učitelj morala i božanskih učenja, odgajatelj i vodič duša ka Hramu Božije sigurnosti. Nekoliko je godina prošlo otkako je preselio sa Ovog svijeta u Vječni postojani svijet. Allamu Tabatabaija, zbog velike ljubavi koju je osjećao prema bratu, njegova smrt toliko je pogodila da je tugujući za njim zadobio srčane probleme.

Allame Tabatabai je rekao: “Moj brat u Tabrizu je imao učenika kojeg je poučavao filozofiji. Taj učenik je imao sposobnost prizivanja duša i moj brat je posredstvom njega uspostavio kontakt sa mnogim dušama.

Taj učenik, prije nego što je imao ikakve veze sa mojim bratom, poželio je da uči filozofiju. Radi toga je prizvao dušu Aristotela i zamolio ga da mu predaje filozofiju. Aristotel mu je u odgovoru rekao: Uzmi Mulla Sadrinu knjigu Asfâr i otiđi do hâdži Muhammeda Hasana Ilâhija da te on poučava.

Taj učenik je kupio Asfâr i otišao do mog brata pojasnivši mu šta je Aristotel rekao. (Aristotel je živio otprilike tri hiljade godina ranije.)

Moj brat ga je prihvatio za učenika. Učenik je dolazio iz dana u dan i učio filozofiju. Brat je rekao: ‘Ja sam posredstvom ovog učenika uspostavio kontakt sa mnogim dušama i tražili smo odgovore na različita pitanja. Neka pojašnjenja teških filozofskih pitanja tražili smo od samih autora djela. Recimo, za neke teško razumljive dijelove kod Platona pojašnjenje smo tražili od njega samog, ili od Mulla Sadre kada su njegova djela u pitanju.

Jednom prilikom, kada smo uspostavili kontakt sa Platonom, on nam je rekao: ‘Znajte svoju vrijednost sada dok još možete izgovarati la illahe illallah na Zemlji. U vremenu kada sam ja živio idolopoklonici i dualizam toliko su dominirali da nismo niti jedno la illahe illallah mogli izgovoriti naglas.’”

[...]

Allame Tabatabai kaže: “Neobično je i to da mi je brat iz Tabriza u jednom pismu napisao kako je njegov učenik uspostavio kontakt sa našim ocem i u tom razgovoru otac se potužio zašto ja njemu ne dadoh udjela u sevapima tefsira koji pišem.”

Allame Tabatabai kaže: “Taj učenik uopće me nije poznavao niti je znao da ja pišem tefsir. Štaviše, moj brat me nije ni spominjao u njegovom prisustvu. Ni to da ja nisam oca uvrstio u sevape tefsira niko nije znao, osim mene i Gospodara. Čak ni moj brat nije imao uvida u to, jer se to odnosi na moju namjeru srcem.“

(U pogledu povezanosti kur'anskih ajeta El-Mizân je tefsir kakav s početka islama do sada nije napisan. Jednom prilikom Allami sam rekao da su na nekim mjestima ovog tefsira kur'anski ajeti tako povezani i upućeni jedni na druge da se jedino može reći da je Božije nadahnuće poteklo njegovim mislima, jezikom i perom. Ako bi se ovaj tefsir izučavao i predavao u islamskom sveučilištu, tek bi nakon dvije stotine godina postala jasna njegova vrijednost.

Vidite, ovaj čovjek je napisao jedan takav tefsir, koji je još uvijek živ i među nama, velikani već imaju jaku potrebu za tim tefsirom, ali i pored svega toga ovaj skromni čovjek kaže: ‘Zar sam ja uradio posao vrijedan spomena?’)

“To što oca nisam uvrstio u sevape pisanja tefsira nije bilo zbog toga što sam ga htio uskratiti, već, ustvari, kakve ima vrijednosti moj rad da bih sada oca uvrstio u sevape toga. Kada mi je stiglo pismo od brata, ostavilo je velikog uticaja na mene. Rekoh: ‘Bože, ako ovaj komentar Kur'ana ima vrijednosti i sevapa kod Tebe, ja te sevape darujem dušama moga oca i majke.’ Još uvijek nisam poslao odgovor na bratovo pismo, kada nakon nekoliko dana dođe pismo iz Tabriza u kojem on kaže da je razgovarao sa ocem koji je bio radostan i da je rekao: ‘Da mu Allah podari dug život i da mu pomogne! Sejjid Muhammed Husejn je poslao naš poklon.’”[12]

Jednom prilikom, dok je moja malenkost bila u Nedžefu zaokupljenja sticanjem znanja, u četvrtak popodne otišao sam do Vadiu-selama. Dok sam tako hodao mezarjem, sretnem ajetullaha Aga Bozorg Teherânija, koji je spadao u red velikih učenjaka. Bio je isposnik i pobožnjak, vrhunski stručnjak u nauci hadisa i ridžala, pisac dva izuzetno vrijedna djela.

On je živio više od stotinu godina. Ja sam s njim bio u rodbinskoj vezi. Također, on je jedan od onih koji mi je dao idžazetnamu za prenošenje hadisa. Bio je skroman čovjek, skromnih potreba, velikog davanja, blag, zdrav, čist, velik, plemenit. Sa mojim ocem je dugo prijateljevao, a zapamtio je i mog djeda Sejjida Ibrahima Teherânija, u vezi s kojim se prenose zanimljiva kazivanja. Mene je mnogo volio i ja sam sedmično ili u dvije sedmice odlazio do njega kući i tu sam se mnogo okoristio njim.

Uglavnom, sreo sam ga u Vadiu-selamu, poselamio ga i zajedno smo proučili Fatihu za umrle. Zajedno smo išli, dok nismo stigli do jednog mjesta.

On reče: “Dođi da proučimo Fatihu ovdje! Ovdje je kabur moga oca, majke, daidže i neke druge robine.”

Sjeli smo i za svakog posebno smo proučili Fatihu. Potom je prenio predaju čije značenje je sljedeće: Ko u četvrtak poslijepodne ode na mezar majke i oca, Allah, dž.š., će na njihova srca spustiti različite stepene svjetlosti, obradovat će umrle, a udovoljit će i potrebama ove osobe. Preminulu osobu u porodici četvrtkom poslijepodne čekaju pokloni.

"Zato ja tokom sedmice iščekujem ovaj dan da bih došao ovdje i proučio Fatihu.“

Nakon toga smo ustali i krenuli. On reče: “Kada sam bio mali, naša kuća je bila u Teheranu u području Pamenâre. Nekoliko dana je prošlo od preseljenja moje nane po ocu. Tim povodom u kući smo pripremili ručak i to je prošlo.

Jednog dana, dok je moja majka u kuhinji pripremala slatko od višanja, sokakom je prolazio prosjak koji je glasno tražio pomoć. Mojoj majci pade na pamet da malo hrane odvoji i udijeli prosjaku na ime sevapa tek preminule majke njenog muža, ali u brzini, da ne bi prosjak prošao, zgrabi lavor koji su koristili u kupatilu, jer trenutno nije imala čiste posude, u njega stavi hrane i udijeli je prosjaku. Niko nije znao za ovo.

Istu noć otac mi se odjednom u pola noći trže iz sna, probudi majku i upita: ‘Šta si danas uradila?’ Majka reče: ‘Ne znam!’

Otac reče: ‘Sada sam u snu vidio svoju majku i rekla mi je: Moram se požaliti na svoju snahu. Danas me je osramotila pred svim mrtvacima. Moju hranu je stavila u lavor od kupatila.’

Ponovo otac upita: ‘Šta si radila?’

Majka reče: ‘Koliko god da sam razmišljala, ničega se nisam mogla sjetiti. Odjednom se sjetih da je hrana koju sam dala prosjaku sa namjerom poklona za moju svekrvu na Onom svijetu bila njena hrana.’” Ali budući da je ta hrana data u neprimjerenom obliku, na isti način je njoj u Melekutu dato.

Ona se žalila na to što joj je hrana data na takav način, umjesto da bude data dostojanstveno i primjereno, kako prosjaku tako i svekrvi. To je bila uvreda i za prosjaka i za dušu preminule.

Svako dobro koje čovjek hoće da uradi treba biti učinjeno sa potpunim poštovanjem prosjaka.

Svaki posao koji čini čovjek može svojom voljom uraditi, da od toga ima koristi, i to za vrijeme života na Ovom svijetu. U suprotnom, kada preseli na Budući svijet, kada ostane uskraćen od svega i ne bude imao snage za djelovanje, tada neće moći svoju hranu na lavoru iz kupatila zamijeniti kristalnom posudom.

Svi ovi snovi su pouka. Ovaj ponizni rob nastojat će da tokom ovih predavanja prenese neke snove i druge događaje iz ovog vremena od pouzdanih ljudi, a ne iz starih knjiga od učenjaka čije ime i djelo se protokom vremena pretvorilo samo u spomen i vijest. Ovakva svjedočanstva, iz ovog vremena ostavljaju mnogo više traga na duše ljudi.

Muhammed ibn Idris Helli u knjizi Serâ'er prenosi iz knjige Ebu el-Kâsima ibn Kulevije, r.a., predaju od Imama Sadika: “Do Imama Alija stigla je vijest da je umro jedan njegov ashab, a ubrzo potom stiže vijest da nije umro. Imam Ali njemu napisa pismo: ‘U ime Allaha Milostivog Samilosnog! U vezi s tobom stigla nam je vijest koja je uznemirila i ražalostila tvoju braću. Nakon toga, stigla je druga vijest, koja opovrgava prvu vijest. Ta vijest nas je obradovala.

Međutim, da li se ti sada nalaziš u položaju onoga koji je okusio smrt i potom oživio?

Da li si poput čovjeka koji je od Gospodara tražio povratak i On mu je udovoljio molbi pa taj sada sebe vidi spremnog da sav svoj imetak usmjeri ka onome u čemu je Njegovo zadovoljstvo, da ga ponese sa sobom u Vječnu kuću i stanište i da za sebe ne vidi nikakva drugog imetka osim toga?

Znaj, dan i noć – koji se izmjenuju – ulažu krajnji napor da skrate živote, unište imetak i da otkuca konačni čas što prije.

Daleko bilo, daleko bilo! Koliko je samo od ove zbilje daleko poimanje nemarnih ljudi!

Koliko su samo dana i noći vidjeli Ad, Semud i mnogobrojna druga plemena i narodi da bi na koncu svi oni umrli, nestali i došli pred svoga Gospodara i suočili se sa svojim djelima!

Dan i noć su stalno novi i svježi kao i svi poslovi i događaji koji se odvijaju na Ovom svijetu, poput stradanja, bolesti, smrti. Noć i dan su stalno prolazili pred njihovim očima i njih ništa ne čini starijim. Ovo dvoje uvijek je spremno da se isto ono što što se desilo prethodnim naraštajima desi i onima koji dolaze, i da tim smrtima i nesrećama kojima su oni bili izloženi, i ovi novi budu izloženi.

Znaj da si ti poput braće i onih na koje ličiš, koji su napustili Ovaj svijet i nakon nekog vremena života izrecitirali gazel rastanka.

Tvoj primjer je primjer tijela koje je izgubilo sve svoje moći i ostalo mu je samo nekoliko posljednjih udisaja te samo iščekuje dolazak Meleka smrti i samo osluškuje da čuje Gospodarov poziv.

Utječemo se Gospodaru od onoga što u položaju savjetovanja kažemo, ali praktično ne primjenjujemo!’”[13]

Imam Ali je rekao:

فَإنَّ الغابَةَ أَمَامَكُمْ، وَ إِنَّ وَرَاءَكُمُ السَّاعَةَ تَحْدُوكُمْ. تَخَفَّفُوا تَلْحَقُوا، فَإنَّما يُنْتَظَرُ بِأَوَّلِكُمْ آخِرُكُمْ 

“Cilj je doista pred vama. Za vama je čas koji vas goni. Sačuvajte lahkoću – stići ćete. Vaši prvi čekaju vaše posljednje.”[14]

Goniči deva, da bi preveli deve preko vrele pustinje, a da one ne osjete teškoću zbog duljine puta, pjevaju pjesmu goniča. Imam Ali je čas koji nas goni uporedio sa pjesmom vodiča deva. Ta pjesma stalno čovjeku stiže do ušiju da bi ga na kraju uvela u kuću.

Sačuvajte lahkoću – stići ćete. Svoj teret učinite lahkim – stići ćete. Duše poslanika, vjerovjesnika, Božijih prijatelja nastanile su se u svojim mjestima u Džennetu. Duše iskrenih robova i bliskih uživaju u svom blaženstvu jer su stigle do svog cilja. O robovi Božiji! Zašto kasnite?! Zašto ste lijeni?! Teret grijeha i vezanost za Ovaj svijet prikovao vas je i opteretio, tako da ste umorni. Sve to odbacite! Iščupajte korijene materijalnih vezanosti! Odbacite zadovoljavanje strasti! Učinite sebe lahkim, da biste se priključili ovoj karavani milosti i susreta sa Bogom, a ne da zaostanete.

Vaši prvi čekaju vaše posljednje. Kijamet neće nastupiti dok se svi koji su zaostali ne sakupe, dok posljednji ne stignu prve. Zbog vaših loših djela niste mogli sebe priključiti čistim dušama, već ste ih ostavili na visokim položajima da vas čekaju. Dobrim djelima, lijepim svojstvima i ispravnim vjerovanjima stignite karavanu čistih i ne doživljavajte ih samo kao one koji vas čekaju.

Sejjid Radi, r.a., ispod ovih riječi je zapisao: “Uporede li se ove rečenice – ne uzimajući u obzir Božiju riječ i riječ Allahova Poslanika, s.a.v.a. – sa svakom drugom riječju, naći ćemo da su veće i uzvišenije. Zapravo, kao da im ravnih na mejdanu nema.”[15]

Koliko je samo Imam Ali spominjao smrt i svoje ashabe podsjećao na nju. Sejjid Radi, r.a., kaže: “Imam Ali se svojim ashabima u mnogim prilikama obraćao riječima: ‘Spremite se za putovanje, Allah vam se smilovao, jer ste već pozvani za odlazak. Smatrajte boravak svoj na Svijetu ovom vrlo kratkim i vratite se s opskrbom najboljom koja je s vama, jer doista pred vama je prepreka koju je teško savladati i boravišta puna straha i opasnosti. Do njih se mora dospjeti i kod njih zaustaviti. Znajte da su pogledi smrti pred vama bliski. To je kao da ste već u kandžama njezinim i kao da se ona zakačila za vas. Poslovi tegobni i opasnosti potresne guraju vas u nju. Presjecite zato sve veze sa Svijetom ovim i pomozite sebi opskrbom svijesti o Bogu.’”[16]

[...]



[2] El-En‘âm, 60.

Objavio/la Qamer u 20:37, 1 komentar(a), print, #

23.12.2010.

Super korisna web stranica - bastinaobjave.com

Nabasah na jednu jako dobru i prije svega korisnu web stranicu. Pogledajte, jako je zanimljiva i drugačija od svih koje se bave religijom. Mislim da će se zbog svog sadržaja vrlo brzo naći među najpopularnijim u BiH. Zašto? Provjerite sami... http://www.bastinaobjave.com/

09.12.2010.

Žene, aktivni sudionici u hazreti Husejnovoj epopeji

Mnogi veliki ljudi, oni koji su tokom historije imali važnu ulogu u velikim događajima, svoj uspjeh dobrim dijelom duguju dvjema grupama žena. Prvu grupu čine predane majke sa čvrstim imanom koje su uspjele odgojiti velike sinove.

Drugu grupu čine predane supruge koje su zajedno sa svojim muževima, u stopu, prolazile kroz najteže životne situacije i prilike. Prema tome, niko nema pravo ženama osporiti važnu, direktnu ili indirektnu, ulogu u historijskim događajima. Jedan od jedinstvenih događaja u historiji islama koji je temeljito uticao na cjelokupan islamski ummet, bez sumnje je ustanak i pokret hazreti Imama Husejna (neka je mir na njega). I u tom velikom pokretu važnu ulogu su imale žene. Žene u ovom pokretu su pokazale da i one mogu, zajedno s muškarcima, ravnopravno sudjelovati u raspravama usmjerenim ka pružanju podrške religiji i uspostavi pravde, i u tom procesu imati vrlo važnu i uticajnu ulogu.

 

Prisustvo žena u pokretu Imama Husejna (neka je mir na njega) predstavljalo je svojevrsnu dopunu Hazretovu pokretu u kojem su žene ostvarile zaista posebne učinke. Hazreti Husejnov ustanak poznat kao Ašura na koncu je bio suočen sa hiljadama, do zuba naoružanih, vojnika lažne strane koji su se postrojili naspram nekoliko desetaka članova hazreti Imamove uže obitelji i prijatelja koji su se nalazili na strani istine. Nema sumnje da u takvim prilikama samo oni koje krasi iskreno i čvrsto vjerovanje, kao i hrabrost, mogu dati doprinos pobjedi istine nad lažima. Među Imamovim prijateljima je bilo nekoliko onih najodanijih čije vjerovanje i uvjerenje u ispravnost hazreti Imamovog puta nije moglo uzdrmati ništa, i ništa ih nije moglo spriječiti u odluci da svojim životima brane taj put. Međutim, postojali su i oni koji su na početku dvojili. Zuhejr bin Qeyn je bio jedan od njih. On je najprije distancirao se od pružanja podrške i pomoći Imamu. Međutim, nagovorom njegove supruge Deylam bint Amr, promjenio je mišljenje i čvrsto stao uz Imama Husejna (neka je mir na njega).

Jedan Zuhejrov prijatelj je rekao: „Mi smo 60. Godine po hidžri putovali u Mekku da obavim hadždž. S obzirom na izvještaje koje smo dobijali o izrazito opasnom Imam Husejnovom putovanju, nastojali smo se kloniti njegovoga karavana kako se nebi smo s njim susreli. Zaustavili smo se u jednom konačištu. U to konačište su stigli i Imam Husejn i njegovi prijatelji. Nakon što smo večerali, prišao nam je izaslanik Imama Husejna i rekao Zuhejru: 'Imam te poziva da mu se pridružiš.' Čuvši te riječi, Zuhejr se tbijaše toliko izgubio da mu je iz ruku ispalo sve što je u tom trenutku držao. U tom napetom ozračju odjednom se prolomio glas Zuhejrove supruge: 'Subhanallah! Unuk poslednjeg Božijeg poslanika te poziva da mu se pridružiš, a ti taj poziv odbijaš?! Zašto nebi prihvatio poziv i saslušao šta ti ima reći?' Njene riječi bijahu toliko iskrene da su samo ova dva pitanja bila dovoljna da raspale Zuhejrovu nutrinu i da ga pokrenu. Odazvao se Imamovom pozivu i stao uz njega.“

Možda Zuhejr i nebi uspio ostvariti sve one uspjehe slijedeći Imama Husejna i možda nebi ni stigao do šehadeta na Allahovom putu da kojim slučajem nije imao tako hrabru, odvažnu i iskrenu suprugu. Njegova supruga ga je, u trenutku rastanka, zamolila da se na Sudnjem danu založi za nju kod Imama Husejna.

Još jedna hrabra žena Kerbele zvala se „Ummu Vehab“, odnosno Vehabova majka. Ona je, zajedno sa svojim sinom Vehabom i njegovom suprugom, susrela hazreti Imamov karavan i priključila mu se. Bila je toliko zanesena duhovnim i moralnim vrlinama hazreti Husejna da u tom zanosu nije posustajala niti jednog jedinog trena. Na dan ustanka, Vehab je, bodren majčinom ljubavlju, junački se borio protiv neprijateljskih snaga i na koncu dostigao stepen šehadeta. Majka je stigla do njegova tijela i, čisteći mu krv s lica, govorila: „Hvala Uzvišenome Bogu koji te je pomogao da mi, svojim šehadetom uz Husejna, osvjetlaš obraz.“

Čuvši te riječi, jedan neprijateljski vojnik je nasrnuo na Ummu Vehab i na nju srušio šatorsko krilo. Tako je ona pala pored tijela svoga voljenoga sina i, kao prva ženska osoba, dostigla šehadet na Kerbeli.

Majka Amra bin Džunadeha je, također, hrabra i odvažna žena koja je na dan Ašure kreirala jednu uistinu nezaboravnu scenu. Kada je njen sin stigao do stepena šehadeta, neprijatelj joj je poslao njegovu glavu. Pogledala je sinovu glavu, podigla je i bacila na bojno polje rekavši: „Ja ono što sam dala na Allahovom putu ne primam natrag.“

Riječi i djela žena u pokretu Imama Husejna (neka je mir na njega) na najbplji način oslikavaju vrijednost njihove predanosti i odlučnosti u procesu odbrane religijskih ideala. One su odlučno pomagale unuka poslednjeg Božijeg poslanika čak i kada su na svojim plećima nosile teret najtežih i najbolnijih nedaća. Na čelu tih odvažnih, predanih i požrtvovanih gospođa nalazi se hazreti Zejneba (neka je mir na nju). Riječ je o ličnosti odgojenoj u mektebu hazreti Alija i hazreti Fatime (neka je mir na njih). Ono što je hazreti Zejneba demonstrirala na Kerbeli ustvari je samo rezultat savršenog odgoja kojeg je stekla još u djetinjstvu. Hazreti Zejneba (neka je mir na nju) na Kerbeli je stigla do tako visokog duhovnog stupnja da je u šehadetu svoga brata i svojih najmilijih vidjela samo Božiji ispit. Ona je bila ta koja je, naspram okrutnog Jezida koji je imao namjeru da je u Šamu ponizi, vrisnula: „Ja na Kerbeli nisam vidjela ništa osim istinske ljepote.“

Hazreti Zejnebino strpljenje u ovom događaju je bilo neponovljivo. U danu kada je do podneva svjedočila šehadetu svoga brata, svojih bratića i svoje dvojice sinova, odvažno i stameno je kleknula pored čistoga tijela hazreti Imama Husejna, podigla ruke i Uzvišenog Allaha zamolila da primi te kurbane ispred časnog Poslanikovog Ehli bejta (neka je mir na njih). Zejneba je ovom dovom najjasnije demonstrirala svu svoju predanost vjeri i mudrost koja joj je trebala da ispuni bremenitu dužnost koja joj je u tom trenu pritiskala ramena. Riječ je o dužnosti na koju joj je hazreti Husejn prije šehadeta ukazao nekoliko puta. Imam Husejn je ženama na Kerbeli u više navrata napomenuo da nebi trebale dozvoliti da im emocije savladaju razum i prosvijetljenost pa da zaborave na svoje obaveze. On je, u noći Ašure, ženama rekao: „O Zejnebo, o Ummu Kulsum, o Fatimo i o Rubabo! Pazite da, kada kao šehid padnem, svojim okovratnicima zemlju ne dotaknete! Lice svoje ne grebite i o meni onako kako ne dolikuje ne zborite.“

Hazreti Imam je u trenutku odlaska od njih rekao:

„Pripremite se za nedaće i znajte da vas Uzvišeni Allah čuva i da će vas On od vaših neprijatelja spasiti. Na koncu će vas u dobro uvesti, a vaši neprijatelji će u teškoj patnji skončati. Uzvišeni Bog će vam umjesto ovih tegoba i nedaća, riznice blagodati svojih otvoriti i obilno vas nagraditi. Pa, ne žalite se i ne zborite riječi koje će umanjiti vašu vrijednost i vaš uistinu visoki položaj.“

Tako je uloga žena na Kerbeli, nakon krvavog boja u kojem je nekoliko hiljada naoružanih vojnika nagrnulo na nekoliko desetina odvažnih junaka, stupila u svoju drugu fazu i one su počele širi istinu o Kerbeli i temeljne poruke Ašure. Odmah nakon šehadeta junaka Kerbele, neprijateljski vojnici su zarobili žene i djecu. Poveli su ih vezane prema Kufi. U trenutku kada je tužni karavan prolazio pored tijela šehida Kerbele, žene su kreirale još nekoliko nezaboravnih scena koje potresaju i najnemilosrdnija srca, a jedna scena se odnosi na povijesni hazreti Zejnebin govor. Žene iz tog tužnog karavana su koristile svaku priliku da ljudima kažu šta se upravo zbilo, a govori hazreti Zejnebe, Imamove kćerke hazreti Fatime i Imamove sestre Ummu Kulsum u Kufi potaknuli su jecaje i suze Kufljana. Povjesničari bilježe da su žene Kufe, čuvši njihove riječi, na svoje glave zemlju bacale i od Boga smrt za sebe htile.

Zalaganja žena usmjerena ka širenju istine o Kerbeli imala su mnogostrane učinke. Zahvaljujući njima narod je dobio priliku da sazna šta se desilo, a Emevidi su izgubili priliku da krivotvore činjenice o hazreti Imamu Husejnu (neka je mir na njega), njegovom ustanku i njegovim temeljnim porukama. Žene su, ustvari, svoje zarobljeništvo iskoristile kao moćno oružje u borbi protiv nepravde i tiranije. One su u tim danima održale brojne govore na tri važna područja ondašnjeg islamskog svijeta: U Kufi, u Šamu i na posljetku u Medini. One su narodu pojasnile hazreti Husejnove čvrste i nadasve argumentirane poruke, a svojim govorima i elegijama su narodna osjećanja potaknule na borbu protiv nepravde, tiranije i nemorala. Tako su žene, baš kao što je od njih tražio hazreti Imam Husejn (neka je mir na njih), ispravno, hrabro, odvažno i strpkjivo širile istinu o ustanku Ašure.

08.12.2010.

Ašura: da li ste znali?

Povodom nastupanja muslimanske nove godine nađoh shodno da nešto kažem o ovom značajnom datumu. Značajnom za sve muslimane širom svijeta pa čak i za one koji nisu muslimani.
Nadam se da ćete naći vremana i pročitati ovih par stranica upravo radi prava onih koji su označili ove dane u historiji i nama dali mogućnost čiste vjere Islama onakve kakvu je prenio Muhammed s.a.v.a. objavom od Allaha Uzvišenog.
 
Dogadjaj koji se zbio od 1 do 10 muharrema 61 g po hidžri u pustinji nedaleko od Kufe u srcima miliona ljudi ostavio je dubok i neizbrisiv trag. Tog dana jedna riječ postade ime za nesreću i bol, znamen vječite borbe i pozornica na kojoj su prisutni svi od prvog do posljednjeg. Riječ što svijetli i opominje.
Kerbela.
 
 
SVAKI DAN JE AŠURA, SVA JE ZEMLJA KERBELA

 
"Kada vjera moga djeda Muhammeda s.a.v.a., nebi mogla drugačije opstati osim da ja budem ubijen, onda, o sve sablje usmjerite svoje ostrice prema meni." (Imam Husejn )
 
Drugo dijete h. Alije i Fatime Husejn, rođen je 4. godine H. – da bi nakon ubistva njegovog starijeg brata Hasana ostao njegov nasljednik. Husejn je bio Imam 10 godina koje su se uglavnom poklapale sa Muavinom vladavinom (osim zadnjih šest mjeseci koje su spadale u Jezidovu vladavinu). Imam Husejn je živio u najtežim uvjetima represije i raznoraznih pritisaka. Ovo je bilo prije svega zbog toga, što su vjerski zakoni i propisi uveliko izgubili na svojoj težini i vjerodostojnosti, kada su diktati emevijskih vlastodržaca predstavljali kompletnu sveobuhvatnu moć i autoritet.
 
Drugo, Muavija i njegovi poltroni koristili su se svim mogućim sredstvima da eliminišu uticaj kuće Poslanikove, s.a.v.a. (Ehli Bejta). Prije svega, Muavija je nastojao da pripremi teren za kraljevstvo svoga sina Jezida - čemu se, zbog Jezidove beskrupuloznosti i nepridržavanja islamskih principa, suprostavila velika skupina muslimana. Zbog toga je Muavija poduzeo oštre mjere da umiri opoziciju, da bi njegov sin, odmah poslije njegove smrti 60. godine po Hidžri zauzeo njegovo mjesto.
 
Davanje prisege (bej'ata) bio je stari običaj koji su Arapi činili u važnim stvarima poput izbora vladara. Uglednici među ljudima bi davali zakletvu vjernosti kao znak slaganja i poslušnosti svome vladaru, čime bi iskazivali svoju podršku njegovim budućim aktivnostima. Prekidanje prisege nakon što je ona data, kod Arapa je imalo status kriminalnog čina.
 
Muavija je još za svoga života tražio od uglednih muslimana da daju svoj zavjet vjernosti njegovom sinu Jezidu, ali nije nametao ovakav zahtjev Imamu Husejnu. On je posebno u časovima neposredno prije svoje smrti savjetovao Jezida da ukoliko h. Husejn odbije da da prisegu da ne poduzima nikakve represivne mjere protiv njega, jer je znao da bi to moglo prouzrokovati mnoge negativne efekte.
 
Međutim, Jezid je zbog svog egoizma i neotesanosti zanemario očev savjet i odmah nakon zaposjedanja vladarske pozicije naredio namjesniku Medine, ili da od Husejna izvuče prisegu vjernosti ili da pošalje njegovu glavu u Damask.
 
Nakon što je upravitelj Medine prenio imamu Husejnu halifin zahtjev, Husejn je zatražio izvjesnu odgodu da bi razmislio o ovoj stvari,a potom se u toku noći sa svojom porodicom uputio u pravcu Mekke. Našao je utočište u hramu Božijem u Kabi, koje je bilo javno utočište za islamske azilante. Ovo se dogodilo u početku mjeseca š'abana 60. godine H. imam Husejn je boravio u Mekki oko četiri mjeseca.
 
Vijesti o ovome su se proširile po islamskom svijetu, i mnogi ljudi koji su trpili zbog Muavinog nejednakog tretiranja muslimana i koji su došli u mnogo goru poziciju kada je vlast preuzeo Jezid, počeli su se obraćati imamu Husejnu i izražavati mu svoje simpatije. Na drugoj strani, velik broj pisama podršeke dolazi iz Iraka, posebice iz Kufe u kojima se imam Husejn poziva da dođe u Irak i uspostavi islamsku vlast. Naravno, takva situacija je postala zabrinjavajuća za Jezida.
 
Boravak imama Husejna u Mekki se nastavio sve do mjeseca Hadždža kada su muslimani s raznih strana islamskog svijeta pristizali u Mekku radi obreda Hadždža. Imam je shvatio da se među hadžijama nalaze maskirane Jezidove uhode čija misija je bila da za vrijeme hadždžskih obreda s oružjem, koje su krili pod svojim ogrtačima, izvrše njegovu likvidaciju.
 
Da bi sačuvao svetost grada Mekke (u kojoj je Allah dž.š. zabranio proljevanje krvi), imam Husejn je odlučio da krene za Irak prije okončanja hadžskih obreda. Kada je upitan za razlog odlaska, imam je kazao da će on svoje hadždžske obaveze izvršiti u pustinji Kerbele, prinoseći žrtvu – ne, nikakve životinje – već sebe, svoje familije i svojih prijatelja. Obraćajući se kraćim govorom skupini ljudi, on je kazao da kreće za Irak i da će biti ubijen. Upitao je ljude da li su voljni da mu se pridruže i da polože svoje živote na putu Istine i Pravde.
 
Imam Husejn je čvrsto odlučio da ne dadne svoj bej'at Jezidu i potpuno je bio svjestan da će zbog toga biti ubijen. Ali, to nije bilo vrijeme spašavanja vlastitog života, to je bio najbolji momenat da svojom krvlju zalije korjene uvehlog stabla islamskih principa. Neki od istaknutih ljudi Mekke (kao što su Ibni Abbas, Abdullah ibn Omer) stali su ispred njega i upozorili ga na opasnost od takvog poduhvata. Ali, on je objasnio da odbija dati svoju prisegu vladi koja se temelji na nepravdi i tiraniji. Dodao je, što god on da učini i gdje god ode biće ubijen. Stoga, h. Husejn napušta Mekku da barem sačuva svetost kuće Božije.
 
Na svom putu za Kufu, dobija vrlo neprijatne vijesti; da su ljudi Kufe, pod pritiskom Jezidovih agenata odbili mu dati podršku, a da su neki čak prišli Jezidovoj vojsci, koja ubija njegove izaslanike u Kufi. Noge ovih šehida su bile vezane i takve su ih vukli po ulicama Kufe. Grad i njegova okolina su bili pod potpunom okupacijom od strane bezbrojnih Jezidovih vojnika koji su čekali da se suoče s Imamom. Nije bilo nikakvog puta za Imama Husejna sem da ide naprijed i suoči se s onim s čim se suočio.
 
Odprilike prije 44 milje od Kufe, u pustinjskoj dolini zvanoj Kerbela h.. Husejn i njegovi saputnici padaju u okruženje Jezidove vojske. Jezidovi vojnici, porodici Poslanikovoj i njihovim rođacima i prijateljima presjecaju sve puteve do vode ostavljajući tako žedne mnoge žene i djecu. Osam dana su ostali u tom pustinjskom mjestu izloženi vrelom suncu, a krug sačinjen od neprijateljskih vojnika oko njih, koji se popeo na trideset hiljada, se stalno sučavao. Sljedeće noći imam je okupio svoje saputnike (sljedbenike) i obratio im se kratkim govorom u kojem je istakao da pred njima nema ništa drugo osim smrti. Kazao im je da sve ovo neprijatelj čini samo zbog njega, stoga im daje priliku da ga bez ikakvih obaveza napuste i da slobodno idu tamo odakle su došli te na taj način spase svoje živote. On je potom naredio da se pogase sve svjetiljke i većina njegovih pristalica koji su mu se pridružil, samo zarad dunjalučkih interesa, su nestali. Samo su oni koje je Allah još prije iskušao, a njih je bilo oko pedeset kao i neki njegovi rođaci iz Benu Hašima. Imam je još jedanput one koji su ostali uz njega stavio na novu kušnju. Obratio im se ponavljajući da neprijatelja interesuje samo on osobno i da mogu izbjeći opasnosti po njihove živote upravo u tami noći. Ali, ovog puta su njegovi vjerni pratitelji svaki po na osob, izjavili da ne žele skrenuti s pravog puta i da ga nikad ne žele ostaviti samog. Kazali su da će oni braniti poslanikovu porodicu (ehli Bejt) do zadnje kapi svoje krvi.
 
Neprijatelj je namjeravao da započne bitku uveče 9. noći mjeseca Muharema, ali je imam zatražio odgađanje do sljedećeg jutra da bi ovu posljednju noć svoga života proveo u ibadetu. U toku noći, oko trideset neprijateljskih vojnika prilazi na imamovu stranu,među kojima je bio i Hur, vojskovođa u neprijateljskoj vojsci. Ovi su definitivno izabrali da budu s imamom, i Imam je prihvatio njihovo pokajanje. Na ovaj način broj njegovih pristalica se popeo na 99 osoba. Dakle, 72 pratioca i osamnaest muških članova njegove šire porodice, dok su naspram sebe imali 45.000 neprijateljskih vojnika.
 
Tih dana oni su se borili od jutra do posljednjeg daha i svi njegovi pratioci i rođaci su bili ubijeni. Među ubijenima je bilo i dvoje djece h. Hasana, stari 13 i 11 godina kao i petogodišnji sin imama Husejna. Kada se imam lično spremao za borbu primjetio je kako njegova šestomjesečna beba umire od žeđi. Odnio je bebu ispred neprijatelja i tražio da mu dopuste da uzme vode ovim riječima: "Vi želite mene a ne ovo dijete. Stoga, dopustite mu da se napije vode."
 
 
Zadnja tri dana Kerbele
 
Abbas sin Alija sina Ebu Talibova bijaše rođen 26.g po Hidžri, imao je 14 godina kad je njegov otac preselio u vječnost. Nakon Alijeve smrti brigu o njemu preuze Hasan, pazeći na njega sve do svoje smtrti 50. godine po hidžri. Potom Abbas nastavi živjeti pored Husejna. Imao je 34 godine kada se desila Kerbela. Zvali su ga Kamer-pun mjesec porodice Hašim, bijase visok i snažan lica obdarenog ljepotom, hrabar i odmjeren. Bijaše spretan sa sabljom i odvažan u borbi. Abbas je kao sjena pratio Husejna nastojeći da mu uvijek bude pri ruci.
 
Sada, za menje od dva sata njih dvojica bijahu sami. Njihova braća i rođaci ležali su nepomično na užarenom pjesku Kerbele. Vazduh bijaše suh i vreo, pjesak je pržio stopala. Sunce tek što je preslo polovinu neba. Krug oko logora se bijaše suzio i neprijatelj se umirio. Strijelci su precizniji, vojnici opusteniji i smejliji. Dobacuju i vrijeđaju. Zapovjednici ih spriječavaju da ponovno skupno napadnu. Bijesni. Budući da se nisu nadali ovakvom otporu u borbi sa šačicom iscrpljenih i žednih. Čeka se, zrak iznad pjeska drhti od vreline. Tek rođeno djete pokušava da sise presahle grudi majke, i umire od zeđi. Abbas zatraži dozvolu da krene. Bi mu odobreno. Žena i djeca iziđose da ga isprate. Husejnova petogodišnja kći Sukejna reče mu da požuri. Ostali su nijemo odobravali držeci u rukama neke prazne posude za vodu. Abbas uzjaha. Tužnim pogledom predje preko lica okupljenih. Potom pogleda u Husejna i blago se osmjehnu. Potom se okrenu prema neprijetelju i izraz lica mu se promjeni. Stegnuvši vilice i namrstivši celo podbode konja i krenu.u punom naletu. Abbas se probi do rijeke. Prije nego što su iznenađeni vojnici stigli reagovati, on utjera konja u rijeku i poče puniti mješine. Kada ih napuni i htjede krenuti nazad savlada ga zeđ. Više ne nije sjećao kada je posljednji put pio vodu. Potom se sjeti žedne djece u logoru i izraza lica punih nade dok su ga ispraćali. Ruka sa kojom je bio zahvatio vodu mu klonu i on krenu nazad ne okusivši ni kapi.
 
Sada su ga dočekali spremni. Zbijene redove neprijetelja bijase nemoguce probiti. I Abbasov konj je stao. Udarci su pljuštali sa svih strana. Desnu mu ruku odsječe Hukejm ibn Tufejl. Jedna ga strijela pogodi u oko. Lijevu mu ruku odsjece Zejn ibn Varga. Tjelo mu potom udarcem malja bijaše oboreno na zemlju.
Kad Husejn stize Abbas bijaše na izdisaju. Kleknu pored svoga brata i položi njegovu glavu na svoje krilo. Abbas poznade dodir njegove ruke. Reče: „O Gospodaru pogledaj šta se desilo sa slugom tvojim pa ipak tako sam sretan sto si tu. Kad bijah rođen ti bi prvi kojeg su moje oči ugledale. Uvijek kad bih razmišljao o smrti nisam je mogao zamisliti bez tvog prisustva. Kad umrem ne nosi me pred žene i djecu ovakvog. Sukejni i ostaloj djeci obećao sam donijeti vodu ali sam iznevjerio. Znaš koliko me tvoja mala Sukejna voljela i bila vezana za mene. Ne zelim da me vidi ovakvog.“
 
Ostavivši Abbasovo tjelo na obali rijeke Husejn se uputi prema logoru.
„Postoji li neko ko ce nam pomoci? Da li postoji neko ko će pružiti zaštitu ženama i nejači iz Pejgamberove familije?'' Razmišljao je gledajući iznakažena tjela svojih prijatelja i rođaka. Kad stiže među šatore pozvala ga je njegova žena Ummi Rubab. Ummi Rubab ga je pozvala i pokazala mu na kolijevku gdje je ležao Ali Asgar, beba stara oko šest mjeseci. Svaka minuta je povećavala agoniju djeteta za kojeg je bilo sigurno da će uskoro umrijeti od žeđi. Husejn uzima sina, zamotaje ga u ogrtač i kreće ka neprijateljskim položajima da moli za koju kap vode.
 ''O vojnici Kufe i Damaska, došao sam do ovog mjesta na poziv vašeg naroda da im predočim islamsko učenje. Umjesto da nas ugostite vi ste nas izdali. Spriječili ste nas da dođemo do vode u zadnja tri dana. Pobili ste mi prijatelje, rođake, braću i sinove. Po vama mi smo krivi za zločin jer se odbijamo pokoriti tiraninu Jezidu. Ovo dijete koje držim pred vama nije počinilo nikakav zločin. Zadnja tri dana nije okusilo vode i sada ga gledam kako umire od žeđi. Islam je vjera koju tvrdite da slijedite, pa vas u ime islama molim da mu podate nekoliko kapi vode i spasite ga da ne umre. Siguran sam da mnogi od vas imaju djecu ovog doba, pa za ljubav vaše djece dajte mu da pije.''
Odjednom se desi mrtva tišina. Primijećeno je komešanje među vojnicima sa druge strane. Svijest ljudskosti nije mogla da se ne probudi. Dosta je bilo dosta - kako opravdati nepravdu prema nevinom djetetu. Počeli su prilaziti 'Amru Saadu i tražiti da se djetetu da vode.
 
''Nema popuštanja, nema vode sve dok se na pokori.''
 
''Ali, šta dijete ima s tim!?''
 
Komandir je primijetio kolebanje među vojnicima.
 
''Gdje je Hurmala?'' - Amr je uzviknuo.
 
Trebalo je raditi brzo, jer će Husejnov govor prouzrokovati pobunu. Kada je ovaj dobro uvježbani strijelac došao, Amr mu je rekao:
 
''Hurmala, ućutkaj Husejna!''
 
Ovaj je uzeo luk, postavio strijelu i nanišanio u bebu.
 
Primijetio je ženu iza Husejnovog ramena koja je povirivala iz šatora. Ovo mu poremeti koncentraciju.
 
''Ko je ona?'' - pitao se.
 
Odjednom mu pade na pamet  da to ne može biti niko drugi nego majka mališana. Opet je podigao luk i nanišanio. I opet mu je ona privukla pažnju.
 
'' Zar ubiti dijete pred majčinim očima? - ponovo mu je ruka klonula.
 
''Hurmala, zar želiš pobunu? Brzo nam pokaži šta umiješ i velika te nagrada čeka!'' - reče Amr Saad.
 
Treći put se nije puno mislio: podigao je luk, nanišanio i otpustio strijelu koja se zabola u Husejnovo rame prolazeći kroz dječakov vrat.
Krv iz Ali Asgarovog vrata je prsnula po očevom licu, natapajući mu bradu i slijevajući se niz grudi. Kratki trzaji ručicama i nogicama poslije čega se mališanovo tijelo zauvijek umirilo označili su izdisaje mališana.
 
''Moj sine, kako su se nisko spustili nemajući milosti ni prema tebi, slabašnom i nevinom.''
 
Husejn se vraćao ka šatoru dječakove majke. Šta joj reći? Umjesto gutljaja vode sinu su ti poslali strijelu koja je prolila njegovu krv po žednom pijesku Karbale. Vlastitim rukama ga je zakopao.
 
 
''Bože! Ti si mi svjedok da se nisam  kolebao ni trenutka u svojoj dužnosti i u žrtvovanju najmilijih: djece i rođaka, uključujuči i ovog zadnjeg, najmlađeg.''
 
Sada je došao trenutak da i sam krene. Pozvao je sestre Zejnebu i Ummi Kulsum, da se oprosti. I žene, Lejlu i Rubab, i kćerke Kubru, Rukaju i Sukejnu.
 
''O Zejnebo, došao je trenutak za koji te je majka spremala i o kojem ti je babo govorio na samrtnoj postelji. Za mene je ovo najtužniji trenutak, jer znam da za tebe najgore tek počinje. Ali, ako bi mi se i ti sada pridružila, niko ne bi bio u stanju nastaviti ono što sam počeo. Tebi ostavljam u brigu moje siročiće, i udovice i djecu prijatelja koji su pali braneći me. Molim te da ih tješiš i hrabriš. Posebno te molim da se brineš o bolesnom Aliji Zejnul Abidinu i kceri Sukejni. Još ni jedan dan nije bila odvojena od mene. Kada bude pitala za me molim te da je utješiš kako najbolje možeš. Od kada je tražila od Abbaza da joj donese vode i njegove pogibije, nije progovorila ni riječi. Kada dođete do vode podaj njoj prvoj da pije. Neki od neprijatelja znaju za njenu vezanost za mene, pa se bojim da se ne bi svetili pokazujući joj moje mrtvo tijelo. Molim te da je pokušaš spasiti toga...''
 
Nije mogao više. Glas mu je zastajao u grlu. Za svaku riječ je bio potreban napor.
 
''O Brate moj, moli se Allahu da izdržim u svemu tome i da mi podari snage da uradim sve što tražiš.''
 
''Kada se vratiš u Medinu reci prijateljima kako sam umro. Reci im da su nas pobili žedne. Svaki put kada budu prinosili ustima čašu s hladnom vodom neka se sjete nas i teške žeđi s kojom smo umrli.''
 
Svaka Husejnova riječ je uzrokovala da plač žena bude jači i jači. Kada je završio pružio je ruke ka sestri koja je nijemo pala u njegovo naručje. Od malena su bili jako vezani tako da rastanak nije bio lahak.
 
Sjetila se očevog lica i suza u njegovim očima kada joj je uzeo ruke i poljubio, prvo u desnu pa u lijevu, u nježne zglobove i kada kao da je za sebe Ali rekao: ''Dijete moje vidim kako crvenilo okružuje ove zglavke od grubog vlakna kojim će biti vezani.'' ''Babo,'' rekla je pokazujući prema Abbazu,''zar mi se može nešto desiti pored brata kao što je Abbaz!?'' Sada kada je Abbaz ležao pored rijeke bilo joj je jasno kakva je sudbina čeka i sjeti se ocevog lica i suza u njegovoim ocima.
 
Husejn obilazi svaku ženu, svaku udovicu i siroče prijatelja da bi se oprostio. Onda dolazi do Fizze, svoje vjerne dadilje iz djetinjstva. Kada je hazreti Fatima bila na samrti tražila je od Fizze da joj obeća da neće nikad napustiti Husejna. Od Fatimine smrti on joj je bio kao sin. Tražili su da zbog starosti i iznemoglosti ne napušta Medinu, ali je nisu mogli nagovoriti da se rastavi od Husejna. Kada se odvojio pala je u nesvijest. Nekoliko žena je prišlo da joj pomognu. U grudima se srce lomilo.
 
Husejn je polahko prišao šatoru u kojem je ležao bolestan Alija Zejnul Abidin. Kada je svjetlost pala po njegovom licu otvorio je oči i ugledao nekog kako stoji pored kreveta. '
 
''Sine, to sam ja.''
 
Zejnul Abidin mukom se pridigao i kada su se oči navikle na svjetlost počeo je da prepoznaje očevu priliku. Ali, u kakvom je to stanju bio!? Nijedna dlaka na njegovoj bradi nije bila nego sijeda, na licu su mu bile urezane duboke bore koje nije vidio samo nekolio dana prije. Njegova leđa pogrbljena, tijelom prolazili drhtaji, glas nekako dubok i promukao, a košulja umrljana krvlju.
 
''Babo, šta se desilo? Gdje je Abbaz, gdje Alija Akber, gdje Kasim, gdje su ostali? Zar su dopustili da ti se nešto desi?''
 
Sve ovo vrijeme dok su napadi trajali Zejnul Abidin je ležao u nesvijesti, iscrpljen od bolesti koja je trajala već i prije polaska na Kerbelu. Kada je pokušao da se podigne slabost mu nije dozvoljavala, tako da je bio primoran samo posmatrati oca kako se udaljuje, nemoćan da pomogne.
 
Kada se Husejn učio jahati poslanik Muhammed, s.a.v.a., mu je poklonio ždrijebe koje se zvalo Zuldženah. Taj isti konj, mada dobro ostario, bio je i danas u njegovoj službi. Kada je Husejn uzjahao i podboo konja, životinja je odbila da se pokrene. Prvi put da se tako nešto desi. Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja, Husejn primijeti da konj poginje glavu i gleda pozada. Kada je i sam pogledao ugledao je petogodišnju kćerku kako se drži za nogu konja. Odmah je sjahao i uzeo dijete u naručje.
 
Djevojčica je plačnim glasom govorila: ''Babo, kuda ćeš? Adže Abbaz je otišao po vodu i nije se više vratio. Vidiš, ja nisam više žedna, zato ne trebaš nikuda  ići.''
 
Odveo ju je do šatora i povjerio majci. Ponovo je uzjahao i krenuo. Nije mogao dopustiti da neprijatelj ponovo napadne logor koji sada nije imao nikakvu odbranu. Zuldženah je sada pokorno slijedio pokrete uzda.
 
''Jezidova vojsko! Da li znate ko sam ja? Zar nisam jedini unuk vašeg Poslanika? Zar nisam sin Alije i Fatime? Mnogi od vas su vidjeli i čuli mog djeda kada je govorio o nama. Zar nas on nije volio? Zar niste vidjeli Poslanika kako je plakao kada bi me kakva bolest ili povreda zadesila? Muhammeda više nema, ali tu sam ja. Nemate pravo zaboraviti i zanemariti moj položaj.
 
Povrijedili ste me tako što ste mi bezmilosno pobili sinove,braću, rođake i vjerne prijatelje. Čak Aliju Asgara, moje nevino dijete. Svaki od naših je bio ubijen dok mu je žeđ pržila utrobu.
 
Islam vas uči da prije nego zakoljete bilo koju životinju obavezno vam je da joj ponudite vodu. U ime Allaha vas pitam šta sam učinio i čime sam zaslužio sve to? ...''
 
''Husejne, dosta je bilo priče. Ti dobro znaš zašto: pokori se i prihvati kao što su i svi učinili. Evo, i sada ti je ponuđeno da prihvatiš Jezida kao halifu, kao svog vođu i vođu muslimana. Podvrgni se novoj upravi i novim pravilima, i biće ti obećana sigurnost, tebi i tvojoj familiji. U drugom slučaju podaj glavu i svoje najmilije u roblje. Na tebi leži odgovornost.''
 
''Da li stvarno očekujete da prihvatim njega za koga i sami znate da je pijanica i propalica i koji tvrdi da je nasljednik poslanika Muhammeda, Allahov mir neka je njemu i porodici njegovoj? I prijetite mi glavom i porodicom!? Nikad, znajte da su u našoj kući Kur'an i islam uvijek bili na prvom mjestu, pa tek onda naše glave, imovina, čast i ponos. O vi koji tvrdite da ste Muhammedovi sljedbenici, da li vjerujete u Sudnji Dan? Da li znate da ćete tamo sresti moga plemenitog djeda Muhammeda, moju majku Fatimu i mog oca Aliju? Šta ćete im reći kada vas budu pitali za koji zločin ste me ubili? Razmislite, vi koji se zovete muslimanima!  Kao što je uvijek bio običaj kod moga djeda i oca, i ja vas pozivam da se pokajete i zatražite oprost od Allaha. Nema grijeha koji ne može biti oprošten ako je pokajanje iskreno.''
 
'Husejne čuli smo dosta od tebe. Pričaš nam mnogo o prošlosti. Ono što je bilo bilo je. Nema više Muhammeda, ni Fatime, a ni Alije.  Znamo ko su oni bili, ali vremena su se promijenila. Ne pokušavaj da nas pridobiješ, jer te, kao što i sam vidiš, niko te više ne sluša. „
 
Onda se Amr Saad obraća vojnicima.
 
''Hrabri halifini vojnici, Allah nam je odredio vođu i naredio da ga slušamo. Danas je velika pobjeda na domaku - kraj bitke u kojoj smo zaslužili pohvale i nagrade. Uzrok rata je bio ovaj ovdje, sin plemenitih roditelja, ali koji ih sada koristi za vlastite ciljeve. Mi smo ljudi islama i njegovi zaštitnici. Mi slijedimo poruku koju je Allah poslao po Muhammedu, a Allah daje moć kome On hoće.''
 
Naređenje iz Kufe je bilo: ''Ako se ne pokori, odsjeci mu glavu, a rebra i kičmu izlomiti konjskim kopitama!''
 
Husejn je polahko usmjerio konja prema Amru Saadu na čijem licu su se pojavili znakovi straha.
 
''Da li bi ti prihvatio borbu?'' pitao je Husejn.
 
''Da li je neko spreman od vas da prihvati borbu?'', Husejn je pogledom prelazio preko lica vojnika koji su, oni u prvim redovima gledali u zemlju, a oni iza u leđa onih naprijed.
 
''Za njegovu glavu je velika nagrada,'' neko dobaci od pozada.
 
''Jeste, za nju vam je nagrada'', Husejn je govorio dok je tjerao konja ka njima, ''ko ce doci da uzme nagradu?''
 
Počeli su odapinjati strijele koje su nemilosrdno pogađale. Zuldženah je bio ranjen tako da je Husejn bio prinuđen sjahati. Ali, još uvijek, svaki vojnik koji bi prišao okusio bi sablju, naslijeđe Alije ibn Abi Taliba. Počeli su da bacaju na njega sve čime su raspolagali - koplja, kamenje, strijele ...
 
Kada je tijelo palo na zemlju, kažu svjedoci, da od silnih zabodenih strijela nije dodirivalo zemlju. Kada su došli do njega, bio je u sedždi. Čelo položeno za zemlju, tijelo oslonjeno na koljena i ruke. Usne su se micale tako da su željeli da čuju šta je govorio u posljednjim trenucima. Šapatom je izgovarao Husejn: ''Gospodaru moj, Ti si mi svjedok da sam ispunio zadatak bez dvoumljenja, žalbi, nezadovoljstva ili slabosti. Gospodaru moj i Gospodaru svjetova svih, pokoravam se Tvojoj odluci i predajem se Tvojoj odredbi.''
 
'' ... i ako se ne pokori, odsjeci mu glavu, a rebra i kičmu izlomiti pod konjskim kopitama ....''
 
Svi su se okupili stojeci u krugu. Čekali su da vide šta će se dalje dešavati. Imeđu njih se izdvoji Šimr. Priđe tjelu opkoračivši mu leđa i iza pojasa izvuče nož. Tjelo se nije micalo. Krv je tekla iz mnoštva rana. Husejn bijaše na samrti. Šimr ga uhvati za kosu povlačeći mu glavu prema sebi, i položi oštro sječivo na njegov mubarek vrat. Bubnjevi utihnuše.
„O Šimre, podaj mi vode prije nego uradiš to što smejraš.“ –izgovori Husejn
Nije ga poslušao i desnom rukom u kojoj je bila oštrica odsječe mubarek glavu Husejnovu i odvoji je od tjela.
 
Neka je selam Imamu HUSEINU
Neka je selam Aliju sinu HUSEINOVU
Neka je selam djeci HUSEINOVOJ
Neka je selam JARANIMA HUSEINOVIM
 
 
Razularena Jezidova vojska, nakon okončanja bitke, spaljuje šatore ispod kojih su bili žene i djece koji su bili u pratnji imama i pljačka sve što je vrijedilo od ovih bespomoćnih žena. Sa tijela šehida odrubili su glave, razgolićili njihova tijela i bacili ih u prašinu bez propisnog pokopavanja. Potom su pokrenuli žene i djecu, noseći pri tome glave njihovih šehida u pravcu Kufe. Tijela šehida su ležala izložena vrelom suncu tri dana dok nije naišlo neko pleme i propisno ih pokopalo.
 
 
Dani nakon događaja na Kerbeli
 
Sutradan pobjednička vojska Amra ibn Saada krenu pram Kufi. U pročelju su jahali vojnici s kopljima na koja bijahu nataknute glave muških članova porodice Poslanika Božijeg. Natovaren plijenom oduzetim prethodnog dana karavan se polako odmicao od porišta krvave bitke. Na začelju bijahu zarobljenici.
Ali Zejnul Abidin, Husejnov sin, koračao je sa okovima na vratu, rukama i nogama, osvrćući se prama zgarištu logora gledajući nepokopana tjela Muhammedovih unuka. Zejneb, Ummi Kulsum, Rubab i Lejla, te ostale žene porodice Hašim i kćeri i udovice ostalih ubijenih Husejnovih prijatelja bijahu bez velova. Išle su oborenih glava, svojim kosama štiteći lica od znatiželjnih pogleda. U Kufi bijaše objavljeno da je grupa pobunjenika protiv novog halife napokon savladana. Grad je brujao o velikoj pobjedi Amra ibn Sada. Ulice bijahu očiscene i okićene za doček pobjednika. Na glavnom gradskom trgu bijaše se okupilo mnoštvo znatiželjnog svijeta. Stiže i vijest da s vojskom u grad stižu i zarobljenici. Međutim kad se pročulo ko su oni u narodu se pojavi zbunjenost i podozrivost. Uskoro uz zvuke bubnjeva i povike koji su veličali Ibn Zijada, gradonacelnika Kufe, vojska udje u grad. Zarobljenici bijahu izloženi na trgu. Između njih se izdvoji Zejneb, kći Alija i Fatime, i za čudo svjetina se umiri.
 
Zejneb potom progovori:
„Hvala i slava pripada Bogu i milost Njegova i blagoslov, neka su djedu mome Poslaniuku Božijem i njegovoj porodici časnoj, o narode Kufe, o podmukli, o izdajice proklete, da li vi to plačete sada. Neka plač vaš nikad ne prestane, neka kuknjava vaša nema kraja. Svojom podmuklošću sami ste sebi presudili, zavist i mržnja, laskanja i klevatanje, jedine su stvari za koje znate. Povrijedili ste duše svojim djelima zbog kojih je ljut Bog Uzvišeni i znajte da ste osuđeni na kaznu vječnu. Mrlje zločina vaših, znajte, takve su da ih nikada više ne možete sprati. Znate li da ste prolili krv nasljednika Poslanika vašeg, Husejna, koji je mogao biti spasilac vaš, sram neka te bude narode Kuffe. Znate li koliko ste povrijedili i ožalostili Poslanika vašeg? Znate li kolika je plemenitost onoga čiju ste krv prolili? I znate li položaj porodice njegove i koju ste ovako ponizili i  podvrgli patnji iza patnje? Ako bi krv sada počela padati sa neba bili biste iznenađeni a patnja koja vas čeka na onome svijetu još je gora i znajte tamo neće biti nikoga da vam pomogne.
 
 
 
Govor hazreti Zejnebe , unuke Poslanika Muhammeda  (s.a.v.a.), poniženim izdajicama Kuffe.
Njen smijeli govor prodire duboko u srca ljudi i u umove dvorske svite. Ljudi se bune protiv samozvanog halife.
Pobjednik biva poražen a PORAŽENI pobjednik
 
Tužna povorka praćena zaprepaštenim pogledima svjetine prođe ulicama Kufe. Isrpljeni dugim maršom kroz vrelu pustinju s okovima na vratovima, rukama i nogama. Zarobljenici uskor stigoše na glavni gradski trg. Ali Zejnul Abidin, Husejnov sin, s mukom se održavao na nogama pridržavajući teške lance i užad s kojima bješe okovan. Žene i djevojke bijahu bez velova pa ipak nisu pokazivale znakove poniženja i slabosti. Okružene uskomešanim mnoštvom stajale su mirno i dostojanstveno. Zejneb, Husejnova sestra, progovri. Dok je govorila, na tren u svjetini zavlada muk, a pošto završi tišinu prolomi plač svjetine. Ljudi Kufe, udarajući se po licima i grudima, u trenutku shvatiše veličinu zločina u kojem bijahu saučesnici zločina i sramote koju bijahu sami sebi nanijeli.
Jedan od tada prisutnih je govorio kako nikada nije vidio ženu koja je cjeli svoj zivot provela u povučenosti a da govori tako odlučno i ubjedljivo. Činilo se da sam Ali, sin Ebu Taliba, njen otac govori. Ušutkala je gomilu jednim pokretom ruke nakon čega niko soim nje nije govorio. Pa čak se ni s mjesta nije pomakla.
Potom zarobljenici bješe odvedeni u gradsku palaču i predstavljeni Ibn Zijadu. Gradonačelnik Kufe bijaše udobno smješten na prijestolju. Ispred njega bijaše postavljena Husejnova glava. kad zatvorenici uđoše on poče štapom udarati po Husejnovim usnama. Zejd sin Arkama, stari drug Poslanika Bozijeg, koji tu bijaše prisutan nije mogao da se uzdrži i uzviknu:
„O Ibn Zijade miči štap od tih usana, jer kunem se Bogom Uzvišenim nebrojano puta vidjeh kako ih ljube usne Poslanika Božijeg.
Njegov uzvik zbuni prisutne.
„Da nisi drug Poslanika Božijeg sigurno bi ove riječi platio glavom“-reče mu čovjek koji je stajao pokraj njega.
„Zar glava druga Poslanika Božijeg, neka je mir i blagoslov Božiji na njega i potomke njegove, da bude preča od glave unuka Poslanika Božijeg?“-odgovori Zejd, potom briznu u plač i napusti palatu.
 
Kad mu Zejneb bijaše predstavljena Ibn Zijad reče:
„Hvala Bogu koji je ponizio neprijatelje svoje i pobio njihove lažne tvrdnje. Hvala onome koji je ispunio moje želje i ubio tvog nepokornog brata.“
Zejneb mu odgovori:
„Hvaljen neka je Bog koji nas počasti Muhammedom, mir i blagoslovi Božiji neka su na njega i njegove, Poslanikom Njegovim koji nas je proglasio čistim od grijeha svakog i na tome utemeljio pravo naše. Mi nismo ono što kažete jer ponižen je onaj koji je griješan i razvratan i u laži je uhvaćen onaj čiji cilj nije Istina. Što se tiče brata moga, rođaka naših i vjernih prijatelja oni bijahu izabrani ljudi Božiji kojima je on naredio da budu svjedoci njegovi. Oni koračase prema smtrti uspravno i na vlastitim nogama a nije daleko dan kada ćeš o Ibn Zijade doći pred Boga i biti pitan za svoje zločine. Ubio si mi brata i ostale rođake i ako je u tome ispunjenje želja tvojih onda uživaj.“
 
Dok je govorila niko se nije usuđivao da je prekine. Riječi Husejnove sestre za prisutne bijahu poput udaraca sabljom. Na njihovim licima čitala se zbunjenost i čuđenje. I polako su uviđali da se stvari ne odvijaju onako kako su željeli i zamišljali. Najviše bijahu zapanjeni držanjem zarobljenika kojima nikako nije odgovarao položaj u kome su se nalazili. Držanjem iz kojeg je zračila odlučnost, uvjerenost i samopouzdanje.
 
Na kraju pošto Zejneb završi govor sjajna svita gradonačelnika Kufe izgledala je poraženo i slomljeno. Ibn Zijad bijaše bjesan. Sada kada se osjećao potpunim pobjednikom i na vrhuncu svoje moći nije očekivao da bi mu se neko mogao suprodstaviti. Nije ni pomišljao da će se jedna bespomoćna žena, čija je sudbina bila u njegovim rukama, usuditi da govori ovako otvoreno i smjelo. Vikao je i prijetio, pa ipak izraz njegovog lica govorio je da se boji.
 
A onda progovori i Ali Zejnul Abidin, Husejnov sin:
„O Ibn Zijade zar pokušavaš zastrašiti smrću potomke Poslanika Božijeg. Zar ne znaš da je kod nas susret sa smrću na putu Božijem običaj, i stvar ponosa u porodici.
 
Husejnova glava bijaše izložena na koplju i nošena ulicama kufe sve dok ne bijaše izdato naređenje od Jezida da se preživjeli sa Kerbele sprovedu u Damask. Zato vrijeme, plašeći se da bi njihovi javni istupi u narodu mogli izazvati pobunu, Ibn Zijad bješe naredio da se zatvorenici drže pod strogim nadorom. Marš kroz Sirijsku pustinju bijaše okrutno iskušenje. Užareni pjesak nemilosrdno je pržio okrvavljena stopala, zrak bijaše suh i vreo, a u pratnju zarobljenika bijahu izabrani najsuroviji ljudi Kufe. Na kapiji Damaska, na gradskim ulicama okupilo s emnoštvo znatiželjnika. Karavan sa zarobljenicima se sporo probijao kroz masu tako da mu bi potrepno cjelo prijepodne da stigne do Jezidove palče. Kada su napokon, iscrpljeni od umora i žeđi, zarobljenici dovedeni halifi i kada mu je na zlatnom poslužavniku donešena Husejnova glava Jezid reče:
„Ovaj čovjek čija glava leži pred mojim nogama bijaše ohol i drzak. Smatrao je svog djeda i oca boljim o mojih, misleći da tako ima više prava na hilafet od mene. Takva uobraženost dovela ga je do ovakvog poniženja. Što se tiče djedova naših tu je imao pravo ali što se tiče očeva naših i nas dvojice tu je griješio. Zar nije vidio da su se moj otac i njegov otac borili jedan protiv drugog i da je Bog presudio dajući pobjedu mom ocu. I nakon toga smatrao se boljim od mene kao da je zaboravio Kur'anski ajet: „Bože tebi sva vlast pripada, ti daješ moć onome kome hoćeš i oduzimaš je onome kome hoćeš.“ Gdje su sada preci moji koji izginuše na Bedru da vide kako sam ih osvetio. Sigurno bi rekli o Jezide junačino naša. Neka ti ruka nikada ne zadrhti i neka ti odlučnost nikad ne oslabi.“
 
Tišinu koja zavlada nakon Jezidova govora prekinu Zejneb:
„O Jezide Bog je zaista rekao: „Zlo će zadesiti one koji čine zlo.“ Misliš li da si živote naše pretvorio u bjedu i nesreću i da si ih učinio nesnošljivim. Misliš li da zbog toga što stojimo pred tobom okovani imaš moć nad nama? Misliš li da smo uvrijeđeni i poniženi a da si ti uzdignut a da je položaj tvoj kod Boga visok? Misliš li da si osvojio svijet i da moć tvoja obuhvata Zemlju i Nebesa? Misliš li da ti je položaj čvrst i bezbjedan nakon djela podlih i odvratnih koja si učinio i da sada možeš mirno vladati zemljom i biti vođa pokornih robova Božijih? Da li se zbog ovoga raduješ i osjećaš ponosnim? Pa, sačekaj o zavedeni, o neznalico, zar si zaboravio riječi Božije: „Ne mislite da olažemo kaznu za nekog zlog zbog dobra koje su učinili. Ne, nego ih puštamo da umnože zlodjela svoja kako bi ih onda uništili, ponizili i kaznili.“ O vi potomci oslobođenih robova da li je pravo da žene vaše budu zaštićene a da unuke Muhammedove, mir neka je na njega i porodicu njegovu, budu pretvorene u roblje i izlagane po trgovima gradskim. Znajte da ste stie što ste nam strgli velove s glava okaljali čast porodice Poslanika Božijeg. Po volji ste nas povlačili od grada do grada, tako da su nas usput svi mogli gledati bilo bogati ili siromašni, poniženi ili poštovani, mladi i stari, beduini i ljudi iz gradova i nismo imali nikoga da nam pritekne u pomoć i da nas zaštiti.. o Jezide to što si učinio pokazuje tvoju drskost prema Bogu i Poslanuiku Njegovom, ali da li je sve to čudno budući da si potomak onih koji su na dan uhuda jeli jetru šehida palih na putu Božijem i to bijaše hrana kojom si hranjen. Tvoji preci su organizovali vojske i bili prvi kada je trebalo potegnuti sablju protiv Poslanika Božijeg, mir i blagoslov Božiji neka su na njega i čisto potomstvo njegovo, pa zar nije onda razumljivo da potomci takvih među arapima budu poznati po okrutnosti i podmuklosti, prevari i izdaji, po kovanju zavjera i prouzrokovanju sukoba. Upamti, vaša zla i djela koja ste počinili samo su odraz odvratnosti koju osjećate prema pozivu Božijem. Još od biteke an Bedru u grudima vašim plamti želja za osvetom. A sada došli ste u položaj kada više ne krijete neprijateljstvo i mržnju prema nama i ti se sa ponošću i sa radošću javno hvališ kako si pobio i unakazio Muhammedove sinove i učinio robljem njegove ukućane. Zar ti se tvoje zlodjelo ni u jednom trenutku nije učinilo odvratnim i gnusnim? Zar nije čudno, o Jezide, da plenmenita tjela nasljednika Poslanika Božijeg, neka su mir i blagoslov Božiji na njega i časno potomstvo njegovo, budu iskasapljena sabljama sinova robova poniženih i zgažena kopitama konjskim? Zar nije čudno da ruke njihove budu umrljane njihovom krvlju plemenitom? Čime se sada može objasniti to što leži na vrelom pjesku pustinje izbodeni strijelama i iskasapljeni sabljama, opljačkani i ostavljani bez molitve ispraćajne? A sada, ako si toliko slijep pa nas smatraš svojim plijenom, onda zasigurno znaj da ćeš za nedjela svoja platiti na danu Sudnjem jer Bog nije nepraveden robovima svojim. Zato se samo na Njega oslanjamo i samo u Njega vjerujemo i samo je On u stanju da ans izbavi i pruži zaštitu. I kunem se Bogom Uzvišenim koji je u našu kuću spustio Knjigu Svoju, počastio nas Poslanstvom i ogrnuo zaštitom svojom, ma koliko se služio prevarama i lukavstvima svojim, nikada nećeš moći uništiti položaj naš i ugasiti svjetlo naše i znaj da nikada nećeš sprati sramotu koju si sam sebi nanio odvratnim postupcima svojim. Kada se povici da se zločinci kazne podignu, poput poplave nezaustavljive, tvoje snage će te izdati i napustit će te ulizice tvoje. Slava i hvala pripadaju Gospodaru svjetova, Silnom i Mudrom, Koji je odredio utočišta sigurna vjernicima svojim, Koji ispunjava želje prijatelja svojih i Koji ih milošću svojom i blagoslovom poziva sebi. U ime njihovih duša plemenitih molim Boga Uzvišenog da nas osveti i da spusti na nas nebrojane blagodati svoje a On je zaista Milostivi, Samilosni.“
 
U samoj dvorani bijaše okupljeno mnoštvo svejta među kojima je bilo i mnogo zvanica kao što su uglednici Damaska muslimani, kršćani i jevreji te predstavnici ostalih gradova pa čak i izaslanik rimskog carstva bijahu pozvani da vide pobunjenike. Jezid je sjedio na prijestolju i počeo je stapom udarati husejnovu glavu po licu i usnama.
 
Zejneb se oglasi:
„O Jezide pred ovim skupom ti udaraš Husejna po licu i usnama. Znaš li da je to lice i te usne Poslanik Božiji, mir neka je na njega i potomke njegove, ljubio nebrojeno puta? Kad bi bio u stanju zamisliti veličinu nedjela svojih sigurno bi poželio da su ti ruke odsječene i da te majka nije ni rodila. Kad bi samo znao koliku si izazvao srdžbu Boga Uzvišenog. Učinio si što si htio ali znaj da si postupcima svojim zasjekao kožu svoju od čega će se poslije raspasti tjelo tvoje. Uskoro ćeš stići u prisustvo Poslanika Božijeg s rukama umrljanih krvlju njegovog unuka i nasljednika i steretom ostalih zločina prema nama i Bog će lahko svesti račun s tobom. Ne nadam se da ćeš poslije mojih rieči osjetiti grižnju savjesti niti da ćeš s epokajati za sramotu koju si nanio muslimanima, navukavši na njih srdžbu Božiju i gnjev jer ti si od onih čija su se srca okamenila i misli izopačile, tjela unakazila i životi postali prezreni. Svemogući Bože povrati pravo naše, osveti se onima koji su se o nas ogriješili i spusti kaznu svoju na one koji proliše krv našu, prekršiše obećanja svoja prema nama i okaljaše čast našu.“
 
Dok je govorila dvoranom je vladao muk. Začuđeni i zbunjeni snagom i odlučnošću njenih riječi prisutni kao da zaboraviše na vrijeme i mjesto. Stajali su nepomično poluotvorenih usta i tupih pogleda, ne usuđujući se da je prekinu. I sam Jezid bijaše zatečen. Zanijemio i blijed u licu uviđao je kako se njegova sjajna pobjeda polako pretvara u sramni poraz.
Po Jezidovom naređenju Husejnova porodica je smještena u zatvor. Bijahu im dodjeljenje mračne i vlažne ćelije u podrumima palače gdje je ubrzo od iscrpljenosti preselila i petogodišnja Husejnova kći Sukejna čije su tjelo morali zakoati u podu tamnice.
Uplašen prodornim govorima Husejnove sestre Zejneb i učinkom istih koji su imali kod naroda Jezid je po svaku cjenu sada nastojao da potomke Poslanika Božijeg drži što dalje od  očiju javnosti. Međutim bilo je prekasno. Vjest se proširila i sve veći broj ljudi dolazio je sa zahtjevima da se zarobljenici oslobode. Uskoro pritisak postade takav da je Jezid morao popustiti. Zatvorenici su pušteni i dodjeljena im je kuća u blizini palače. Za vrijeme svog boravka u Damasku Husejnov sin Ali jednog petka bijaše pozvan da prisustvuje skupnoj molitvi. Ali odluči da se odazove na poziv i kad stiže u džamiju tamo se već bijaše okupilo mnoštvo svijeta. I sam halifa sa svojom svitom bijaše prisutan. Slijedeći običaj koji bijaše uveden u vrijeme Muavije imam se prije početka molitve pope za govornicu i poče s proklinjanjem Alia sina Ebu Taliba i njegovih sinova.
 
Nakon što prve riječi siđoše sa govornikovih usana između okupljenog svijeta se podiže mladić mršavog i slabašnog tjela i prekide ga riječima:
„Sram neka te bude o zli jeziku. Znaj da se riječima svojim ulizuješ ljudima, ali zarađuješ gnjev Boga uzvišenog. Zar ne znaš da je Allah u nama, porodici Muhamedovoj, mir neka je na njega i potomke njegove, ujedinio odlike mnoge i učinio nas primjerima za druge. Od nas su Hamza i Džafer i lav Božiji Ali sin Ebu Taliba. Od nas su Hasan i Husejn prvaci mladića džennetskih. Za one koji me ne poznaju ja sam sin Mekke i Medine , ja sam sin Zemzema i Saffe, ja sam sin onoga koji je sirotinji nosio zekat skrivajući ga ispod ogrtača. Ja sam sin najboljega od ljudi koji će ikada obući ihram i obaviti hadždž, ja sam sin onoga koji je proputovao putovanje noćno od Kabe do džamije Aksa i kome bijaše pokazano carstvo Nebesa i Zemlje, ja sam sin Muhammeda, mir i blagoslovi Božiju neka su na njega i nejgove, ja sam sin Alija koji se borio protiv nevjernika i idolopoklonika sve dok se nisu pokorili i rekli nema boga osim Boga, ja sam sin onoga koji je branio Poslanika Božijeg sve dok nije slomio sablju svoju nakon čega mu sablja dvosjeklica bijaše dodjeljena, ja sam sin Fatime najbolje žene svijeta. O Jezide reci mu da li Muhammed bijaše tvoj ili moj djed. Kažeš li da bijaše tvoj onda lažeš, a potvrdiš li da bijaše moj zašto si mu onda pobio sinove, a porodicu njegovu pretvorio u roblje svoje?“
Govori Ali Zejnil Abidina i Zejneb u to vrijeme ozbiljno uzdrmaše vlast i poziciju novog halife te ljudi damaska koji pod pritiskom i stalnim lažima imaše iskrivljeno mišljenje o porodici Poslanikovoj počeše polako da se osvješćuju. Saznanje ko zapravo bijahu ti koje je Jezid nemilosrdno poubijao na Kerbeli i da to nije šaka ljudi koja bijaše pohlepa na vlast, kako to bijaše predstavljeno od strane halife, u narodu izazva nezadovoljstvo i prezir prema Jezidu i ubrzo mu počeše dolaziti izvještaji u kojima se sve više očitovala izdaja halife i sklonost ka porodici Poslanikovoj. Halifa koji se povukao i sa tim praktično sakrio u palaču dobi opomene od savjetnika svojih da mora raditi brzo i on na to odluči da Husejnovu porodicu prebaci u Medinu. Do kraja svog jadnog i bjednog života Jezid nije imao mira. Ljudi Medine saznavši za stradanja Husejan i nejgove porodice na kerbeli šokirani  bijahu ogorčeni na halifine postupke koji je umjesto sprovođenja zakona Božijih sprovodio zločin i pokolj nad poslanikovom porodicom. Dvije godine nakon kerbele u Medini počine ustanak u kojem je protjeran Jezidov upravnik. Po naređenju halife Jezida vojska Osmana ibn Muhammeda ibn Ebu Sufjana uskoro je ugušila pobuni u krvi nakon čega je vojska dobila rješenje da u naredna tri dana ima pravo nad životima i imecima stanovnika medine. Naredna tri dana Jezidove horde su ubijale i silovale, palile i pljačkale stanovnike pa im bi čak i došpušteno da po volji uzimaju udate žene i djevojke.
Tragedija porodice Poslanikove i patnje i položaj stanovnika Kufe i Damaska i krvlju ugušena pobuna u Medini podstakla je mnoge da ponovno razmisle o istinskom pozivu Poslanika Božijeg.
Nakon povratka u Medinu Husejnov sin Ali se potpuno povukao iz javnog života i ogradio se od stranaca te se posvetio molitvi dopuštajući samo rijetkima da ga posjećuju. Umro je 95 g. po Hidžri otrovan po naređenju halife Hišama od strane Velida ibn Abdulmelika. Iza sebe je ostavio zbirku molitvi poznatu po nazivu „Potpuna knjiga sedžadova“
 
 
Zaključak
 
Ašura je afirmiranje Božijih univerzalnih vrijednosti života datih u amanet čovjeku, čovjeku a ne životinji, nepristajanje na život u poniženju bez istine. Imati odlučnost i istrajnost u Istini kao hazreti Husejn, svjedočiti istinu kao hazreti Zejneb svakome treba biti cilj.
Jadan je narod prepun vjerovanja, a bez vjere
Jadan je narod koji kliče nasilnicima kao junacima i blistave osvajače drži za darodavce
Jadan je narod koji prezire strast u svome snu, a pokoran je na javi
Jadan je narod koji svoj glas diže jedino kada se na pogrebu zadesi veliča sebe međ ruševinama svojim i budi se tek kada se njegov vrat između sjekire i panja nađe
Jadan je narod čiji je državnik lisica, filozof opsjenar, a umjetnost vještina krpljenja i podražavanja Jadan je narod koji svog novog vladara dočekuje fanfarama, a ispraća porugama, samo da bi opet novog dočekao fanfarama
Jadan je narod čiji su mudraci nijemi od starosti, a snažni muži u kolijevci tek
Jadan je narod rasparčan na djeliće, gdje svaki djelić sebe narodom smatra

08.09.2010.

ZASTANI I PROČITAJ: Dova uz rastanak sa mjesecom Ramazanom od Zejnul abidina

Njegovo - mir neka je na nj! -
moljenje uz rastanak s mjesecom ramazanom

  1. O Boze,
    Onaj Koji ne zeli nikakvu naknadu,
  2. Onaj Koji ne pokazuje
    nikakvo zaljenje za davanje,
  3. Onaj Koji ne nagradjuje
    roba Svog milo za drago,
  4. dobrota Tvoja je pocetak novi,
    oprost Tvoj - dobrostivost neuzrokovana,
    kazna Tvoja - pravednost,
    odredba Tvoja - izbor najbolji!
  5. Ako daruješ,
    ne kaljaš duznošcu darivanje Svoje,
    a ako uskracuješ,
    ne uskracuješ previše.
  6. Zahvalnost pokazuješ
    onome koji Ti zahvaljuje,
    iako si ga nadahnuo da Ti zahvaljuje.
  7. Nagradjuješ onoga koji Te hvali,
    iako si ga poucio hvali Svojoj.
  8. Pokrivaš onog kojeg bi,
    da hoceš, otkrio,
    i darezljiv si onom kojem bi,
    da hoceš, uskratio.
    Tebi dostoji oboje - otkrivanje i uskracivanje,
    ali Svoja djela utemeljio si
    na dobrostivosti neuzrokovanoj,
    moc Svoju ubrazdio u popustljivosti,
  9. onog koji Ti se ne pokorava
    primio u milostivosti,
    i dao vremena onom
    koji je kanio pocinjenje nepravde protiv sebe.
    Bez zurbe cekaš vracanje njihovo
    i ustezeš Se od nagonjenja njih da se pokaju,
    tako da stradatelj medju njima ne strada od Tebe
    a nesretnik ne bude nesretan dobrotom Tvojom,
    vec samo produbljenjem isprike njegove
    i nakon uzastopnog dokaza protiv njega,
    kao cinom dobrostivosti oprosta Tvog,
    o Dobrostivi,
    i cinom pokazivanja dobrote Tvoje,
    o Blagostivi!
  10. Ti si Onaj Koji je robovima Svojim
    otvorio kapiju oprosta Svog,
    koju si nazvao pokajanjem.
    Na tu kapiju stavio si
    putokaz iz objave Svoje,
    da oni ne bi zalutali od nje.
    Ti - blagosloveno je ime Tvoje! - kazeš:
    Pokajte se Bogu pokajanjem odgovarajucim!
    Moze biti da ce vam Gospodar vaš oprostiti ruzne
    postupke vaše
    i primiti vas u vrtove ispod kojih rijeke teku,
  11. u Danu kad Bog nece poniziti Vjesnika
    i one koji vjerovahu s njim,
    svjetlost njihova ide ispred njih
    i desno od njih,
    a oni govore:
    Gospodaru naš, upotpuni za nas svjetlost našu,
    i oprosti nam!
    Doista, mocan si nad svim!
    Šta je izgovor
    onog koji ostaje nemaran za ulazak u tu kucu
    nakon otvaranja te kapije
    i postavljanja putokaza [105]?
  12. Ti si Onaj Koji je podigao cijenu protiv Sebe
    u korist robova Svojih,
    zeleci dobit njihovu u njihovoj trgovini s Tobom,
    uspjeh njihov dosezanjem Tebe,
    i povecanje njihovo na racun Tebe,
    jer Ti - blagosloveno je Ime Tvoje
    i visoko si uzvišen - kazeš:
    Ko god donese jedno dobro djelo
    imat ce deset slicnih njemu,
    a ko god donese jedno ruzno djelo
    imat ce za naknadu njemu slicno [106].
  13. Kazeš:
    Slicnost onih koji troše imetak svoj
    na putu Bozijem jest poput slicnosti zrna zita,
    iz kojeg izraste sedam klasova,
    u svakom klasu stotinu zrna;
    tako Bog umnozava kome hoce.
    Kazeš:
    Ko je onaj koji ce Bogu dati dobar zajam,
    a On mu ga višestruko umnoziti?
    I spustio si u Kur'anu
    slicne stavke o umnozavanju djela dobrih [107].
  14. Ti si Onaj Koji im je pokazao
    govorom Svojim,
    iz Nevidljivog Svog i poticanja Svog,
    u cemu pociva dobra sreca njihova
    prema onom što
    - da si to sakrio od njih -
    oci njihove ne bi vidjele,
    uši njihove ne bi cule,
    a zamišljanja njihova ne bi shvatila,
    jer kazeš:
    Sjecajte Me se
    pa cu Se Ja sjecati vas,
    budite Mi zahvalni,
    i ne budite Mi nezahvalni!
    Kazeš:
    Ako ste zahvalni,
    uvecat cu vam doista,
    ali ako ste nezahvalni,
    kazna Moja doista je uzasna [108]!
  15. I kazeš:
    Molite Me,
    i odazvat cu vam Se;
    doista ce oni koji iz oholosti nece da Mi robuju
    uci u Dzehennem posve ponizeni.
    Zato si nazvao moljenje Tebe robovanjem,
    a ustezanje od njeg - ohološcu,
    i zaprijetio da ce ustezanje od njeg
    donijeti ulazak u Dzehennem
    u ponizenju potpunom [109],
  16. Tako, oni se sjecaju Tebe uz dobrotu Tvoju,
    zahvaljuju Ti za darezljivost Tvoju,
    mole Te po zapovijedi Tvojoj,
    i daju za Te
    da bi iskali uvecanje Tvoje;
    u svemu tome jest izbavljenje njihovo
    od gnjeva Tvog
    i njihovo postizanje zadovoljstva Tvog.
  17. Da jedan stvor sam od sebe
    usmjeri drugog stvora,
    slicno tome kako Ti usmjeravaš robove Svoje,
    bio bi opisan dobrocinstvom,
    oznacen dobrotom,
    i hvaljen jezikom svakim.
    Zato hvala Tebi,
    sve dok ima puta za hvaljenje Tebe
    i sve dok za hvaljenje preostaju rijeci
    kojima ceš biti hvaljen
    i znacenja koja ce se trošiti u hvaljenju!
  18. O Onaj Koji Se pokazuje
    hvale dostojnim robovima Svojim
    dobrocinstvom i darezljivošcu,
    preplavljujuci ih dobrotom i milošcu,
    koliko je blagodati Tvoje prošireno medju nama,
    prijaznosti Tvoje izliveno na nas,
    i dobrote Tvoje izdvojene za nas!
  19. Uputio si nas
    Svojoj vjeri, koju si odabrao,
    Svome vjerovanju, kojim si zadovoljan,
    i Svome putu, koji si poravnao,
    i pokazao si nam priblizavanje Sebi
    i stizanje u dobrostivost Tvoju!
  20. Boze,
    medju najodabranijim od tih duznosti
    i najposebnijim od tih obaveza
    odredio si mjesec ramazan,
    koji si izdvojio od drugih mjeseci,
    odabrao od svih doba i razdoblja,
    i uzdigao nad svim vremenima
    godine Kur'anom i svjetlošcu
    koje si spustio u njemu,
    vjerovanjem koje umnozavaš u njemu,
    postom koji si ucinio obaveznim u njemu,
    stajanjem koje si potakao u vremenu njegovom,
    i Noci odluke koju si uzvisio u njemu,
    noci koja je bolja od tisucu mjeseci [110].
  21. Njime si nas uzdigao
    iznad drugih zajednica
    i odlicnošcu njegovom odabrao nas
    mimo naroda vjerovanja.
    Postili smo po naredbi Tvojoj u danu njegovom,
    i stajali u klanjanju uz pomoc Tvoju u noci njegovoj,
    predstavljajuci se postom njegovim
    i stajanjem njegovim
    milosti koju si istakao pred nama,
    i njime smo našli sredstva za nagradu Tvoju.
    Pun si onog što je od Tebe trazeno,
    silno darezljiv onim što je iskano iz obilja Tvoga,
    i blizak onom koji trazi bliskost Tvoju.
  22. Mjesec ovaj bio je medju nama
    u boravištu hvale,
    zdruzio nas s društvom posvjedocenog,
    i dao nam najbolju dobit stvorova svijeta.
    Onda, otišao je od nas po ispunjenju vremena svog,
    kraja roka svog,
    i namirenja broja svog.
  23. Tako, opraštamo se s njim
    opraštanjem s onim ciji nas odlazak boli,
    cije nas napuštanje ispunjava sjetom i samocom,
    i kojem smo postali duzni jamstvo zašticeno,
    nepovredivost cuvanu,
    i pravo iskupljeno.
    Kazemo: Mir na te,
    o najveci mjesece Boziji,
    o blagovanju prijatelja Njegovih!
  24. Mir na te,
    o najcasniji od vremena s kojim se druzi,
  25. Mir na te,
    mjesece, u kojem su
    ocekivanja primaknuta
    a dobra djela unaokolo rasipana!
  26. Mir na te,
    druze,
    koji je dragocjen kad je nadjen
    i koji muci odsutnošcu kad je izgubljen,
    prijatelju prihvaceni,
    ciji odlazak bol nanosi!
  27. Mir na te, bliznji,
    koji je dolaskom ugodnost donio,
    usrecujuci time,
    koji je odlaskom samocu ostavio,
    ozalošcujuci time!
  28. Mir na te,
    bliskosti,
    u kojoj srca postaju blaga
    a grijesi malobrojni!
  29. Mir na te,
    pomocnice,
    koji pomaze protiv šejtana,
    druze,
    koji olakšava puteve cinjenja dobra!
  30. Mir na te!
    Koliko ih mnogo u tebi
    postade oslobodjenim robovima Bozijim!
    Kako su sretni oni
    koji cuvaše tvoju svetost tobom!
  31. Mir na te!
    Koliko grijeha ti izbrisa!
    Koliko vrsta prijestupa ti pokri!
  32. Mir na te!
    Kako ispruzen ti bijaše za grješnike!
    Kako štovan ti bijaše u srcima vjernika!
  33. Mir na te,
    mjesece s kojim se dani ne nadmecu!
  34. Mir na te,
    mjesece koji je mir svemu!
  35. Mir na te,
    cije drugarstvo nije nevoljeno,
    cije miješanje prijateljsko nije ponizeno!
  36. Mir na te,
    upravo kao što si nam došao s blagoslovima
    i ocistio nas od necistoce prijestupa!
  37. Mir na te!
    S tobom se ne oprašta u neraspolozenju
    niti se post tvoj napušta u dosadi!
  38. Mir na te,
    cilju trazenja prije vremena tvog,
    uzroku tugovanja prije prolaska tvog!
  39. Mir na te!
    Koliko je zla tobom odvraceno od nas!
    Koliko nam je dobra tobom doteklo!
  40. Mir na te
    i Noc odluke
    koja je bolja od tisucu mjeseci [111]!
  41. Mir na te!
    Koliko te silno zeljesmo jucer!
    Koliko cemo snazno za tobom ceznuti sutra!
  42. Mir na te
    i obilje tvoje
    koje nam je bilo uskraceno
    i na minule blagoslove tvoje
    koji su nam bili oduzeti!
  43. Boze,
    mi smo narod mjeseca ovog.
    Njime si nas pocastio i uspjeh nam dao
    iz dobrote Svoje,
    dok nesretni ne znaju za vrijeme njegovo.
    Obilje njegovo ucinjeno im je nedopuštenim
    uslijed nesrece njihove.
  44. Ti si cuvar
    znanja o njemu kojim si nas unaprijedio,
    i propisanih duznosti njegovih
    kojim si nas uputio.
    Izvršili smo s Tvojom pomoci,
    pošcenje njegovo
    i stajanje u klanjanju njegovom,
    ali s manjkavostima,
    i obavili u njemu malo od mnogo.
  45. Boze,
    zato hvala Tebi,
    u priznanju prijestupa
    i potvrdjenju nemara,
    i Tebi
    pripada ugovor o griznji savjesti
    u srcima našim
    i trazenje oprosta
    iskreno izrecenog jezicima našim.
    Nagradi nas,
    i pored nemara
    koji nas snadje u mjesecu ovom,
    nagradom kojom mozemo dosegnuti nagradu
    ocekivanu od njeg
    i zadobiti obilja zeljenih riznica njegovih!
  46. Ucini nam obaveznim oprost Tvoj
    za propuste naše prava Tvog
    u mjesecu ovom
    i daj da zivoti naši koji su pred nama
    docekaju dolazeci mjesec ramazan!
    Cim nam daš da ga docekamo,
    pomozi nam da izvršimo robovanje
    kojeg si dostojan,
    navedi nas da prihvatimo pokornost
    koju zavredjuješ,
    i daruj nam djela dobra da ispunimo pravo Tvoje
    u ova dva mjeseca od mjeseci vremena.
  47. Boze,
    što se tice malih i velikih grijeha
    koje smo pocinili u ovom mjesecu našem,
    nedjela u koje smo zapali,
    i prijestupa koji smo izvršili,
    hotimice ili u zaboravu,
    cineci nepravdu sebi
    ili kršeci štovanje drugih,
    blagoslovi Muhammeda i celjad njegovu,
    pokrij nas pokrivanjem Svojim,
    oprosti nam opraštanjem Svojim,
    ne stavi nas za to pred oci zlobnika,
    ne pruzi prema nama jezike klevetnika,
    i uposli nas u onom što ce olakšati i okajati
    sve ono što ne prihvacaš od nas u njemu
    milošcu Svojom koja ne istice,
    i obiljem Svojim koje se ne smanjuje!
  48. Boze,
    blagoslovi Muhammeda i celjad njegovu,
    otkloni potištenost našu mjesecom našim,
    blagoslovi nas u ovom danu blagovanja našeg
    i našeg prekida posta,
    ucini ga jednim od najboljih dana
    koji su nam prošli,
    najvecim u privlacenju oprosta Tvog,
    i najnepoštednijim prema grijesima,
    i oprosti nam grijehe naše,
    i skrivene i poznate!
  49. Boze,
    s prolaskom mjeseca ovog
    daj nam da se udaljimo od prijestupa naših,
    s odlaskom njegovim
    izbavi nas od nevaljalih djela naših,
    i postavi nas njime medju najsretnije ljude njegove,
    najobdarenije od njih u djelu,
    i najpotpunije od njih u udjelu!
  50. Boze,
    kada neka osoba poštuje mjesec ovaj
    onako kako ga treba poštovati,
    cuva nepovrjedivost njegovu
    onako kako je treba cuvati,
    pazi granice njegove
    onako kako ih treba paziti,
    boji se nedjela u njemu
    onako kako ih se treba bojati,
    ili trazi bliskost Tebi
    svakim djelom trazenja bliskosti,
    što mu dodjeljuje zadovoljstvo Tvoje
    i skrece prema njemu milost Tvoju,
    daj nam slicno tom iz obilja Tvog
    i daruj nam to u umnozenosti
    dobrostivošcu Tvojom,
    jer dobrostivost Tvoja ne išcezava,
    riznice Tvoje ne siromaše vec se prelijevaju,
    rudnici dobra Tvoga ne iscrpljuju se,
    a darivanje Tvoje jest darivanje puno zadovoljstva!
  51. Boze,
    blagoslovi Muhammeda i celjad njegovu,
    i propiši za nas slicno nagradi onog
    koji je postio u njemu
    ili Ti robovao u njemu do Dana ozivljenja!
  52. Boze,
    kajemo Ti se u našem danu prekida posta,
    koji si odredio za vjernike
    blagovanjem i radošcu i za narod vjerovanja Tvog
    vremenom sakupljanja i zborovanja,
    od svakog nedjela koje pocinismo,
    nevaljalog cina koji otpravismo,
    ili zle misli koju tajno zacesmo,
    kajanjem onog
    koji u sebi ne skriva povratak grijehu
    i koji nakon toga nece pociniti prijestup,
    kajanjem postojanim,
    oslobodjenim sumnje i kolebanja.
    Zato ga primi od nas,
    budi zadovoljan nama, i ucvrsti nas u njemu!
  53. Boze,
    opskrbi nas strahom od kazne prijetece
    i ceznjom za nagradom obecanom,
    tako da nadjemo
    uzitak onog za što Te molimo
    i zalost onog od cega trazimo utocište u Tebe!
  54. I stavi nas u Tebe medju pokajnike,
    one kojima si ucinio obaveznom ljubav Tvoju
    i od kojih si primio povratak pokoravanju Tebi!
    O Najpravedniji od pravednih [112]!
  55. Boze,
    pokazi popustljivost ocevima i majkama našim
    i svim ljudima vjere naše,
    onima koji su otišli i onima koji ce proci,
    do Dana ozivljenja!
  56. Boze,
    blagoslovi našeg vjesnika Muhammeda i celjad njegovu,
    kao što si blagoslovio bliske meleke Svoje;
    blagoslovi njega i celjad njegovu,
    kao što si blagoslovio poslane vjesnike Svoje;
    blagoslovi njega i celjad njegovu,
    kao što si blagoslovio pravedne robove Svoje
    - i više od tog, o Gospodaru svjetova! -
    blagoslovom cije ce blagosiljanje dosegnuti nas,
    cija ce korist dospjeti do nas,
    i kojim ce moljenje naše biti uslišano!
    Ti si najdobrostiviji od Kojeg se moli,
    najdovoljniji u Kog se povjerenje ima,
    najdarezljiviji iz Cijeg se obilja išce,
    i mocan si nad svim [113]!
09.08.2010.

BOLESTI DUŠE: Samodopadljivost

Samodopadljivost (‘Udžb  اَلْعُجْبُ)


قُلْ هَلْ نُنَبِّئُكُمْ بِالْأَخْسَرِينَ أَعْمَالاً

الَّذِينَ ضَلَّ سَعْيُهُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَهُمْ يَحْسَبُونَ أَنَّهُمْ يُحْسِنُونَ صُنْعًا

Reci: "Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako priznata biti? To su oni čiji je trud u životu na ovom svijetu uzaludan bio, a oni su mislili da je dobro ono što rade?

(Kehf, 103-104)

 

قَالَ أَمِيرُ الْمُؤْمِنِينَ عَلَيْهِ السَّلاَمِ: مَنْ دَخَلَهُ الْعُجْبُ هَلَكَ

Imam Ali je rekao: “Propao je onaj u koga uđe samodopadljivost.”

(Vesailu-š-ši‘a, sv. 1, str. 104, predaja 251)

 

قَالَ مُوسَی الْکَاظِم عَلَيْهِ السَّلاَمِ: ... اَلْعُجْبُ دَرَجَاتٌ مِنْهَا أَنْ يُزَيَّنَ لِلْعَبْدِ سُوءُ عَمَلِهِ فَيَرَاهُ حَسَناً فَيُعْجِبَهُ وَ يَحْسَبَ أَنَّهُ يُحْسِنُ صُنْعاً وَ مِنْهَا أَنْ يُؤْمِنَ الْعَبْدُ بِرَبِّهِ فَيَمُنَّ عَلَى اللَّهِ عَزَّ وَ جَلَّ وَ لِلَّهِ عَلَيْهِ فِيهِ الْمَنُّ

Imam Musa Kazim je rekao: “Postoji nekoliko razina samodopadljivosti. Jedna od njih je kada neko vidi svoja loša djela kao dobra. On ih uzima kao dobro i voli sebe, umišljajući da čini dobra djela. Druga razina samodopadljivosti je da osoba misli da vjerovanjem u Boga čini Bogu uslugu, dok je (u stvarnosti) Svemogući Bog taj Koji ga je obdario Svojom milošću (obdarivši ga vjerom).”

(Vesailu-š-ši‘a, sv. 1, str. 100, predaja 238)

 

 

Šta jeste a šta nije samodopadljivost

Samodopadljivost je osjećaj preuveličavanja nečijih vrlina i dobrih djela, njihovo precjenjivanje i zadovoljstvo njima, popraćeno osjećajem superiornosti zbog njih. Osoba sa samodopadljivošću sebe smatra čistom od svih nedostataka i pogreški. Nasuprot tome, osjećaj zadovoljstva i užitka zbog činjenja dobrih djela uz osjećaj poniznosti i skromnosti pred Bogom, kao i zahvalnost na Njegovoj dobroti nije samodopadljivost, već hvalevrijedan čin.


عَنْ أَمِيرِ الْمُؤْمِنِينَ عَلَيْهِ السَّلاَمُ أَنَّهُ قَالَ: مَنْ عَظَّمَ نَفْسَهُ حُقِّرَ

Imam 'Ali je rekao: “Onaj ko sebe uveličava, umanjuje svoju vrijednost.” (Al-Amidi, Gureru-l-hikam ve dureru-l-kelim, hadis br. 7108)


قَالَ رَسُولُ اللهِ صَلَّی اللهُ عَلَيِْهِ وَ آلِهِ: يَسْتَكْثِرُ قَلِيلَ الْخَيْرِ مِنْ غَيْرِهِ وَ يَسْتَقِلُّ كَثِيرَ الْخَيْرِ مِنْ نَفْسِه

Opisujući osobine mudre osobe Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “On smatra malobrojna dobra djela drugih mnogobrojnim, a svoja mnogobrojna dobra djela vidi malobrojnim.” (En-Nuri, Mustedreku-l-Vesail, sv. 1, str. 132, hadis br. 184)

 

 

Različite razine i vrste samodopadljivosti

Prva razina samodopadljivosti se odnosi na vjeru i vjerovanje u istinite doktrine. U njoj čovjek umišlja da je učinio uslugu Bogu vjerujući u Njega, ili izvršavajući dužnosti koje On i Njegov Poslanik, s.a.v.a., nalažu, ili da je – šireći Njegovu poruku – doprinio sjaju Njegove vjere. Ovako on misli u svome srcu, iako to ne bi otvoreno obznanio.

Druga razna samodopadljivosti je u dobrim osobinama i kvalitetima, kada nesretnik sebe smatra Božijim miljenikom i kada sam sebe ubraja među one koji su Mu najbliži. Ako čuje imena Njegovih evlija, on zamišlja da je jedan od njih, iako se javno predstavlja kao ponizan. Ako ga zadesi kakva nesreća, on misli da je to zbog njegove bliskosti s Bogom.

Treća razina samodopadljivosti se odnosi na dobra djela. U ovom slučaju čovjek sebe smatra zaslužnim da bude nagrađen od strane Boga zbog svog lijepog ponašanja i učinjenih dobrih djela. On sebe smatra istinskim vjernikom i da je Bog obavezan da mu pomogne na Ovome svijetu, kao i da mu dodijeli više postaje na Budućem svijetu. Ali u svome srcu on dovodi u pitanje pravednost Njegovih djela kojima On čini da iskreni i pobožni pate, kao i očitu dobrotu kojom On obasipa licemjere na Ovom svijetu. On se javno pretvara da je sretan i zadovoljan Božijom voljom i odredbom, ali u svome srcu gaji osjećaj mržnje prema Njemu.

Sljedeća vrsta samodopadljivosti je kada čovjek sebe smatra superiornijim i pobožnijim od drugih, te sebe vidi boljim čovjekom. On sebe smatra boljim od drugih u provođenju obaveznih djela i u klonjenju zabranjenih stvari. On isključuje svakog pojedinca iz okrilja Božanskog oprosta i milosti te smatra da to pripada samo njemu ili njemu sličnima. Osjetljiv je na greške drugih, ali previđa svoje greške. Druge vidi kao nesavršena i beznačajna bića, gleda ih sa ohološću u srcu i tretira ih sa prezirom. Naposljetku dolazi do tačke kada negira svaku vrlinu koju primjećuje kod drugih.

Još jedna vrsta samodopadljivosti odnosi se na iskrivljena vjerovanja i loša djela nevjernika, kojima se ponosne i zbog kojih imaju visoko mišljenje o sebi. Oni sebe smatraju ljudima koji imaju liberalna razmišljanja i otvorene umove, slobodne od svih okova i ograničenja. Oni povezuju vjeru i vjerovanje u Boga sa sujevjerjem, smatraju vjerovanje u religijska učenja zatucanošću, a lijepu narav i ponašanje kao znakove slabosti ličnosti. Oni s prezirom gledaju na činjenje dobrih djela, a loša djela vide kao postignuća. Ove neuke i nemarne osobe sebe smatraju učenim i osviještenim, te ne slušaju bilo koje upozorenje i savjet, što često stvara suprotne efekte od njih. Osobe koje posjeduju ovu vrstu samodopadljivosti su najnesretnije od svih ljudi.

عَنْ أَبِي عَبْدِ اللَّهِ عَلَيْهِ السَّلاَمُ قَالَ: قَالَ إِبْلِيسُ إِذَا اسْتَمْكَنْتُ مِنِ ابْنِ آدَمَ فِي ثَلاَثٍ لَمْ أُبَالِ مَا عَمِلَ فَإِنَّهُ غَيْرُ مَقْبُولٍ مِنْهُ إِذَا اسْتَكْثَرَ عَمَلَهُ وَ نَسِيَ ذَنْبَهُ وَ دَخَلَهُ الْعُجْبُ

Imam Sadik je rekao: “Šejtan kaže: ‘Ako potčinim sina Ademovog u tri stvari, neću mariti šta god bude činio (od tada), jer njegova dobra djela neće biti primljena: kada bude precjenjivao svoja dobra djela, kada bude zaboravan prema svojim grijesima i kada samodopadljivost (‘udžb) ovlada njime.’” (Vesailu-š-ši‘a, sv. 1, str. 98)

 

 

Loše posljedice samodopadljivosti

Samodopadljivost je sama po sebi destruktivna i opasna mahana koja kvari vjeru i djela običnih i pobožnih ljudi podjednako. U skladu sa predajama prenesenim od Ehli-bejta, a.s., samodopadljivost je gora od grijeha, toliko da Bog navede vjernika da počini grijeh kako bi bio sačuvan samodopadljivosti. Nadalje, samodopadljivost je jedna od najvećih opasnosti za čovjekov duh. Nakon smrti, u Berzahu posjednik ove zle bolesti doživljava užasnu usamljenost.

Samodopadljivost vodi ka brojnim velikim grijesima i lošim osobinama. Kada njeni korijeni prodru u čovjekovo srce, ona vodi čovjeka ka otpadništvu i širku. Nadalje, osoba unesrećena samodopadljivošću nikada ne nastoji da se popravi. Radije sebe smatra pobožnom i čestitom osobom. Ona omalovažava svoje grijehe i nikada ne misli o tome da se očisti od njih, što je, u konačnici, vodi ka vječnom prokletstvu. Tamni zastor samodopadljivosti prekriva i kvari njen um, čineći je slijepom prema svojim nedostacima i sprječavajući je da dosegne bilo koju vrstu savršenosti.

Osoba sa samodopadljivošću teži ka samopokazivanju (rija') i licemjerju (nifak). Ona također zarazi njeno ponašanje ohološću. Među ostalim mahanama prisutnim u osobi koja je pogođena samodopadljivošću je i posmatranje drugih sa prezirom i omalovažavanjem. Ovo je postepeno skreće sa puta ljudskosti, a vodi ka putu okrutnosti, bezdušnosti i propasti.


عَنْ أَمِيرِ الْمُؤْمِنِينَ عَلَيْهِ السَّلاَمُ أَنَّهُ قَالَ: وَ لاَ وَحْدَةَ أَوْحَشُ مِنَ الْعُجْبِ.

Imam Ali je rekao: “Nema usamljenosti gore od umišljenosti.” (Nehdžu-l-belaga, izreka br. 113)


عَنْ أَمِيرِ الْمُؤْمِنِينَ عَلَيْهِ السَّلاَمُ أَنَّهُ قَالَ: اَلْعُجْبُ يُفْسِدُ الْعَقْلَ.

Imam Ali je rekao: “Samodopadljivost slabi razum.” (Al-Amidi, Gureru-l-hikam ve dureru-l-kelim, hadis br. 846)


عَنْ أَمِيرِ الْمُؤْمِنِينَ عَلَيْهِ السَّلاَمُ أَنَّهُ قَالَ: اَلْعُجْبُ رَأْسُ الْحِمَاقَةِ.

Imam Ali je rekao: “Samodopadljivost je izvor gluposti.” (Gureru-l-hikam ve dureru-l-kelim, hadis br. 7096)

 

 

Savjet u liječenju od samodopadljivosti

Čovjek može otkriti samodopadljivost u sebi uz pomoć obazrivosti, pomne samokritičnosti i stalne analize svojih namjera i djela. On mora iskreno moliti Boga da ga blagoslovi sposobnošću uočavanja sopstvenih grešaka i slabosti. On bi trebao znati da kada se Bog sprijatelji s nekim, On mu prvo daruje svijest o njegovim mahanama i greškama.

Zapamti da su život, snaga, znanje i ostala postignuća samo sjene Božijih atributa. Svako dobro djelo, ibadet, talenat i prilika dobiveno je Njegovim blagoslovom i milošću. Bez Njegove dozvole nijedno biće ne može učiniti dobro djelo. Pogledaj svoja dobra djela i ibadete koje si učinio do sada: Da li su bili doista iskreni, bez ikakve greške i samo radi Boga? Možeš li sa sigurnošću tvrditi da bi ti Bog trebao dati savršenu nagradu za tvoja dobra djela? Ili je bolje da shvatiš da je to bila Božija pomoć da ti je data priliku da učiniš dobro djelo, da ti je On pokrio mnoge tvoje greške i loše namjere, te da se nadaš da će ti On takva djela uvrstiti u plemenita.

Shvati da nijedno biće na površini Zemlje ne može u potpunosti ispuniti zahtjeve ibadeta i služenja Bogu. Molitve poslanika i evlija svjedoče o njihovom neuspjehu u tom pogledu. Oni su bili svjesni toga da ako provedu cijele svoje živote, neće Mu se moći zahvaliti na Njegovim blagodatima, a kamoli da odaju odgovarajuću počast Njegovoj Biti i atributima. Prema tome, čovjek bi uvjek trebao ponizno priznavati svoje pogreške i tražiti oprost od Boga.

Samodopadljivost kao mahana je proizvod samoljublja koji čini da čovjek precjenjuje svoja beznačajna djela i da potcjenjuje dobra djela drugih. Razmisli o svojim djelima: Kako se osjećaš kada te Bog blagoslovi time da učiniš jedno malo dobro djelo? Da li te to čini poniznim i zahvalnim Bogu? Kako gledaš na slična dobra djela drugih? Da li je tvome srcu teško da ih prihvati kao dobra djela? I kako se osjećaš kada počiniš grijeh? Da li to čini da se posramiš pred Bogom ili ga uzimaš olahko i pronalaziš opravdanja za njega? Kako gledaš na slična djela drugih? Da li moliš Boga da im oprosti? Da li im pomažeš da napuste grješničko ponašanje ili osjećaš mržnju prema njima?

Kada obavljaš namaz, razmisli o značenju riječi el-hamdulillah (sva hvala pripada Allahu) i pokušaj podučiti svoje srce da sve sposobnosti i vrline koje posjeduješ, kao i sva dobra djela koja si do sada učinio nisu vrijedna hvale, i da je Bog Taj Koji zaslužuje istinsku zahvalu za sva tvoja dobra djela i vrline.

Zaključak

قَالَ الإِمَامُ الْبَاقِر عَلَيْهِ السَّلاَمُ : وَ سُدَّ سَبِيلَ الْعُجْبِ بِمَعْرِفَةِ النَّفْسِ

Imam Bakir je rekao: “Zatvori put samodopadljivosti spoznajom samoga sebe.” (Biharu-l-envar, sv. 75, str. 163)

Izvor: www.mullasadra.ba

06.08.2010.

Hadis koji bi trebali ispisati zlatnim slovima!

U knjizi El-Ihtidžad šejh Tabersi senedom prenosi od Imama Ride, a on od Imama Zejnul-Abidina: "Ako vidiš čovjeka čije je vladanje i ponašanje lijepo, svoj govor prikazuje smirenim i polaganim, čiji su pokreti skrušeni, nemoj da te to prevari!

Koliko li je samo ljudi koji zbog slabe odlučnosti, svoje niskosti i straha nisu počinili zabranjeno da bi dosegli Ovaj svijet.

Vjeru su uzeli kao zamku za lovinu Ovog svijeta i za sredstvo dosezanja svojih niskih želja. Svojom uređenom vanjštinom varaju ljude. Ukoliko im se ukaže prilika za nečim zabranjenim smjelo poduzimaju radnje da ga dosegnu i bacaju se na njega.

Kada ga nađeš da se usteže i izbjegava zabranjen imetak, nemoj da te to prevari, strpi se!
Strasti i sklonosti ljudi su različiti. Koliko li je samo ljudi koji se klone od zabranjenog imetka, čak i da ga ima u izobilju, ali svoju volju ne sputavaju spram odvratnih radnji, pa takav počini čak i blud sa ženom ružna izgleda.

Kada ga nađeš da se usteže od ovog ružnog djela, nemoj da te to prevari, strpi se, sve dok ne vidiš čime mu je razum vezan (šta određuje njegovu usredsređenost pri odlučivanju)!

Koliko li je samo ljudi koji se ustežu od zabranjenog imetka, bluda i čuvaju svoju čednost, ali nemaju čvrstinu i pronicljiv razum kod promišljanja. Tako ona šteta koju nanesu svojim neznanjem bude veća od dobra koje počini oslanjajući se na razum.

Kada ga nađeš da ima pronicljiv razum, nemoj da te to odmah prevari, strpi se, sve dok ne vidiš da li je povodljiv svojim strastima i ujedinjen s njima ustao protiv razuma ili je sa razumom ustao protiv strasti! Također, pogledaj da li žudi za ništavnom i ispraznom ovosvjetskom vlašću ili joj je nesklon. Među ljudima ima onih koji su izgubili Ovaj i budući svijet. Napustili su Ovaj svijet da bi ga odsegli. Mislili su da je slast ništavne i prolazne vlasti veća od halal i dozvoljenog imetka. Zato su se oni prošli svega da bi ostvarili ništavnu vlast. Ako njima bude rečeno: 'Bojte se Boga', njih lažni osjećaj časti dovede u grijeh. Njima je dovoljan Džehennem, a kako je to samo loše mjesto!

Ovakav čovjek nepromišljeno postupa i prvi korak koji on počini u neistini odvodi ga krajnje stepene nesreće i gubitka. Nakon što ne mogne ostvariti svoja nadanja i želje, Gospodar ga pomogne u njegovoj nepravdi i tiraniji. On onda učini dozvoljenim ono što je Allah učinio zabranjenim i zabranjuje ono što je Allah dozvolio. On se uopšte ne obazire na spram onoga što je od njegove vjere propalo ako je ostala netaknuta vlast njegova zbog koje je sebe odveo u propast.

To su oni na koje se Allah rasrdio, prokleo ih i pripremio za njih strašnu kaznu.

Međutim, čovjek, i to potpun čovjek, je onaj koji je svoju strast podredio Allahovoj zapovijedi, a svoje moći potrošio u Allahovom zadovoljstvu.

On drži da je Istina sa poniženjem bliža vječnom dostojanstvu od dostojanstva u neistini. On je ubijeđen da ga malo onoga što podnosi od nesreća Ovoga svijeta odvodi u vječno blagostanje u Kuću koja ne nestaje, niti propada. On zna da ako bude slijedio svoje strasti, da će ga većina ovosvjetskih zadovoljstava odvesti u Kaznu koje nema prekida niti kraja.

To je čovjek, dobar čovjek! Zato se čvrsto držite njega i slijedite njegovu praksu! Posredstvom njega nastojte se približiti Gospodaru, jer njegova molba se ne odbija, a njegov zahtjev ne ostaje neuzvraćen!"

04.08.2010.

GOVOR 102. O ustezanju od svijeta ovog Dio govora istog o svojstvima ucenjaka Dio govora istog o buducnosti


 

O ljudi! Gledajte na svijet ovaj kao oni koji se ustezu i okrecu od njega. Tako mi Boga, on ce doista uskoro izgnati stanovnike svoje i uzrokovati jad teški sretnom i sigurnome. Ono što prodje i ode s njega nikada se ne vraca, a ono što dolazi od njega nepoznato je da bi bilo ocekivano. Radosti njegove izmiješane su s tugom, a postojanost ljudi na njemu završava u nemoci i slabosti. Zato nemojte nipošto da vas zavara mnoštvo onoga što vam se na njemu svidja, jer ono što ce vam od toga biti saputnikom neznatno je.

Neka Allah obaspe milošcu covjeka koji razmišlja pa pouku uzima, a kada pouku uzme, on prosvjetljenje doseze. Što god je prisutno na svijetu ovom uskoro nece postojati, dok sve što mora postojati u svijetu buducem vec je u postojanju. Sve izbrojivo proci ce, sve ocekivano dolazi, a sve što dolazi sasvim je blizu.

Ucenje onaj koji zna vrijednost svoju. Dostaje covjeku neznanja ako ne zna vrijednost svoju. Zaista je Bogu najomrazeniji covjek onaj kojeg je Allah prepustio samom sebi: onaj koji je skrenuo s Puta pravog i hodi bez vodica. Ako je pozvan uredjivanju svijeta ovog, hitar je, ali, ako je pozvan da sadi za svijet buduci, lijen je. Kao da mu je obaveza ono za stoje hitar, a kao da mu nije obaveza ono za što je lijen.

Doci ce vrijeme kada ce se samo vjernik usnuli moci izbaviti, onaj koji se ne primjecuje kad je prisutan, a ne nedostaje kad je odsutan. Takvi su svjetiljke upute i znaci u putovanjima nocnim. Oni ne šire potvore, niti raznose tajne i klevetu. Oni su ti kojima ce Allah otvoriti vrata milosti Svoje i odbiti od njih tegobe kazne Svoje.

O ljudi, doci ce vam vrijeme kada ce se islam izvrnuti kao što se izvrce lonac sa svim sadrzajima svojim. O ljudi, Allah vas je zaštitio od onog stoje On mogao otezati, ali On vas nije poštedio od stavljanja na kušnju. Allah, najuzvišeniji od govornika svih, kaze:

U tome, pazite, doista imate poruku;
jer Mi, doista, uvijek stavljamo na kušnju.

15.07.2010.

Za rođendan imama Husejna ibn Alija

Ko je bio Husein as?

Kad je Muhamed, s.a.v.a.,  imao samo 25 godina, ozenio je udovicu po imenu Hatidza koja je bila pet godina starija od njega. Hatidza je bila ugledna zena i imala je veliko bogatstvo. Postoji neka zbrka u istorijskim procenama sto se tice koliko je Muhamed imao djece.

Vecina Muslimana podrzava misljenje da je poslije vjencanja sa Muhamedom Hatidza rodila cetiri cerke. Neki tvrde da je ona kad se udala za Muhameda vec imala tri cerke iz ranijeg braka. Neki kazu da su ove cerke u stvari bile cerke njene sestre Hale koje je ona usvojila i koje je Muhamed, koji je uvek bio ljubazan prema sirocadima, prihvatio kao svoje vlastite cerke. Medutim, jedna stvar je sigurna Fatima je bila Muhamedova i Hatidzina cerka i ona je bila veoma mnogo postovana od njenog oca. Nakon sto je poceo da dostavlja svoju poruku, Muhamed je do te mjere bio proganjan od naroda Meke da je morao da napusti svoj dom i ode u Medinu, i on je tad ostavio svog amidzica Alija da upravlja njegovim poslovima u Meki. Ali mu se kasnije pridruzio u Medini. On je zastitio i doveo Muhamedovu porodicu u Medinu.

Druge godine Hidzre Fatima se udala za Alija. Prvo dijete ona je rodila trece godine Hidzre, i ono je dobilo ime Hasan. Jedanaest mjeseci kasnije, ona je rodila drugog sina koji je nazvan Husein. Fatima je takodje imala i dve cerke, koje su se zvale Zejneb i Umm Kulsum. Postoje mnogi izvjestaji o Muhamedovoj ljubavi prema njegova dva unuka koje je svaki istoricar i sakupljac hadisa zabjelezio i uvrstio ih u svoje djelo kao posebna poglavlja. Ocigledno da su dva djecaka bila veoma inteligentna i da su shvatala vaznost misije njihovog djede od ranog detinjstva. Postoje izvjestaji da bi Hasana, kad bi se vratio iz dzamije, njegova majka pitala o hutbi, i on bi joj ispricao cijelu hutbu koju je cuo od svog djede. Postoje izvjestaji da bi Husein trceci usao u dzamiju dok bi Poslanik bio na sedzdi i razigrano bi jahao na njegovim ledjima. Poslanik bi oduzio svoju sedzdu sve dok Husein po svojoj vlastitoj volji ne bi sisao sa njegovih ledja. Zatim, postoji dobro zabjelezena epizoda o djeci koja svoj dnevni obrok daju sirocetu, zarobijeniku i izgladnjelim. Ovo je zapisano u Kur'anu, 76-oj Suri, ajetima 7,8,9 i 10.

Husein je porastao uz ogromnu svjest o odgovornosti za dobro covjecanstva. On je lekcije mudrosti ucio od svog djede, hrabrost i srcanost nasljedio od svog oca, a ponos i svoj cvrst karakter od majke. U toku zadnjih dana treceg Halife Osmana, razularena gomila spremna na linc je opkolila njegovu kucu i lisila ga vode i hrane. Ali je odgovornost za objezbjedjivanje hrane i vode za Osmana i njegovu porodicu za vrijeme ove opsade povjerio Huseinu. Kasnije, kad je sam Ali postao cetvrti Halifa, protiv njega se pobunio Muawija guverner Sirije, i doslo je do borbi kod Sifina u Iraku. Muawijine snage su zauzele obale Eufrata i lisile vode Alija i njegove trupe. Husein, koji je tada bio u svom najboljem dobu, poveo je grupu ratnika, hrabro se borio protiv Sirijaca i osvojio recne obale. To je bila druga strana iste rijeke na kojoj ce on ratovati ponovo i umrijeti boreci se za svoje principe u zadnjoj bitci svog zivota, 23 godine kasnije.

Rekao je Božiji Poslanik, s.a.v.a.: Zaista primjer moje porodice među vama je kao primjer Nuhove lađe. Ko se popenje na nju spašen je, a onaj ko se ne popene utopit će se.

24.06.2010.

Razlozi napuštanja namaza II

Drugi razlog: Osjećaj zaostalosti

Ovakve osobe vjeruju da je vjera odvojena od života. Vjera je po njihovom mišljenju u koliziji sa životom i uživanjem na ovome svijetu. Nastoje da uvriježe mišljenje da je vjera nešto staro i zaostalo i svi koji vjeruju su zaostali i odvojeni od ovoga svijeta, znanja  i prosperiteta. Budući da je namaz sastavni dio vjere a vjera je odvojena od života dolazi se do zaključka da je namaz odvojen od života. Ukoliko osoba bude željela da bude pobožna i da obavlja namaz osjećat će se zaostalom i primitivnom. Ovakve osobe da bi opravdale i zadovoljile sebe i i da bi dokazale da je njihov put ispravan i da su njihovi argumenti logični gledaju na pobožne ljude ali i na one koji to nisu i uviđaju da su pobožni daleko od ovosvijetskog života i uživanja na njemu, znanja, napretka, savremenosti... Uviđaju da su  takvi istovremeno dok klanjaju i vrlo dosljedno ispunjavaju vjerske obaveze obično nepismeni, zaostali, razmišljaju staromodno i okrenuti su prošlosti. Nasuprot njih vide da osobe koje nisu naklonjene vjeri žive po inostranstvu  ili su među nama samima ali su vrlo pismeni, obrazovani, logični i napredni.

Liječenje

Shvatiti i pomoći drugima da shvate da vjera ne samo da nije u koliziji sa znanjem, napretkom, životom i ispravnim uživanjem već je vjera zapravo program kako se treba živjeti. Sve vjerske zapovijedi upravo o tome govore. Kazuju nam kako će čovjek postati čovjekom. Kako će napredovati i razvijeti se. Kako će se kretati.  Kako će se izvući iz stagnacije i na koji način će izgraditi društvo. Vjera ne samo da nije u koliziji sa pravilnim uživanjem na ovom svijetu već se posjedovanjem stvarnog imana bolje mogu osjetiti užici na ovome svijetu. Svi vadžibi koji su propisani u vjeri nisu da bi umanjili užitak na dunjaluku već je jedan od njihovih razloga taj da bismo bili sretni na ovom svijetu i da bismo došli do stvarne sreće. Zasigurno će takav čovjek biti sretan i na ahiretu. Dakle, vidimo da ne postoji ona podjela koja je često prisutna kod ljudi da je namaz  za ahiret i nema koristi za ovaj svijet. Smisao ograničavanja i spriječavanja u Islamu nije taj da bi Uzvišeni Gospodar zabranjujući neka dijela kao što je blud  (zinaluk), kocka, kamata, laž...želio da se mi ne okoristimo životom onako kako bi trebali. Ove zabrane nisu tu da bi zabranili život ljudima i da bi ubili u njima njihove strasti i prirodne nagone već  su tu da bi čovjek znao kako obuzdati svoje strasti i dušu koja na zlo navodi  i kako bi  se bolje okoristio ovim svijetom i njegovim dobrima na pravilan način, npr. razlog zbog čega je propisan post je takvaluk.

"O vjernici propisuje vam se post..."

Dakle, razlog propisivanja posta je taj da bi sačuvao ljude i učinio ih sigurnim, imunim i oslobodio ih svih robovanja osim robovanja Gospodaru. Upravo je to takvaluk. Da bi ovo shvatili na pravilan način navest ćemo jedan primjer a odgovor ćete dati vi, poštovani čitatelji. Ne uzimajući u obzir Gospodara, vjeru, molitvu šta mislite da li će bolje uživati osoba koja u svom životu bude zatočenik svojih strasti i unutrašnjih poriva ili onaj koji u svojim rukama bude držao uzde svojih strasti?

Gdje god on bude želio da ide i strast je sa njim a ne gdje god strast bude željela i on je sa njom. Da li će bolje živjeti osoba koja bude zatočenik uznositosti, gordosti, zavisti, škrtosti, zlobe... ili neko ko nije zatočenik navedenih stvari? Sada kad je na nama da slobodno odgovorimo trebamo reći da se svi problemi vraćaju na naš nefs. Smisao stvaranja je robovanje a robovanje je to da čovjek ne bude rob svojih strasti, želja, položaja, da sebe stalno vidi većim od drugih...

"I nisam stvorio ni ljude... "

Robovanje nužno povlači za sobom negiranje svakog drugog oblika robovanja. Ono je lijek protiv sopstvene otuđenosti i nepoznavanja samog sebe. To znači da se naš ibadet vraća nama samima a oslobađa nas od svega što je strano. Dobro nam je poznato da je nepoznavanje samog sebe i otuđenost od sebe jedna opaka bolest.

Ukratko rečeno, ibadet je tu da bi pospiješio način života, poboljšao uživanja, izliječio duševne bolesti i uopće da bi doveo čovjeka do savršenstva.

Razlog zbog čega su vjerski orijentisani ljudi i muslimani u svijetu zaostali treba tražiti u razlozima zaostalosti muslimana, tj među samim muslimanima a ne u Islamu i vjeri. Treba istraživati i saznati zbog čega su muslimani nekada držali glavnu riječ u napretku, znanju i civilizaciji a potom su zaostali da bi se ponovo počeli buditi i usmjeravati svoje snage i moći ka prosperitetu. Zato trebamo gledati stanje muslimana tokom historije i uvidjeti kako ih je okorištavanje Islamom očuvalo. Treba reći i da svi pobožni i vjerski orijentisani ljudi nisu zaostali i nepismeni već vidimo da su kroz historiju a i u današnje vrijeme najnapredniji i najčistiji ljudi bili naklonjeni vjeri. Činjenica je i da se među osobama koje nisu vjerski orijentisane nalaze ljudi koji se pridržavaju ljudskih i moralnih principa i žive u skladu sa razumom i to mi nikad nismo negirali. Ono što tvrdimo je slijedeće:

Ako bi se ovi ljudi okrenuli pravoj vjeri dosegli bi vrhunac svoje moći i bio bi im zagarantovan uspijeh u svim stvarima.

Treći razlog: Lijenost

Lijenost je još jedan u nizu razloga napuštanja namaza koji se može primijetiti kod nekih osoba i uzrokuje povremeno ili stalno napuštanje namaza. Ukoliko neke od tih osoba upitamo zašto napuštaju namaz neće dati poseban odgovor. Samo će nam dati do znanja da nemaju hala za takvo što i da ih obavljanje namaza zamara. U principu lijene osobe nemaju jaku volju po pitanju izvršenja duhovnih stvari te su zbog toga često u životu suočeni sa problemima. Budući da je činjenje ibadeta posao koji zahtijeva slobodan duh i jaku volju ovakve osobe ne mogu biti uspješne u obavljanju ibadeta. S obzirom da duša pokreće tijelo pri izvršavanju ibadeta treba postojati velika duša da bi je tijelo slijedilo. U principu ljudi velikog duha kad god požele tijelo će im se naći u njihovoj službi. Kao što kaže jedan pjesnik u svome stihu:

Kada duša velika postane

Na njenu zapovijed tijelo će da ustane...

Upravo zato veliki ljudi nisu zatočenici tjelesnih želja i prohtijeva. Prilikom izvršavanja duhovnih stvari a naročito namaza nemaju nikakvih problema. Oni ne samo da se ne zamaraju već u najboljem duhovnom stanju ne osjećajući ni zamor tijela, provode dugo u ibadetu dok osobe koje imaju ''malu dušu'' stalno su sputani i zatočeni tjelesnim željama, obraćaju pažnju i usredsređeni su na njih. Budući da su tjelesne želje male i neznatne duša se privikava i prilagođava njima. Tako npr. obožavanje stomaka i odavanje strastima neke su od tjelesnih želja na koje se duša prilagođava. Ujedno se predaje i drugim stvarima kao što su ulizivanje, podilaženje, krađa, prevara, izdaja... s obzirom da je duša zatočena u tijelu izvršavanje duhovnih radnji a naročito namaza čini im se izuzetno teškim. Zato generalno gledano ovakve osobe ili nikako ne obavljaju namaz ili povremeno.

Liječenje

a) napuštanje pretjeranog jela i spavanja

Jedan od razloga neraspoloženosti, bezvoljnosti i depresije je pretjerivanje u jelu i spavanju. Razlog je taj da usljed pretjeranog jela i sna tijelo postaje ovisno (drogirano) na način da se potpuno predaje svojoj sekundarnoj prirodi. U tom slučaju napuštanje navedenog je izuzetno teško. Kada se tijelo nauči na pretjerano jelo i san kao prvo javlja se osjećaj bezvoljnosti i nezainteresovanosti a kao drugo slabi mu volja i ne preostaje mu nimalo želje i ushićenja za izvršavanjem ibadeta, namaza i ostalih duhovnih radnji. Zato se čovjek treba pridržavati slijedećih stvari:

1. Prije svega sebe uvjeriti u štetne posljedice i sve druge loše učinke prežderavanja sve dok ne shvati da je pretjerano jelo i pretjeran san izvor mnogih bolesti, da uništava čovjekovu ličnost, biva razlogom da se čovjek osjeća bezvoljno u izvršavanju duhovnih radnji te uzrokuje neobazrivost prema božanskim i ljudskim vrijednostima. Čovjek treba prihvatiti činjenicu da dokle god ima naviku da puno jede i spava za njega ne postoji mogućnost dosezanja do visokih duhovnih položaja niti uspješnog ibadeta.

Imam Ali kaže:

''Neće spoznati visoke položaje onaj koji se potčinjava navikama.'' (arapski tekst)

Zato se trebamo truditi da od sebe odstranimo naviku pretjerivanja u jelu i spavanju kako bi duša mogla pozitivno odgovoriti na svoje potrebe. U drugom hadisu Imam Ali kaže:

''Promijenite navike, olakšat će vam se ibadeti.''

2. Tražiti od Gospodara da nam pomogne u napuštanju loših navika jer bez Njegove pomoći problem se neća riješiti. Imam Sedžad kaže:

''Bože kad god sam rekao evo spreman sam za ibadet i kada bi se ustao i stao pred Tebe da obavim  namaz i da ti se intimno obratim spustio bi na mene drijemež tokom namaza i oduzeo bi mi hal prilikom obraćanja Tebi.'' (arapski tekst)

3. U sklopu ovog treba se koristiti sportom i treniranjem tijela kako bismo od sebe odstranili tromost i bezvoljnost. Dakle, da bi stekli elastičnost tijela moramo se obavezati na vježbe i sport.

b)  Slijedeća stvar koja donosi lijenost je tračenje vremena i zatočeništvo u niskim neljudskim djelima. Ljudi koji se odaju strastima ne posjeduju jaku volju i pošto je njihova duša zarobljena u tijelu ne posjeduje neovisnost. Ona nije slobodna da bi se iz nje izrodila jaka volja.  Budući da su ibadet i obožavanje potrebe i zahtijevi čovjekove duše strastima odane osobe, s obzirom da su zatočene u svom tijelu, ne mogu pozitivno odgovoriti svojim duhovnim potrebama. Zato vidimo da većina ovakvih ljudi napušta namaz ili su lijeni u njegovom stalnom izvršenju.

Zaključak

Da bi se čovjek mogao lahko ustati na namaz mora od sebe otkloniti odanosti strastima, udaljiti se od svakog oblika duhovnog zatočeništva i sebe izbaviti iz sprega ropstva. Najbolji način napuštanja spomenutog je srčano ubjeđivanje i uvjeravanje sebe u prolaznost i kratkotrajnost užitaka i slasti. Znači podsjećati stalno svoju nutrinu da su tjelesni i materijalni užici prolazni i da ostaju samo njihove kobne i štetne posljedice. Svako materijalno dobro je uništivo i prenosivo. S druge strane ubijediti svoju nutrinu u neprolaznost duhovnih užitaka i slast ibadeta i namaza.


c) Ubjeđivanje srca u važnost namaza

Srčano shvatanje da veza sa Bogom i obavljanje namaza pruža užitak čovjeku, motiviše ga i oživljava u njemu zainteresovanost za namazom. Upravo je ljubav ta koja biva razlogom da nam ibadeti budu lahki. Na ovo smo ukazali u prethodnoj raspravi.

Preuzeto sa: www.mullasadra.ba

14.06.2010.

Bravo Saudijci!!!

24SI - Saudijska Arabija testirala je svoj raketni odbrambeni sistem s ciljem da dopusti izraelskim ratnim avionima da prelete preko njene teritorije kako bi napali nuklearna postrojenja u Iranu, piše u subotu londonski The Times pozivajući se na izvore u Perzijskom zaljevu, prenose izraelski mediji, a javlja agencija Fena.

Prelet iznad Saudijske Arabije bi skratio put do Irana, a test je izveden kako bi se osiguralo da se izraelski avioni ne obore dok prelijeću preko teritorije Kraljevine, prenijeli su izraelski mediji.

Prošle godine je isti list objavio da je šef Mossada Meir Dagan razgovarao sa Saudijskom Arabijom o tome i da je obavijestio izraelskog premijera Benjamina Netanyahua o ishodu razgovora.

U izvještaju u subotu diplomatski izvor navodi kako su "Saudijci nagovijestili da bi pristali dopustiti izraelskim avionima da prođu kroz njihov zračni prostor da bi izveli misiju u zajedničkom izraelskom i saudijskom interesu".

Spominje se i američki odbrambeni izvor u regiji koji kaže da su "Saudijci dali svoju dozvolu Izraelcima da prođu iznad i da se na to neće obazirati".

"Oni su već učinili testove kako bi osigurali da njihovi vlastiti avioni ne budu ugroženi i da nikom ne bude oboren. To je urađeno u dogovoru sa State Departmentom", naveo je isti izvor.

Izvori u Saudijskoj Arabiji su također rekli britanskom listu da su se visoki zvaničnici u Kraljevini međusobno dogovorili da dopuste prelet aviona. Usprkos činjenici da dvije zemlje nemaju diplomatske odnose, one dijele zabrinutost da će Teheran razviti nuklearno oružje.

"Mi svi to znamo. Pustit ćemo ih da prođu i ništa nećemo vidjeti", rekao je jedan izvor Timesu.

U izvještaju se precizira koje su četiri glavne mete izraelskog napada - postrojenja za obogaćivanje urana Natanz i Qom, a u Isfahanu rezervoar plina i reaktor teške vode u Arak. Sekundarne mete mogle bi uključiti reaktor u Bushehru.

Čak i s punjenjem u zraku mete bi bile na krajnjem rubu dometa izraelskih bombardera jer su na udaljenosti od 2.250 kilometara. Napad bi, vjerovatno, bio izveden u seriji od nekoliko naleta aviona koji bi možda prelijetali Jordan, sjevernu Saudijsku Arabiju i Irak.

Prelijetanje preko Iraka bi zahtijevalo saglasnost SAD-a da se izvrši udar, što administracija predsjednika Baracka Obame odbija dati, prenio je Tanjug.

Izrael je ove sedmice pohvalio četvrti krug UN-ovih sankcija protiv Irana, ali smatra da to nije dovoljno. Židovska država i dalje ne isključuje opciju napada na tu zemlju, navode izraelski mediji i ističu da je tajne pregovore sa saudijskim zvaničnicima o Iranu vodio i bivši izraelski premijer Ehud Olmert.

(24sata.info)

09.06.2010.

Uzroci napuštanja namaza i njihovo liječenje

UVOD


Ono o čemu želimo ovdje raspravljati jesu razlozi napuštanja namaza i liječenja istog. Na samom početku treba naglasiti da se osobe koje napuštaju namaz dijele u tri grupe:

  1. oni koji potpuno zapostavljaju namaz;
  2. oni koji ponekad zapostavljaju namaz, tj. nekada ga obavljaju a nekada ne obavljaju;
  3. oni koji obavljaju, ali se ne pridržavaju stvarih koje su obavezne u namazu.

Kur'an kaže da će na Sudnjem danu džennetlije pitati džehennemlije zbog čega su postali stanovnici Džehennema a oni će odgovoriti:

"Oni će se u džennetskim baščama raspitivati

O griješnicima (Korkut - o nevjernicima)

Šta vas je u sekar dovelo?

Nismo bili od onih koji su molitvu obavljali..."

U mnogim ajetima Gospodar nam naređuje da obavljamo namaz. Između ostalog       četrdeset peti ajet sure Bekare (Al-Baqara), pedeset peti ajet sure Merjem (Maryam), četrnaesti ajet sure Tā hā...

Mnogo je i rivajeta koji govore o ovoj temi. Neki rivajeti smatraju nevjernicima osobe koje na generalan način ne obavljaju namaz,  dok se u drugim ne smatra nevjernikom bukvalno svaka osoba koja napušta namaz već isključivo onaj koji namjerno izostane sa namaza.  Od Poslanika se prenose hadisi u vezi sa ovim:

''Ko namjerno napusti namaz uznevjerovao je.''

''Ko namjerno napusti namaz upropastio je vjeru.''

''Ne razdvaja muslimana od nevjerstva ništa osim namjernog napuštanja obaveznog namaza ili olahkog shvatanja pa ga ne obavi.''

Imam Sadik je rekao:

''Osoba koja napušta namaz je nevjernik dok bludnik nije nevjernik već je razvratnik.''

Upitali su ga: "Zašto o sine, Božijeg Poslanika?"

''Bludnik to radi zbog svoje strasti i to je prirodni nagon i poriv u čovjeku, koji ga savlada pa to učini, dok onaj koji napušta namaz ne napušta ga ni iz jednog drugog razloga već s namjerom da umanji njegovu vrijednost. Kada se bludnik okrene bludu cilj mu je da osjeti užitak, dok onaj koji namjerno napušta namaz nema namjeru uživati već želi umanjiti njegovu vrijednost a to će biti razlog njegovog nevjerstva."


ŠTA JE NEVJERSTVO?

Nevjerstvo je neprihvatanje i poricanje stvari koje ljudski razum i fitret smatraju istinom. Kao rezultat tog negiranja i poricanja nastaje napuštanje i neobavljanje osnovnih načela vjerovanja uključujući i namaz, kao jedno od vjerskih učenja.

Kufr ili nevjerovanje sa fikhskog gledišta odnosi se na osobe koje poriču načela vjerovanja kao što su tevhid, poslanstvo, proživljenje...

Kufr koji se spominje u rivajetima nije ova vrsta nevjerovanja. To znači da se propisi o nevjerniku ne odnose na osobe koje napuštaju namaz. Razlog zašto su nazvani  nevjernicima je taj što ne pridaju važnosti jednoj ovako važnoj stvari. Naravno, moguće je da neko ne obavlja namaz i da pravno gledano bude nevjernik, ali kao što smo pojasnili, to se odnosi na osobe koje su zanijekale jedno od principa vjerovanja.


RAZLOZI NAPUŠTANJA NAMAZA

1. Nedovoljno poznavanje filozofije namaza;

2. Osjećaj zaostalosti;

3. Lijenost;

4. Nehajnost i ne pridavanje dovoljne pažnje namazu;

5. Osjećaj samopredstavljanja i lažnog prikazivanja;

6. Osjećaj bezvrijednosti namaza koji je nastao usljed griješenja;

7. Porodica;

8. Društvo i okolina;

9. Iskvaren prijatelj;

10. Nedolično ponašanje vjerskih lica.


Prvi razlog: Nedovoljno poznavanje filozofije namaza

Nepridavanje značaja namazu zbog nedovoljne upoznatosti sa zbiljom namaza i nepostojanja osjećaja potrebe prema njemu, jedan je od razloga napuštanja namaza. Čovjek po prirodi teži ka onome što mu je važno i na tu stvar obraća pažnju. Ako se čovjeku nešto učini jako važnim i neophodnim na svaki mogući način će se truditi da to ostvari. Kada pitamo neke osobe zašto ne obavljaju namaz u odgovoru kažu: ''Ne znam ni sam.''

Iz ovog odgovora se da zaključiti da je razlog zapostavljanja i napuštanja namaza neznanje tj. nedovoljno poznavanje zbilje namaza i neupoznatost sa njegovim koristima. U biti ovakvi ljudi ne osjećaju potrebu prema namazu. Obično razmišljaju na slijedeći način: Živim svoj život i razum mi je vodilja, šta će meni molitva i namaz ? Kakve veze ima namaz sa mojim životom? Kakvu ulogu igra namaz u mom životu? Klanjao ja ili ne klanjao neće mi biti koristi od toga. Namaz je za ahiret, a ne za ovaj svijet, a ja živim na ovom svijetu.


Liječenje

Upoznavanje sa zbiljom namaza i razlozima, te činjenicom da je namaz jedna istinska čovjekova potreba da se koristi namaza očituju i na dunjaluku i na ahiretu je jedna opširna tema o kojoj se treba mnogo govoriti. Mi ćemo ovdje ukratko iznijeti samo neke dokaze o neophodnosti namaza i koristi  koje nam on donosi.

Sa namazom naš život dobija smisao i smijer.

Namaz je odgovor na osjećaj robovanja i obožavanja koji postoji u svakom čovjeku

Uz pomoć namaza uspostavlja se umjerenost i ravnoteža duše kao što Kur'an kaže:

''Budite svjesni da se srca smiruju sjećanjem na Allaha.'' (Sura Ar-Ra'd 28. ajet)

Namaz čuva čovjeka od depresije, uznemirenosti, zbunjenosti, poljuljanosti njegove ličnosti, beznadežnosti...

Sve naše nečistoće, slabosti, manjkavosti nestaju kada se spojimo sa izvorom svih čistoća, moći, tj. apsolutnim savršenstvom.

Pridržavajući se namaza nestaje naše samoobožavanje, koje je osnova svih grijeha, kao što su samoljublje, zavist, samohvala, oholost, gordost, škrtost i sve ostale duševne bolesti.                       Od Imama Alija se prenosi da je rekao:

''Namaz je tvrđava u kojoj se čovjek štiti od napada šejtana.''

Hazreti Zehra kaže:

''Allah vam je propisao namaz da bi vas sačuvao od oholosti.''

Svi mi prihvatamo činjenicu da je jedna od najvećih čovjekovih nedaća oholost. Jedan od razloga zašto nam je propisan namaz jeste da bi se oslobodili te ružne osobine. Sada kada to znamo zašto ne bismo klanjali?                 Naravno, važno je napomenuti da će od nas otkloniti sve ove duševne bolesti onaj namaz koji je uistinu i zbiljski namaz, tj. onaj namaz koji se obavlja uz prisustvo srca. To što neki klanjaju samo zbog otklanjanja materijalnih potreba i u vrijeme kada su suočeni sa problemima u stvari nisu se upoznali sa zbiljom namaza i njegovom filozofijom koja je prethodno objašnjena. U vezi sa ovakvim namazima treba reći slijedeće:

1. ovakvo obavljanje namaza je privremeno. To znači da će osoba obavljat namaz sve dok  traje konkurs ili prijemni ispit a čim bude primljen ili odbijen napustit će jer je njegova potreba zadovoljena. A u stvari naša potreba prema namazu je stalna i Gospodar od nas traži da stalno budemo prisutni kao što i ajet kaže:

"I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran - " (Sura Al-A'raf 205. ajet)

Kao što ćemo i ukazati, osnovna filozofija ibadeta je povratak sebi i pronalaženje samoga sebe. Ljudi se trebaju svakog trena kretati ka svom usavršavanju kako bi na tom putu usavršavanja krenuli od nepoznavanja sebe i stigli do sopstvenog poznavanja. Zasigurno ibadet koji je zasnovan na ovakvom ubjeđenju ne može biti privremen.

2. ibadet ima svoje razine i ovakav namaz je jedna razina ibadeta. Dakle, ovo su ibadeti koji se obavljaju s namjerom otklanjanja ovosvijetskih problema. I rivajeti ukazuju na to.

Abu ubejde Haza  kaže: "Bio sam sa Imamom Bakirom kada mu se izgubila jahalica. Imam mi je rekao da klanjam dva rekjata namaza i da potom kažem: 'Bože, Ti koji vraćaš izgubljeno i koji izvodiš iz zalutalosti na uputu vrati meni moje izgubljeno jer je to od Tvoje dobrote i darežljivosti.' "

Zatim je Imam rekao: "O Abu Ubejde, priđi i uzjaši. Popeo sam se sa Hazreti Bakirom i dok smo tako putovali primjetili smo nešto tamno. Imam mi je rekao: ' To je tvoja kamila.' Kada sam se zagledao vidio sam je."

Isto tako  Božiji ljudi u vrijeme stiske traže utočište u namazu.

Ibn Halkan u svojoj historiji bilježi slijedeće: ''Kad bi se Ibn Sina suočavao sa problemom uzimao je abdest i išao u džamiju da obavi namaz i od Boga bi tražio da mu olakša taj teški problem.'' 

Kao što se da primijetiti na ovoj razini namaz je samo izraz pokoravanja i robovanja. Znači, kada se suočimo sa problemom putem ibadeta tražimo od Boga da nas pomogne i da nam otkloni problem. Primjer ovakvog ibadeta je poput radnika koji radi za plaću i za svoj rad nema nikakvih potraživanja već radi isljučivo zbog novca koji je produkt njegovog rada. On u stvari trguje svojim ibadetom. Obavlja namaz da bi  riješio neki problem, da bi otišao u Džennet,  da bi bio primljen na prijemnom ispitu ili da ne ode u Džehennem.

U vezi sa tim Poslanik kaže:

"Zaista ljudi čine ibadet iz tri razloga: Jedna grupa ljudi robuje i čini ibadet Uzvišenom Gospodaru zbog straha od džehennema i to je ibadet robova. Jedna grupa čini ibadet Uzvišenom Gospodaru u želji da će steći sevape i to je ibadet trgovaca. Jedna grupa čini ibadet zbog ljubavi prema Njemu i to je ibadet slobodnih  i ovo je najbolji ibadet."


Zaključak

Generalno gledajući sa tri strane nam se vraćaju učinci  i koristi ibadeta:

a. Koristi koje nam se vraćaju direktno i neposredno od samog ibadeta i namaza. Znači da nam je Gospodar podario sredstva  pomoću kojih ostvarujemo želje i potraživanja koje su veće i uzvišenije od ovih naših matrerijalnih. Tim putem mi ostvarujemo svoje poželjno savršenstvo i duhovne želje i potraživanja ili izgrađujemo sami sebe.

b. Koristi i rezultati koji nam se ne vraćaju direktno i neposredno od samog namaza već zbog činjenice da se mi putem ibadeta pokoravamo Gospodaru. Uzvišeni će zauzvrat riješiti naše probleme.

c. Koristi koje nam se ne vraćaju od samih ibadeta direktno i neposredno već putem ibadeta stvaraju plodno tlo za razvoj aktivnosti i postizanje uspjeha. Prema tome, ibadet ima učinka u otklanjanju problema, pa čak i u polaganju prijemnog,  ali na taj način da će ibadet i takvaluk polučiti psihički mir, samopouzdanje, jaku volju... i um učini spremnim za aktivnost, napor zalaganje, učenje i iščitavanje. Znači, nije tako da se samim  činjenjem ibadeta uspješno polaže prijemni bez da se uloži potrebni trud i napor. Ukratko rečeno, takva u spekulativnom umu ima indirektan uticaj dok u praktičnom ima direktan.

Izvor: http://mullasadra.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=1521:003-uzroci-naputanja-namaza-i-lijeenje-istih&catid=132:druenje-za-ene&Itemid=99

27.05.2010.

Kvalitet ili kvantitet?


 

 

Na osnovu prethodne rasprave izvlačimo jedan zanimljiv zaključak i to da se, prema Božanskom određenju, djela vrednuju po valjanosti a ne prema njihovom izgledu i veličini. Zanemarivanje ove činjenice dovelo je do preuveličavanja onoga što se smatralo vrijednim, naročito kada su u pitanju djela Poslanikovih ashaba. Naprimjer, nakon što je hazreti Ali poklonio prsten jdnom siromahu u toku molitve, što je bilo povod za objavu jednog kur'anskog ajeta, neki ljudi su, da bi dali veći društveni značaj ovom činu, rekli da je taj prsten bio vrijedan koliko sav porez koji se ubirao iz Sirije; a zatim to, da bi narod povjerovao, prepričali u vidu jednog hadisa. Prema mišljenju ovakvih osoba, bilo je začudno da se zbog darivanja jednog običnog prstena objavi jedan veličanstveni kur'anski ajet pa nemogavši to da shvate počeli su izmišljati bajke i stali uvećavati njegovu materijalnu vrijednost, a nisu mislili na činjenicu da prsten koji vrijedi koliko cijeli porez Sirije i Šama u siromašnoj Medini neće ukrašavati Alijevu ruku. Ako i pretpostavimo da je takav jedan prsten bio na Alijevoj ruci, on ga ne bi dao jednom siromahu već bi cijelu Medinu oporavio i sve siromahe u gradu izbavio iz nevolje.

Bajoslovni um ovakvih osoba ne shvaća da se veliko djelo kod Boga ne mjeri materijalnim vrijednostima. Kao da ovaj tip ljudi mislili da je skupocjenost prstena  – sačuvaj nas Bože  – toliko zadivila Boga da Ga je ponukala da pohvali hazreti Alija i pokaže kako je veliko djelo učinio!  

Ne znam šta bi tek pomislili ovi ljudi o ječmenim pogačama koje su hazreti Ali i njegova porodica dali siromasima, a onda u njihovu čast objavljena sura [Ad-Dahr].

Važnost djela hazreti Alije i njegove porodice nije na materijalnoj osnovi već se mjeri po tome što je bilo jedno potpuno čisto djelo i što je učinjeno iskreno u ime Boga, djelo koje je bilo na takvom stepenu iskrenosti da nismo u stanju da je opišemo, iskrenosti koja se odrazila u uzvišenim nebeskim krugovima i proizvela hvalu i veličanje.

 

Značaj njihovog djela je upravo u onome što Kur'an prenosi:

 

Innema nut'imukum liwedžhillahi la nuriidu minkum džezā'an we lā šukūrā.

Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni nagrade ni zahvalnosti ne očekujemo.[10]

 

To je, dakle, ono što je bilo u njihovim srcima i što je Bog razotkrio; tj. ovom svojom požrtvovanošću oni od Boga nisu tražili ništa drugo doli Njega samoga.

Razlog zašto Kur'an časni nevjernička djela naziva ništavnim priviđenjem, jeste da njihova djela imaju jednu ukrašenu varljivu formu, ali pošto se čine u ime niskih, individualno materijalnih ciljeva, a ne u ime Boga, nemaju nebeskog izgleda.

Supruga Haruna Rašida, gospođa Zubejda je u Meki izgradila jedan vodovod koji od toga vremena pa sve do danas koristi hodočasnicima Božije Kuće. Ovo djelo veoma lijepo izgleda. Upornost i ambicioznost Zubejde su doveli do toga da se potok provede iz Taifa u sušnu mekansku zemlju i već je blizu dvanaest stoljeća otkako se hodočasnici njime koriste.

Ovo djelo je zaista veličanstveno u svom svjetovnom izgledu. Međutim, možemo se zapitati šta se dešava ako ga posmatramo sa duhovne tačke gledišta. Da li i Meleci ocjenjuju onako kako to mi činimo? Da li se i njihove oči zadivljuju formalnim obimom ljudskih djela?

Meleci računaju prema drugim kriterijima. Imajući Božanska mjerila u rukama, oni procjenjuju jedne druge dimenzije ljudskog djela  – oni računaju na to odakle je Zubejda podmirila sredstva za izvršenje ovog projekta? Zubejda je bila supruga čuvenog vladara Haruna Rašida. Državna blagajna muslimana je bila u njegovim rukama i kako im se prohtjelo, tako su i trošili. Zubejda nije vlastito bogatstvo utrošila u to dobro djelo, već je ono što je pripadalo narodu utrošila za narod; razlika između nje i ostalih žena njenog ranga je u tome što su ostale narodnu imovinu trošile za svoje prohtjeve, a ona dio iste potrošila za općedruštvenu korist. Kakvu je namjeru ona imala sa ovim djelom  – da li je htjela da se povjesno proslavi, ili je zaista imala na umu Božije zadovoljstvo –  samo Bog zna i niko drugi.

Upravo se na osnovu ovoga u narodu prepričavalo da su neki usnuli Zubejdu i pitali je: “Kako te Bog nagradio za onaj vodovod  kojeg si sagradila?” Ona je odgovorila: “Nagradu za to je podjelio pravim vlasnicima sredstava.”

 

 

Bohlulov mesdžid

 

 

Priča se kako su neki ljudi gradili mesdžid pa im usred gradnje došao Bohlul i upitao: “Šta radite?” Oni mu odgovore: “Gradimo mesdžid.” “A zašto?” - on ih upita. ”Nema tu zašto! Zato što hoćemo da Boga zadovoljimo našim djelima.” - odgovoriše mu oni.

Da bi im dao do znanja koliko su iskreni u svom dobrom djelu, Bohlul je potajno naručio spomen ploču na kojoj je bilo napisano “Bohlulov mesdžid”, a onda je noću, dok nije bilo nikoga, postavio na zgradu mesdžida. Kad su narednog dana graditelji mesdžida stigli i vidjeli spomen ploču na kojoj je pisalo “Bohlulov mesdžid” veoma su se naljutili i onda otišli u potragu za Bohlulom da ga išibaju što tuđe zasluge stavlja na svoje ime!? Bohlul ih je međutim upitao: “Zar vi niste rekli da ste mesdžid sagradili u ime Boga? Ako ljudi pogriješe i pomisle da sam ja sagradio mesdžid, Bog valjda zna i ne griješi.”

Vjerovatno postoje mnoga velika djela koja su samo u našim očima velika, a koja kod Boga nisu ni najmanje vrijedna. Možda mnoga veleljepna zdanja hramova, mesdžida, bolnica, mostova, škola i sl., imaju takvu jednu sudbinu  – to samo Bog zna.

 

 

Vjera u Boga i Onaj svijet

 

 

Odnos Ovoga i Onoga svijeta je poput odnosa između tijela i duha, tj. odnos između egzoterije i ezoterije. Ovaj i onaj svijet nisu dva potpuno odvojena univerzuma. Ovaj i Onaj svijet ili, drugim riječima, Zemaljski i Svijet meleka predstavljaju jednu cjelinu, poput cjeline lista knjige s dvije stranice. Zemlja Ovoga svijeta ima svoje nebesko lice na Onom svijetu. Neorganske i organske tvari Ovoga svijeta se na Onom svijetu javljaju u njihovim melekanskim likovima. Onaj svijet je u osnovi duhovni lik ovoga svijeta.

Da bi neko djelo poprimilo dobar melekanski i “illijjūnski” karakter, potrebno je da bude obavljeno uz svijest o Bogu i radi uspinjanja do Božijeg nebeskog carstva. Ako neko ne vjeruje u proživljenje i ako je bezobziran prema Bogu, djelo mu neće poprimiti duhovni karakter; tj. neće se uzdići među illijjiine. Melekanski karakter nekog djela je gornji, a zemaljski je donji. Sve dok neko djelo ne zablista iskrenom namjerom i vjerovanjem, do uzvišenog nebeskog carstva neće ni dospjeti; samo djelo koje je prožeto duhom dospjeva do uzvišenog nebeskog carstva. Duh jednog djela je zapravo ona njegova onosvjetska i melekanska dimenzija.

U Kur'anu časnom rečeno je:

 

Ilejhi jesa'dul kelimut tajjib wel 'amelus sālihu jerfa'uhu.

K Njemu se dižu lijepe riječi i dobro djelo ih uzdiže.[11]

 

Ovaj ajet se može protumačiti na dva načina i oba načina su spomenuta u tefsirima. Jedno tumačenje kaže da dobro djelo uzdiže lijepe riječi i lijepo vjerovanje, a drugo da lijepe riječi i lijepo vjerovanje uzdižu dobro djelo i čine ga dostojnim nebeskog carstva. Oba ova tumačenja zajedno  – a oba su ispravna i oba se podrazumijevaju  – dokazuju princip da vjerovanje ima uticaja na prijem ljudskog djela i njegovo uznošenje u više sfere, kao što i djelo ima uticaja u napajanju vjere i njenom poboljšanju i učvršćivanju. Ovaj princip je u islamskim učenjima veoma jasan. Pozvat ćemo se na drugo tumačenje ajeta, iako  – kao što smo na to ukazali  – mislimo da nema nikakve prepreke da časni ajet istovremeno ukazuje na oba značenja.

Ako nam se kaže da je neko iz Teherana otišao prema sjeveru, ne možemo očekivati da u odrđenom vremenu stigne na jug u Qom, Isfahan ili Širaz. Smiješno bi bilo pretpostaviti takvo šta, jer da je htio da dođe u Qom, Isfahan ili Širaz trebalo je na južnoj magistrali da izađe iz Teherana.

Raj i pakao su dvije krajnje stanice duhovnog putovanja čovjeka. Svako će se na Onom svijetu naći na kraju svoje putanje; neko će biti gore, a neko dolje, neko među “a'lā illijjiinima” a neko među “esfele sāfilinima”.

 

Inne kitabel ebrari lefi illijjiin[12]

Inne kitabel fudždžari lefi sidždžiin.[13]

Knjiga čestitih je u Illijunu.

Knjiga grešnika je u Sidždžinu.

 

Kako je moguće ići u suprotnom pravcu od određenog cilja, a onda stići do istog?! Kretanje prema illijiinima je derivativ volje i namjere stizanja do njih, a volja i namjera su, s jedne strane derivativ spoznaje i vjerovanja, a s druge povinovanja i predanosti. Kako je moguće očekivati da onaj koji u takav jedan uzvišeni cilj ne vjeruje ili vjeruje ali se ne povinuje i ne preda, i koji ga, konačno, niti želi niti ima imalo motivacije da poduzme i najmanji korak na tom planu, kako je moguće da onda postigne taj cilj? Nema sumnje da svaki put vodi samo svome cilju. Sve dok odredište nije božansko, do Boga se ne može ni stići.

Kur'an časni nam veli:

 

 Onome koji želi ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo što hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije džehennem pripremiti u kojem će se osramoćen i odbačen peći. A onaj koji želi drugi svijet i trudi se da ga zasluži, a vjernik je, trud će mu hvale vrijedan biti.[14]

 

U ovom ajetu, dakle, Bog daje do znanja da je nemoguće da osoba koja razmišlja samo na razini materijalnog svijeta i koja nema uzvišenijeg cilja, dospije do uzvišenih onosvjetskih odredišta, iako božanska čast i plemenitost nalažu da mu se dā nešto od onoga što želi na Ovom svijetu.

Ovdje ima jedna poenta: Ovaj svijet je svijet prirode i materije, svijet uzroka i posljedica. Materijalni uzroci su u međusobnom sukobu i netrpeljivosti; na Ovom svijetu ima i “prisile”. Prema tome, onaj kome je cilj Ovaj svijet, nema garancije da će sto postotno postići cilj. Kur'an u vezi s tim kaže sljedeće:

...dajemo što hoćemo i kome hoćemo...

Međutim, lice koje u svom duhovnom ustrojstvu ima uzvišeniji cilj i koje svoju dušu ne prodaje niskim porivima već se okreće Bogu i s vjerom kreće naprijed, izvijesno će stići do cilja, jer Bog cijeni i vrednuje i dobra djela koja Mu se upute prima i nagrađuje.

Ovdje je kao uvjet, između ostalog, postavljeno i zalaganje, jer je nemoguće da neko bude u pokretu i postigne cilj, a da ništa od sebe ne poduzme.

U narednom ajetu stoji:

 

Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvoga; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.[15]

 

Pomenutim ajetom htjelo se reći sljedeće: “Mi smo apsolutno darežljivi i svijet smo za aktivnost pripremili. Svakom onome koji posije neku sjemenku obezbijedimo plod. Svakog ćemo dovesti do cilja prema kojem se uputio.”

Razmarajući ovo pitanje teozofi kažu sljedeće: Biće koje je u biti nužno, takvo je i u svim svojim aspektima, pa je i nužno blagodarno. Prema tome, svako onaj koji nešto traži, od Boga dobije pomoć u tome. Bog neće nekome materijalisti koji želi samo Ovaj svijet reći da je zalutao i da radi suprotno Uputi te ga stoga ne podržava. I onaj ko želi Ovaj svijet je, u svom materijalizmu, a opet u okviru granica koje zacrtava priroda Ovoga svijeta  – uzročno-posljedičniog sistema i međusobne isključivosti stvari  – potpomognut i podržan od Boga i uživa Njegovo neograničeno rasipanje blaga i darežljivost.

Drugim riječima, svijet je plodno i prilagođeno tlo za sijanje, nicanje, razvijanje i ubiranje; na čovjeku je da odabere koje sjeme će posijati i uzgajati, i kakav plod želi ubrati; bilo koju sjemenku da odabere, upravo ta sjemenka se u plodnom polju Ovoga svijeta rađa i razvija.

Postoji, međutim, jedna posebna podrška onima koji slijede Istinu a zove se samilost [rahiimijjet] od koje su okorjeli materijalisti izuzeti, jer je i ne žele. Međutim, milostivska [rahmanijjet] Božija podrška se podjednako proteže među svim ljudima i u svim pravcima. Ovu vrstu podrške cijelom svijetu Sādi je opisao u sljedećem stihu:

 

Lice je Zemlje Njegova trpeza razastrta

Za njom je jagma prijatelja i neprijatelja

 

Pojasnili smo da sama opusna ljepota za onosvjetsku nagradu nije dovoljna, već je potrebna i ljepota subjekta; opusna dobrota je poput tijela, a subjektivna poput duha i života. Također smo objasnili da je vjera u Boga i u Dan proživljenja osnovni uvjet subjektivne dobrote i da ovo uvjetovanje nije ugovoreno već jedno bitno i genetičko uvjetovanje, baš kao što je uvjetovanje određenog puta do određenog cilja.

Ovdje se, međutim može postaviti sljedeće pitanje: Da li je dovoljno da se učini neko dobro djelo iz savjesti, osjećanja i milosti ili je neophodno da se obavezno ima namjera približavanja Bogu kako bi neko djelo poprimilo dobrotu subjekta? Drugim riječima, da li je tek humana motivacija dovoljna da djelo potvrdi dobrotu izvršioca i da li je dovoljno da motiv čovjeka ne bude zadovoljavanje vlastitih poriva, kako bi poprimilo karakter dobrog subjekta, bez obzira na to da li je njegov stvarni motiv bio “Bog” ili “humanost”.

Ovo je pitanje koje traži pomnije razmatranje. Iako navedenu tezu ne potvrđujemo i ne mislimo da razlike između božanske i humane motivacije nema, pa ipak, ozbiljno vjerujemo da djelo koje se učini iz želje za dobročinstvom ljudima i iz humanih pobuda, nije isto kao i djelo koje se učini iz “ličnih” interesa. Sigurno je da Bog takve osobe neće ostaviti nenagrađene. U nekim predanjima stoji da pojedini idolopoklonici, kao što je Hatam Tā'i, neće biti u paklu ili će im se ublažiti kazna zbog njihovih dobrih djela.

Pomenut ćemo samo neka predanja koja su do nas stigla:

1)                               Merhum Medžlisi iz Šejkh Sadukovog “Sawābul a'mala” od Ali ibn Jaqtiina, a ovaj od imam Musa Kazima, prenosi da je rekao: “Među Israilićanima je bio jedan vjernik koji je imao susjeda nevjernika. Taj nevjernik se prema svome susjedu vjerniku uvijek odnosio lijepo i pristojno. Kad je umro, Bog mu je sagradio dom od neke vrste gline koja ga je štitila od vatre, a opskrba mu je stizala izvan pakla. Račeno mu je: Ovaj položaj ti je dat zbog dobra i lijepog ponašanja prema tvom susjedu vjerniku.”[16]

Nakon prenošenja ove predaje, Medžlisi kaže: Ova predaja i njoj slične dokaz su da će neki stanovnici pakla iz reda nevjernika, zbog dobrih djela koja su činili, biti pošteđeni patnje. A oni ajeti koji govore da se patnja nevjernika neće ublažiti, odnose se na one nevjernike koji ne čine dobra djela.

2)                               Od imama Bakira također se prenosi sljedeće kazivanje: “Jedan je vjernik živio u zemlji nekog zlog vladara. Jedanput se taj okrutni vladar okomio na ovog vjernika te on pobjegne u drugu zemlju gdje je naišao na nekog idolopoklonika koji ga je veoma lijepo primio i ugostio. Čim je idolopoklonik umro, bilo mu je rečeno: Tako mi nepobjedivosti i veličanstvenosti Moje, da u rajskim vrtovima ima mjesta za idolopoklonike, tu bih te uveo, međutim, vatri sam naredio samo da te plaši ali da te ne prži. Imam je potom rekao: 'Svakog jutra i večeri bi mu se donosila opskrba izvan te sredine.' Kad je upitan: 'Je li to iz rajskih vrtova?', imam je odgovorio: 'odakle Bog hoće.'”[17]

3)                               Časni Poslanik je za Abdullaha ibn Džed'āna, jednog od poznatih nevjernika u vrijeme džahilijeta i jednog od kurejšiskih poglavara, rekao: “Kazna Ibn Džed'āna je u paklu vrlo blaga.” Kada su ga upitali zašto, on je odgovorio: “Zato što je bio darežljiv i hranio narod.”[18]

4)                               O nekim ljudima koji su živjeli u predislamskom razdoblju govorio je: “U vatri sam vidio onog vlasnika batine što je tjerao hodočasnike i onu ženu koja je imala mačku i držala je svezanu ne dajući joj ništa da jede da bi što više sebi ugrabila; potom sam ušao u rajske vrtove i tamo našao onog čovjeka što je jednog psa napojio i spasio da ne crkne od žeđi”.[19]

 

Takvim ljudima, kojih ima u svim vremenima, kazna će se u najmanju ruku olakšati ili će u cjelosti biti pošteđeni patnje.

Ako ima ljudi koji čine dobročinstvo drugim ljudima, pa čak i drugim živim bićima bez ikakvog ličnog interesa i koji u dubini svoje savjesti to čak ne čine zato što se vide u ogledalu nemoćnih, tj. ako ima ljudi čija motivacija nije bojazan da ih jednog dana može stići slična sudbina, već da je njihov motiv za dobročinstvom tako jak da, ako bi znali da nikakve lične koristi od toga neće imati i da čak niko neće saznati za to dobro djelo, ipak učine i uz to ne budu pod uticajem svakodnevice, običaja i sl., onda za takve osobe, po mom mišljenju, zaista treba reći da u dubini svoje duše nose svjetlost božanske spoznaje. Pod pretpostavkom da to verbalno i poriču, u dubini srca se slažu. Njihovo poricanje je zapravo poricanje jedne iluzije koju su zamislili namjesto Boga, ili poricanje jedne druge iluzije koju su zamislili namjesto povratka Bogu i proživljenja, a ne stvarno poricanje Boga i povratka u novi život.

Želja za dobrom, pravdom i dobročinstvom, kad se uzme kao takva, pokazuje želju za Apsolutno Lijepom Biti; prema tome, nije ne moguće da neke osobe zaista i praktično ne budu proživljene među nevjernicima, iako, sudeći po njihovom verbalnom izjašnjavanju, spadaju u poricatelje. Pa ipak, Bog najbolje zna.

21.05.2010.

Realni i regionalni islam


 

 

Kada govorimo da je neko musliman odnosno nemusliman, obično zanemarujemo stvarno stanje. One koji, geografski gledano, žive u određenoj regiji i koji su svoje muslimanstvo naslijedili od očeva i majki nazivamo muslimanima, a druge,koji su živjeli u nekim drugim uvjetima i koji, slijedeći roditelje, pripadaju nekoj drugoj religiji ili su potpuno nereligiozni, nazivamo nemuslimanima.

Takvo zaključivanje nema vrijednosti i ne može se po njemu cijeniti ni da li je neko musliman niti da li je nevjernik. Mnogi od nas pripadaju ovoj grupaciji samo geografski  – muslimani smo zato što su nam roditelji muslimani i što smo se rodili i odgojili u regiji gdje žive muslimani. Ono što je stvarno vrijedno jeste realni islam, a to je da se osoba srcem prikloni istini; da kapiju srca otvori prema svemu onome što je istina i da radi na osnovu toga te da joj islam koji je prihvatila s jedne strane bude zasnovan na istraživanju, a s druge na odbacivanju fanatizma i tvrdoglavosti.

Ako neko ima osobinu da se rado priklanja i predaje istini, ali mu je iz nekih razloga istina o islamu ostala nepoznata i ako u ovom pogledu nije kriv, Bog ga nikada neće kazniti i on će sigurno biti spašen pakla. Uzvišeni Bog kaže:

 

We mā kunna muazzibiine hatta neba'ase resūla

I Mi nismo takvi da kažnjavamo prije nego poslanika pošaljemo. [1]

 

Nemoguće je, dakle, da Časni i Mudri kazni nekoga kome nije upotpunio Svoj dokaz. Učenjaci metodologije prava su sadržaj ovog ajeta, koji uzvisuje razumski sud, označili sljedećim terminom “qubhul 'iqāb billa bejān  – ružnoća kazne bez objašnjenja”. Sve dok Uzvišeni Bog potpuno ne razjasni Istinu nekom od svojih robova, ružno je da ga kazni.

Da bismo pokazali činjenicu da postoje ljudi koji posjeduju duh predanosti, pa makar nominalno i ne bili muslimani, možemo navesti primjer francuskog filozofa Dekarta i to na osnovu njegovog izjašnjavanja.

U njegovoj biografiji stoji da je on svoju filozofiju počeo od sumnje u sva svoja saznanja, dakle, počeo je od nule. Uzimajući svoje mišljenje i misao kao početnu tačku, on je rekao:

 

“Mislim, dakle postojim.”

 

Nakon što je dokazao svoje postojanje, dokazao je postojanje duha i tijela, a također se potpuno uvjerio i u postojanje Boga. Malo po malo, stigao je do pitanja odabira vjere pa je odabrao kršćanstvo koje je u njegovoj zemlji bilo zvanična religija.

Međutim, on ima jednu vrlo zanimljivu izjavu u kojoj kaže: “Ja ne kažem da je kršćanstvo obavezno najbolja religija u svijetu; ja kažem da je kršćansvo najbolja od onih religija koje ja poznajem i koje su mi dostupne. Ja se ne kosim sa istinom; možda u nekim drugim dijelovima svjeta postoji neka vjera koja je bolja i naprednija od kršćanstva.”

Zanimljivo je da Iran navodi kao zemlju koju ne poznaje i kojoj religiji pripada njen narod. Pominjući Iran Dekart je rekao: “Otkud ja znam? Možda, naprimjer, u Iranu postoji neka religija bolja od kršćanstva.”

Ovakve ljude se ne može nazvati nevjernicima, jer ne prkose i nisu nevjernici avanturisti, Ovakvi ljudi uopće nemaju namjeru da skrivaju Istinu. Suština nevjerstva nije ništa drugo doli prkos i sklonost ka skrivanju Istine. Oni su “prirodni muslimani  – muslimun fitrijjun”. Ove ljude ne možemo nazvati ni muslimanima niti nevjernicima zato što opozicija između pojmova musliman i nevjernik nije binarna [opozicija afirmacije i negacije] ili fakultativna [opozicija izmedu postojanja i nepostojanja neke osobine za nešto]  – prema terminologiji logičara i filozofa  – već je to kontrastna vrsta opozicije, tj. vrsta opozicije dviju egzistencijalnih stvari, a ne opozicija jedne egzistencijalne i druge neegzistencijalne.

Dekartov primjer kojeg smo naveli ne znači da smo se odrekli prvog načela kojeg smo prethodno spomenuli. Odmah u početku postavili smo uvjet da nećemo suditi o tome kakav je ko. Željeli smo reći sljedeće: Ako pretpostavimo da je istina ono što je on rekao i da je spram istine zaista onoliko predan koliko se za to iskazuje te da mu sa druge strane nije bilo dostupno istraživanje u ovom pogledu, trebamo reći da je takvo stanje stanje jednog prirodnog muslimana.

 

 

Iskrenost  – uvjet prijema ljudskih djela

 

 

Postavljajući drugo pitanje o vrijednosti vjerovanja željeli smo razlučiti kakvog ono udjela ima u prijemu dobrih djela.

Ranije smo navodili dokaze onih koji kažu da su dobra djela kod Boga primljena bilo da su učinjena od strane vjernika ili nevjernika, jer su u svojoj biti takva, a isto se dešava i sa zlom  – u svojo biti je zlo.

Sada želimo reći da je navedeno dokazivanje ispravno, ali je jedna bitna stvar zanemarena. To je stvar za čije objašnjenje smo ovdje prinuđeni objasniti još jedan od termina metodologije prava, i to da postoje dva tipa ljepote i ružnoće - opusna i subjektivna.

Svako djelo ima dva aspekta i svaki od njih se zasebno uzima u obzir pri ocjeni tog djela. Moguće je da neko djelo u jednom svom aspektu bude dobro, dok to u drugom nije. Suprotno ovome također je moguće, kao što je moguće i to da neko djelo u oba aspekta bude dobro ili loše.

Pomenuta dva aspekta su sljedeća: jedan je sfera korisnog ili štetnog uticaja djela u objektivnom svijetu i ljudskoj zajednici, a drugi je sfera relacije djela sa samim subjektom i psihičke odnosno duhovne motivacije koje su izazvale to djelo, tj. ciljevi i svrhe subjekta koje je on nakanio postići tim djelom.

U prvom aspektu treba vidjeti dokle se proteže korisni odnosno štetni efekat djela. U drugom pak treba vidjeti kojom se putanjom kreće subjekt u svom duhovno idejnom sistemu i kom odredištu se usmjerava?

Djela ljudi se, sa stanovišta korisne odnosno štetne sfere uticaja, bilježe u memoarima povijesti pa im ona onda sudi i pohvaljuje ih ili ih kori, međutim, sa stanovišta sfere odnosa ljudskog djela sa njegovim duhom, ono se bilježi samo u uzvišenim nebeskim memoarima. Povijesni memoari zahtijevaju veliko i uticajno djelo koje će pohvaliti, dok uzvišeni nebeski i božanski zapisi, pored ovog aspekta, tragaju za djelom koje je živo i produhovljeno.

U Kur'anu stoji:

 

 Ellezi khaleqa mewta wel hajāta lijebluwekum ejjukum ahsenu 'amelā.

Onaj koji stvara smrt i život da bi vas iskušao koji od vas će bolje djelo učiniti.[2]

 

Rečeno je “bolje” a ne “mnoštvenije” djelo, jer je važno da znamo da smo i sa duhovnog stanovišta u pokretu i da prevaljujemo jednu putanju onda kada činimo neko djelo, osim forme toga djela koja se sastoji od jednog niza pokreta i stanaka i koja posjeduje svoje određene učinke i društvene vrijednosti.

Važnost ideje i namjere nije manja od važnosti djela. Ovakav način razmišljanja tj. “autentičnost djela” koje misao, namjeru i uvjerenje smatra nebitnim i pod naslovima “objektivnosti” i “mentaliteta” im daje tek pripremnu i uvodnu vrijednost, predstavlja jedno materijalističko razmišljanje. Osim što je pogreška ovog načina razmišljanja na svom mjestu potpuno razjašnjena, sasvim je jasno da se kur'anska doktrina ne može obrazložiti ovakvom vrstom mišljenja.

Naš stvarni identitet i naše istinsko “ja”, sa kur'anskog stajališta, jeste upravo naš duh. Naš duh, sa svim svojim slobodno odabranim djelima, iz potencijalnosti zakoračuje u aktuelnost, i u sebi zavređuje učinak i svojstvo adekvatno svojoj namjeri i cilju. Ovi efekti i svojstva postaju dio naše ličnosti i vode nas u onaj svijet egzistencije koji im je adekvatan.

Dobrota i ružnoća djela u prvom aspektu ovisi o njihovom objektivnom učinku, dok u drugom ovisi o kvaliteti izviranja djela u svom subjektu. U prvoj procjeni mi sudimo kakvo je neko djelo sa stanovišta svog objektivnog i socijanog učinka; dok u drugoj sudimo o tome kakvog unutarnjeg i psihičkog uticaja ima djelo na osobu koja ga čini tj. subjekat.

Kada neko gradi neku zdravstvenu ustanovu ili poduzme neko drugo dobrotvorno djelo na kulturnom, zdravstvenom ili ekonomskom planu, nema sumnje da je njegovo djelo, sa socijalno-povijesnog stajališta dobro, tj. da koristi Božijim stvorenjima. U ovoj ocjeni nam više nije bitno šta je bio cilj subjekta pravljenjem recimo bolnice ili neke druge dobrotvorne ustanove. Bilo da mu je cilj želja za samoisticanjem i udovoljenje prohtjevima ili pak imao jedan human, uzvišen, neindividualan i nadmaterijalni cilj, u svakom slučaju, u društvu se pojavila jedna dobrobitna ustanova. Sud povijesti se o djelima ljudi, uvijek zasniva na ovom aspektu i na ovoj dimenziji. Povijest nema ništa s namjerama pojedinaca. Kad se govori o umjetničkim remek djelima u Isfahanu, nikoga ne zanima kakvu je namjeru imao graditelj mesdžida Šejh Lutfullah ili Mesdžid–Šaha ili pak Siose pola  – povijest samo razmotri formu djela i onda ga ocijeni “dobrotvornim”.

Međutim, u procjeni “dobrote subjekta” objektivni i socijani efekat djela nije predmet razmatranja; u ovoj procjeni gleda se na kvalitet odnosa između djela i njegovog izvršitelja. Korisnost jednog djela ovdje nije dovoljna da bi se mogla nazvati “dobrim djelom”. Ovdje se gleda na namjeru i cilj s kojim je subjekat poduzeo neko djelo; ako je imao dobru namejru i cilj, i ako je dobro djelo učinio kao rezultat dobre motivacije, njegov posao je dobar, tj. posjeduje izvršilačku ljepotu i djelo mu je dvodimenzinalno; tj. razvija se u dvije ekstenzije: u jednoj povjesno–društvenoj i drugoj nebesko–duhovnoj. Ali ako mu je motivacija bila samopokazivanje, ili probijanje vlastitog materijalnog interesa, djelo mu je jednodimenzijalno i proteže se samo u povjesti i vremenu, ali nema nebesko–duhovnog prohoda ili, kako je to rečeno u islamskoj terminologiji, djelo mu se nije uspelo u gornje svjetove. Drugačije kazano, subjekt je u ovakvim slučajevima napravio uslugu društvu i pomogao ga, ali nije pomogao sebi već se čak, u nekim slučajevima i prevario; umjesto da dušu svoju s ovim djelom uzdigne, on ju je još i srozao.

Naravno, ne želimo reći da je računica subjektivne dobrote potpuno odvojena od one opusne i da čovjek u pogledu duhovnog sistema i duhovnog usavršavanja ne treba da pazi na korisnost svoga djela u društvu, ovim želimo istaći da je društveno korisno djelo samo onda korisno i sa duhovno–usavršavajućeg aspekta, kada duh čovjeka, izvršenjem tog djela, napravi jedan duhovni pomak naviše; kada se sa niske razine samovolje i pohote popne na visoki nivo iskrenosti i duhovne blistavosti.

Odnos između opusne i subjektivne dobrote je poput odnosa između tijela i duha. Kako god su živa bića kompozicija sačinjena od duha i tijela, tako i dobro djelo čovjeka, da bi zaista bilo živo, sem opusne, treba da bude nadahnuto i subjektivnom ljepotom.

Dakle, racionalni dokaz tzv. pseudointelektualaca  – zasnovan na tome da se “Bog jednako odnosi prema svim Svojim stvorenjima, i da je, s druge strane, ljepota i ružnoća djela njihova suštinska osobina pa je, prema tome, dobro djelo jednako vrijedno od bilo koga da dolazilo i da je implikacija ove dvije “jednakosti” jednakost onosvjetske nagrade vjernika i nevjernika...”  – jeste nepotpun i nedovoljan. U ovom dokazivanju u obzir je uzeto samo djelo i jedanakost Božijeg odnosa prema svim stvorenjima, dok se zaboravlja izvršitelj djela, njegova ličnost, cilj, motivacija i duhovna putanja, a sve to nužno izaziva nejednakosti ljudskih djela i među njima stvara određenu razliku. Ovi ljudi kažu: “Kakve razlike za Boga ima između onoga koji činio dobro djelo i zna za Boga i onoga koji Ga ne poznaje? Da li je neko djelo učinio radi Njegovog zadovoljstva ili je imao neku drugu namjeru? Da li mu je namjera bila da se Njemu približi ili nekom drugom?”

Sve ovo za Boga nema nikakve razlike, ali ima razlike za samu tu osobu, jer ako ona poznaje Boga onda će imati jednu vrstu duhovnog putovanja, a u protivnom, jednu drugu. Ako nema spoznaju Boga, djelo joj je jednodimenzionalno i ima samo opusnu ili povjesnu ljepotu, ali ako Ga poznaje djelo joj postaje dvodimenzionalno i poprima izvršnu i nebesku ljepotu. Ako ga poznaje, ona sama i njeno djelo se uzdižu ka Bogu. Drugim riječima, to u Bogu ne pravi nikakvu razliku, ali je pravi u samome djelu  – u jednom slučaju djelo je živo i uznoseće dok je u drugom slučaju mrtvo i srozavajuće.

Kažu da Pravedni i Mudri Bog neće odbaciti dobro djelo svoga roba samo zato što mu ovaj nije prijatelj.

 I mi vjerujemo da to Bog neće učiniti, međutim, treba vidjeti da li neka osoba koja Boga ne poznaje zaista čini stvarno dobro djelo tj. djelo koje ima kako opusnu tako i odnosnu ljepotu  – djelo koje je dobro kako sa stanovišta društvenog sistema tako i sa stanovišta duhovnog ustrojstva izvršitelja. Sve naše pogreške su proizašle iz procjene dobrog djela samo prema jednom kriterijumu, tj. da ima općedruštvenu korist. Jasno je da Bog neće vratiti nikoga ko s dobrom namjerom u izvršavanju dobrog djela zakorači prema Njemu, ne poznavajući Ga, međutim, istina je da onaj koji Boga ne poznaje i ne sklanja veo sa svojih očiju, ne usavršava svoju dušu i ne uspinje se ka Bogu  – posjeduje djelo koje nije onosvjetsko i nebesko, niti poprima takav jedan oblik koji bi mu na Onom svijetu bio glavni kapital zadovoljstva, užitka, radosti i sreće. Jedna bitna razlika između Božijih i ljudskih zakona jeste da su Božiji zakoni dvodimenzionalni, a ljudski jednodimenzionalni. Ljudski zakoni nemaju ništa s duhovno-usavršavajućim ustrojstvom pojedinca. Kada jedna vlast, radi državnih interesa, ustanovljuje poreze, cilj joj je samo podmirenje državnih troškova. Državu puno ne brine pitanje kakvu namjeru ima onaj koji plaća porez. Da li ga plaća sa zadovoljstovm ili iz straha? Cilj države je samo da naplati porez. Isto tako, kada država vrši mobilizaciju ljudi radi odbrane zemlje, nije je briga za namjere vojnika; ona hoće da se vojnik na bojnom polju bori protiv neprijatelja; za državu nije bitno da li joj se vojnik bori iz zadovoljstva i vlastite želje ili iz straha od mitraljeza uperenog mu u zatiok; da li se bori radi želje za samoisticanjem, avanturom, iz fanatizma ili se bori radi odbrane prava i istine.

Toga, međutim, u Božijim zakonima nema. Porezi i služenja se u ovim zakonima ne traže apsolutno i bezuvjetno, već se traže zajedno sa iskrenom namjerom i težnjom za bliskošću s Bogom. Islam traži djelo koje je prožeto duhom, a ne djelo u kojem nema duha. Stoga se porez onog muslimana koji ga daje sa izvjesnom dozom želje za samoisticanjem, kod Boga ne prima. Za borca važi isto pravilo. Božiji zakon traži onog vojnika koji je svim svojim duhom vojnik, vojnika koji je čuo i željno se odazvao na mobilizirajući glas: Innellaheš štera minel mu'miniine enfusehum we emwālehum bi enne lehumul-dženne. - Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za džennet koji će im dati. [3]

 

Prenosi se da je Božiji Poslanik u potpuno vjerodostojnim hadisima, kojega prenose i šiije i sunije, rekao sljedeće:

 

Innemal a'amālu bin nijjāt.  – Djela se, uistinu, mjere prema namjerama.” [4]

Li kulli mri'in mā newā. – Svakom pripada ono što naumi.” [5]

 

Lā 'amele illa bin nijje.  – Nema djela osim s namjerom.” [6]

 

U jednom hadisu se ovako prenosi:

 

“Djela ljudi, zaista, ovise o njihovim namjerama; svako će imati ono što je naumio i šta cilja, pa onaj ko se okrene prema Bogu i Poslaniku Njegovu on će i imati Boga i Poslanika Njegova, a onaj ko se okrene prema ovosvjetskim dražima ne bi li ih priskrbio ili ženi da bi je oženio, njegovo će biti samo ono prema čemu se okrenuo.”[7]

 

Imam Sadik je rekao:

 

“Svoja djela činite u ime Boga, a ne u ime naroda, jer sve ono što se čini u ime Boga ono je kod Njega a što se čini u ime naroda ono se Bogu ne uspinje.”[8]

 

Namjera je duša svakog ljudskog djela. Isto onako kako je tijelo čovjeka počašćeno dušom, tako je i čast ljudskog djela ovisna o njegovoj duši. A šta je duša ljudskog djela je iskrenost.

 

U časnom Kur'anu stoji:

 

 We lā umirū illa lija'budullahe mukhlisiine lehud din.

A naređeno im je samo da se Allahu klanjaju i da mu iskreno vjeru ispovjedaju.[9]


Iz knjige "Božija pravda" od Murteze Mutahharija (www.mullasadra.com)

05.05.2010.

S M R T

Materijalni svijet – maternica duše


Prelazak iz ovoga u onaj svijet donekle je slično rođenju djeteta iz majčine utrobe. Ova usporedba je s jedne strane neumjesna dok je s druge umjesna. Neumjesna je zbog toga što je razlika između ovoga i onoga svijeta dublja i bitnija od razlike između svijeta maternice i svijeta poslije nje. I maternica, a i izvan nje, predstavljaju dijelove svijeta prirode i života na ovom svijetu, dok su ovaj svijet i onaj svijet dvije kreacije i dva života sa fundamentalnim razlikama. Međutim, ova usporedba je s druge strane umjesna i to stoga što pokazuje raznolikost uvijeta. Beba se u maternici hrani putem pupčane vrpce, ali čim kroči na ovaj svijet, taj put ishrane se zatvara i počinje da se hrani putem aparata za varenje. U maternici se formiraju pluća, iako ih dijete tada ne koristi, već ih koristi tek kada izađe iz tog svijeta.
Zanimljivo je da beba unutar maternice ni najmanje ne upotrebljava pluća i disajni sistem, i ako bi se desilo da u tom stanju ovaj sistem samo za tren proradi, umrla bi. Ovo stanje traje do zadnjeg trenutka boravka u maternici, ali čim se dijete rodi sistem disajnih organa iznenada stupa na snagu i od tog momenta je i najkraće zaustavljanje rada ovog aparata opasno po život.
Na ovaj način se sistem života prije rođenja zamjenjuje sa onim poslije; beba prije rođenja živi unutar jednog životnog sistema a poslije rođenja unutar drugog.
Iako se disajni organi formiraju u tom periodu, pa ipak, u osnovi nisu stvoreni za život u maternici; oni predstavljaju jedno predviđanje i prethodnu pripremu za period života nakon maternice. Organi vida, sluha, okusa i mirisa, sa svom svojom složenošću, nisu dati za taj život već za život u periodu koji tek dolazi.
Ovaj svijet je u odnosu na onaj poput maternice u kojoj se stvaraju psihički organi i aparati čovjeka, i u kojoj se on priprema za jedan drugi život. Duševni talenti čovjeka, jednostavnost i apstraktnost, nedjeljivost i relativna stabilnost čovjekovog «ja», beskrajne želje, njegova široka i beskrajna mišljenja, sve su to sredstva i instrumenti koji odgovaraju jednom opširnijem i dužem životu pa čak i vječnosti. Ono što čovjeka čini «nostalgičnim» i «nehomogenim» u ovom prolaznom i materijalnom svijetu jesu upravo ove stvari. Ono što je dovelo do toga da čovjek u ovom svijetu ima stanje «naja» što ga otkinuše iz «nejestana», i što je dovelo da «od jauka njegova i muško i žensko cvile» i da uvijek traga za «grudima uznemirenim zbog rastanka» kako bi «opisao bol čežnje», jeste upravo to. Ono što je dovelo do toga da čovjek sebe smatra «visokozornim kraljem čije je mjesto u pročelju» i da svijet u odnosu na sebe naziva «uređenom zabiti tuge» ili da sebe vidi «pticom božanskog ružičnjaka» a svijet «klopkom zbivanja», jeste upravo ovo.
Kur'an Časni kaže:

«Efe hasibtum ennemā khaleqnākum abesan we ennekum ilejna lā turdži'ūn.»
Zar mislite da smo vas uzalud stvorili i da nam se nećete vratiti.

Ako čovjek sa svom ovom opremom i instrumentima ne bi imao povratka Bogu, i jednom svijetu koji je prostrano i adekvatno polje za ovo opremljeno biće, to bi bilo upravo poput tvrdnje da nakon svijeta maternice nema ovoga svijeta i da svi zameci na kraju tog perioda nestaju, te da su svi ovi aparati tj. čulo vida, sluha i okusa, te mozak, nervi i pluća, koji ne koriste u maternici i koji su višak u odnosu na biljni život u njoj, stvoreni uzalud i da neupotrebljeni odlaze u ništavilo.
Da, smrt je kraj jednog dijela čovjekovog života i početak novog perioda njegovog življenja.
Smrt je u odnosu na ovaj svijet zaista smrt, ali je u odnosu na onaj rođenje; baš kao što je rođenje novorođenčeta u odnosu na ovaj svijet, zaista rođenje, dok je u odnosu na njegov prijašnji život zaista smrt.


Ovaj svijet - škola čovjeka


Ovosvjetski je život za ljudsko biće, u odnosu na onosvjetski, faza pripreme i usavršavanja. Ovaj svijet je u odnosu na onaj poput školskog i studentskog doba za jednog mladića; on je uistinu škola odgoja.
U Stazi Rječitosti, u odjeljku Kratkih izreka, stoji da je neko došao kod imama Alija i počeo mu se tužiti na ovaj svijet govoreći kako on čovjeka vara, kvari i sl. Taj čovjek je bio čuo da velikani zaziru od ovoga svijeta pa je pomislio da se pod tim podrazumjeva zaziranje od stvarnosti ovoga svijeta, a nije znao da je loše u ovom svijetu to da ga se obožava; ono što je loše jeste kratkovidnost i usko htijenje koje se kosi s čovjekom i njegovom srećom. Imam Ali mu je na to rekao: Ti sam sebe varaš, a ovaj svijet ne vara; ti se nepravedno ponosiš prema ovome svijetu a ne ovaj svijet prema tebi... Ovaj svijet se prema onome koji je prema njemu iskren ponosi iskreno i za onoga koji ga shvati je izvor dobra; ovaj svijet je mjesto služenja Bogu bliskih, mjesto molitve Božijih meleka, mjesto silaska Božije objave, tržište Božijih prijatelja...

Feriduddin Attar je u jednoj svojoj poemi ovako sročio ovaj događaj:

Onaj jedan pred Lavom pravednim,
korio ovaj svijet stilom pretjeranim

Svijet nije loš, 'Ali mu veli
loš si ti, jer se od razuma udalji

Ovaj svijet je poput plodne oranice,
dan i noć u njoj treba da se radi i sije

Jer se dostojanstvo i ugled vjerska,
u cjelosti ubire sa ovoga svijeta

Sjeme koje se danas posije već sutra nikne
a ako se ne posije, «kakva šteta!» nikne

Ako sa ovoga svijeta ništa ne poneseš,
životom protračenim ćeš da umreš

S tobom će uvijek da ostane tuga,
težak posao, ljenost i dužina puta


U časnom Kur'anu stoji:

«Ellezi haleqal mewta wel hajāte li jebluwekum ejjukum ahsenul amela.»
(Bog je) Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati.

Drugim riječima, ovaj svijet je, kao smjesa smrti i života, laboratorija dobrostivosti ljudskog bića.
Treba imati na umu da je svrha božanskog «ispitivanja» pokazivanje talenata i sposobnosti. Pokazivanje jednog talenta je ustvari njegovo uzgajanje i usavršavanje. Ovo iskušavanje nije namjenjeno zato da bi se otklonili zastori sa postojećih tajni, već je namjenjeno aktueliziranju talenata koji su skriveni poput tajni. Ovdje sklanjanje zastora znači stvaranje. Božije iskušavanje, čovjekova svojstva izvodi iz skrivenog svijeta potencije i talenta na scenu aktuelnositi i perfekcije. Božije iskušenje ne znači određivanje težine već njeno uvećavanje.
S ovim objašnjenjem postaje jasno da spomenuti ajet rasvjetljava upravo tu činjenicu da je ovaj svijet laboratorija talenata i odgajalište ljudi.


Povod protesta


S obzirom na interpretaciju suštine smrti o kojoj smo govorili, postaje jasna neosnovanost protesta po ovom pitanju. Ti protesti ustvari proizilaze iz nepoznavanja prirode čovjeka i svijeta; drugim riječima, proizilaze iz nepotpunog i krnjavog svjetonazora.
Da je smrt kraj života, želja za vječnim postojanjem bi uistinu bila izuzetno zamarajuća, bolna i u ogledalu svijetle i dalekosežne misli čovjeka, beskrajno ružna i strahovita.
Razlog toga što neki ljudi život vide besmislenim leži u tome što s jedne strane u sebi nalaze želju za vječnošću a s druge je vide neostvarivom. Da nije te želje, oni život ne bi smatrali besmislenim i apsurdnim, pa makar se i okončao apsolutnim ništavilom. U najmanju ruku bi život mogli da smatraju jednom kratkotrajnom srećom. Tada nikad ne bi mislili da je nepostojanje bolje od takvog postojanja, jer je pretpostavka da je nedostatak ovog postojanja njegova kratkoća; mana mu je ta što za sobom ima nepostojanje. Prema tome, sve mane proizilaze iz nestajanja i nedovoljnosti; zar može biti bolje ako se i ovo malo egzistencije zamijeni ništavilom!?
Da, mi u sebi nalazimo želju za vječnim opstankom. Ta želja je zasnovana na predodžbi mogućnosti vječnoga postojanja; tj. mi imamo predodžbu o vječnosti, njenoj ljepoti i privlačnosti; ta privlačnost je u nama proizvela jednu veliku želju da zauvijek ostanemo i da se zauvijek koristimo blagom života.
Ako na naš mozak nasrne jedan niz materijalističkih ideja koje nam nameću da su sve ove naše zamisli i želje apsurdne i da nema ništa od vječnosti, onda imamo pravo da se uznemirimo i zabrinemo, i da se u nama pojavi jedan veliki strah i trepet; imamo pravo da želimo: kamo sreće da na ovaj svijet nikada nismo ni došli i da se nikada nismo ni suočili sa ovom stravom i tegobom. Dakle, predodžba o besmislenosti i apsurdnosti egzistencije dolazi kao posljedica neusklađenosti jednog prirodnog instikta i jedne vještačke sugestije; da nije bilo tog instikta onakvu jednu predodžbu mi ne bismo ni imali, baš kao što ni ovakvu jednu predodžbu ne bismo imali, da nam se ne sugeriraju one potpuno pogrešne materijalističke ideje.
Stvarna i skrivena struktura čovjeka je takva da je njegovu želju za vječnošću učinila sredstvom postizanja savršenosti za koju je nadaren, a pošto ta građa i postojeći talenti u njoj, nadilaze ograničeni život na ovome svijetu i pošto bi svi ti talenti bili besmisleni i apsurdni, ako bi život bio ograničen samo na ovosvjetski, osoba koja ne vjeruje u vječni život između građe svoga bića, s jedne strane, i želje za vječnim opstankom, s druge, vidi neusklađenost, pa kaže: Kraj postojanja je nepostojanje i svi putevi se okončavaju u ništavilu, pa je i sam naš život besmislen i apsurdan. Međutim, jezikom svojih prirodnih darova, koji su općenitiji i dosljedniji, kaže: Nepostojanja nema; beskrajan put je pred nama; kad bi moj život bio ograničen onda ne bi bio stvoren sa željom da vječno ostanem.
Stoga Kur'an časni negaciju proživljenja, upravo onako kako smo to i ranije kazali, drži sinonimom apsurdnog viđenja kreacije:

«Efe hasibtum ennema khaleqnākum abesan we ennekum ilejna lā turdža'ūn.»
Zar mislite da smo vas uzalud stvorili i da nam se nećete vratiti.

Da, to je tako, osoba koja ovaj svijet smatra «školom» i «mjestom usavršavanja», i koja vjeruje u drugi život i drugu kreaciju, više ne zamjera i ne govori da nismo trebali biti dovedeni na ovaj svijet ili da sada kad smo dovedeni ne trebamo umrijeti; kao što nije razumno da neko kaže da dijete treba ili neslati u školu ili ako se već pošalje da je nikad ne treba ostaviti i završiti.
Veliki učenjak Baba Afdal Kašani, koji je bio profesor ili profesor Nasirudin Tusijevog profesora, u jednom je izvanredno lijepom četvercu objasnio filozofiju smrti; ovaj četverac se može uzeti kao odgovor na poznati Hajjamov četverac, a možda i jeste izrečen u odgovoru na nj. Četverac koji se pripisuje Hajjamu je slijedeći:

Pehar koji se fino izlije,
ni pjan ne voli da razbije.

Jablana vitkih i glava nekoliko,
zašto je pravio, a što li porušio?

Baba Afdal veli:

Čim se duša spoji sa školjkom tijela
iz vode života postane lik čovjeka

Kad se biser upotpuni školjka se otvori
pa se onda na kraljevskoj kruni pojavi

U ovom četvercu je tijelo čovjeka uzeto poput školjke koja u sebi uzgaja skupocjeni ljudski duh. Razbijanje ove školjke je u vrijeme kada se biser usavršava, nužno, da bi se skupocjeni biser popeo sa svog niskog položaja do uzvišenog položaja čovjeka. Filozofija čovjekove smrti je upravo ovakva, tj. da se čovjek prenese iz tamnice svijeta prirode u otvoreni prostor uzvišenih rajskih vrtova, što se prostiru svim nebesima i Zemljom, u blizinu vladara moćnog i Boga Uzvišenog, u čijoj blizini se stiče svaka savršenost. Upravo je ovo značenje kur'anske rečenice koja kaže:

«Inna lillahi wa inna ilejhi radži'uun. »
Mi, uistinu, samo Bogu pripadamo i jedino Njemu se vraćamo.

Prigovor na to «Zašto umiremo?», i odgovor na nj je spomenut u jednoj od pripovjesti Mesnevije:

Musa reče o Bože koji najbolje računaš,
kad si fino naslikao, zašto uništavaš?

Muško si i žensko divno naslikao,
na kraju ih, ipak, porušiš, zašto?

Reče Istina: Znam da ovo pitanje tvoje
iz prkosa, nemara i strasti proizašlo nije

U protivnom bi te kaznom teškom ukorio,
zbog pitanja bi te ovog prilično namučio

Ali ti hoćeš da u našem djelu
nađeš mudrost i sudbine tajnu

Da to proslijediš do svijeta cijeloga,
da ispečeš time svakog sirovoga

Bog mu onda reče: O ti koji si dalekozor,
pošto si upitao, dođi da čuješ i odgovor

O Musa! Posij neko sjeme u zemlji,
pa ti sam na ovo pošteno odgovori.

Pošto je Musa posijao i sa sjetvom završio,
svoj usjev je ubrzo urednim i krasnim našao.

Uzeo je srp pa plodove požnjeo,
a onda je najedamput glas odnekud čuo.

Veli mu: Zašto siješ i uzgajaš,
pa čim se usavrši poodsjecaš?

Reče: O Gospode, ja gledam da se pokosi ova trava,
zato što se u njoj zajedno našlo klasje i slama.

Klasju nije mjesto u ostavi slame,
i u silosu pšenice slama propadne.

Nije mudro da se spoje ovo dvoje,
dvojnost iziskuje da se prosije

Reče: Od koga si to znanje naučio?
Svjetlo si te svijeće odakle upalio?

Razlučivanju si me Ti podučio, o Bože. Musa odgovori.
Pa zašto onda Ja ne znam razlikovati? Bog mu veli.

Među ljudima ima duša čistih,
a ima ih mračnih i prljavih.

Ove školjke nisu istog veza,
u jednoj su biseri, a u drugoj prikaza.

Obaveza je da se objelodane te dobrote i truhlotine,
baš kao što je obaveza da se pšenica odvoji od slame.


Smrt je ekspanzija života


Kad se raspravlja o fenomenu smrti treba obratiti pažnju i na to da pojave «smrti» i «života» u svijetu egzistencije stvaraju jedan uzastopni poredak; uvijek smrt jednih priprema teren života za druge. Leš životinje ne ostaje neiskorišten već od njega nastaju nove biljke i životinje. Školjka se rastvara i predaje sjajan biser; ponovo se od iste one materije pravi nova školjka i u njoj se razvija jedan drugi skupocjeni biser. Cijepanje školjke i njeno davanje bisera se beskrajno ponavlja i tako se blagodat života produžuje uzduž vremena. Da su narodi koji su živjeli tisuću godina prije još uvijek živi, ne bi došao red na život današnjih ljudi, baš kao što ni budući narodi neće moći da žive ako im sadašnji ne isprazne prostor. Da lanjsko cvijeće nije uvelo i nestalo sa lica zemlje, novo i svježe cvijeće ovogodišnje ne bi pronašlo mjesta da samo sebe pokaže. Kapacitet materije za prijem života je, glede prostora, ograničen, ali je neograničen u pogledu vremena. Zanimljivo je da se svijet, kako prostorno tako i vremenski, izvanredno mnogo širi.
Kao jedan od onih koji zamjeraju fenomenu smrti, Hajjam (naravno ovo se njemu pripisuje) ukazuje na jednu zanimljivu poentu koja je ujedno i odgovor na same njegove prigovore. On kaže:

S podnošenjem tegobe čovjek na koncu do slobode dođe,
kao što kapljica biser postane, pošto pretrpi zatočenje školjke.

Glavnica ostaje, iako te imetak ostavi,
pehar se napuni, pošto se jedmput isprazni.

Zbog pražnjenja pehara čovjek ne treba da tuguje, jer će krčmar opet da ga napuni. Hajam nadalje veli:

Ustaj! Za svijetom prolaznim ne tuguj!
Sjedi! Malo se veseli i raduj!

Da je u naravi svijeta bilo odanosti,
na tebe red, od drugih, ni stigao ne bi.

Pjesnik ovaj aspekt pripisuje nevjernosti ovoga svijeta. Da, to je tačno ako bi mjerilo bilo samo individua čiji je sada red. U tom slučaju bi se to zaista trebalo nazvati nevjernost, ali ako uračunamo i druge koji treba da dođu i prođu kroz svoj period, onda se naziv mijenja i treba reći da je to poštenost, pravednost i poštivanje reda.
Ovdje bi neko mogao prigovoriti i reći da je Božija moć neograničena. Šta bi falilo da i oni koji su sada ostanu zauvijek, a i za one koji će poslije doći da se napravi mjesto i predvidi ishrana?!
Ovi ne znaju da ono što je moguće da postoji, da se blagodariva od strane Gospodara, a ono što ne postoji da je upravo ono što nije moguće. Pod pretpostavkom mogućnosti nekog novog mjesta i nekog drugog povoljnog okruženja, to samo priprema teren za postojanje drugih ljudskih bića na tom istom mjestu, i opet, i tamo i ovdje primjedba ostaje na snazi, tj. da opstanak pojedinačnih entiteta zatvara put postojanju i dolasku budućih.
Ovu poentu smo naveli kao dopunu odgovora kojeg smo dali pod naslovom «Smrt je relativna». Rezultat zbira ove dvije poente je u tome da materija svijeta sa svojim prirodnim i supstancijalnim kretanjem formira svijetle supstance anđeoskih duša; anđeoska duša napušta materiju i nastavlja jedan uzvišeniji i intenzivniji život, a materija iznova u sebi počne da razvija jednu drugu svijetlu supstancu. U ovom poretku, ne postoji ništa drugo doli evolucija i ekspanzija života koje se obavlja putem prijenosa i transmisije.
Prigovor na smrt i njeno poređenje s razbijanjem vrčeva od strane grnčara, te želja da se prapočetak egzistencije i režiser sistema kreacije poduči lekcijom grnčara, tako je djetinjasta da ne vrijedi o njoj raspravljati. Takva vrsta ideja predstavlja samo pjesničko vještačenje i neku vrstu profinjenog umjetničkog maštanja koje ima isključivo umjetničku vrijednost. Vrlo je vjerovatno da je osoba koja je sročila spomenute stihove, a koji se pripisuju Hajjamu, imala upravo ovakvu namjeru, ili su pak proizišli iz omeđenih materijalističkih misli. Međutim, u filozofiji onoga koji kaže da «Onako kako u san utonete tako i umirete i onako kako se iz sna budite tako ćete biti i proživljeni» , svi problemi su riješeni. Takva jedna osoba ne samo da se ne boji smrti već je, kako reče hazreti Ali, žedna nje i smatra je uspjehom.
Mirdamad, taj veliki teozof, veli:

«Ne boj se gorčine smrti jer je njena gorčina u strahu od nje.»

Veliki islamski teozof, iluminacionist Suhravardi, kaže:

«Mi filozofa ne smatramo filozofom sve dok vlastitom voljom ne mogne izaći iz svoga tijela.» Tj. da ima takvu perfekciju da je odvajanje duše od tijela za njega nešto vrlo lako i jednostavno.

Slično ovome se prenosi i od Mirdamada, filozofa, naučnog istražitelja i osnivača Islamskog univerziteta u Isfahanu.
Ovo je dakle logika onih koji poznaju skupocjeni biser što nastaje unutar tijela. Međutim, onaj koji se zapleo u skučene i omeđene materijalističke misli, naravno da se boji smrti, jer je sa njegovog stanovišta smrt ništavilo. On pati zbog toga što se ovo tijelo (koje je po njegovom mišljenju cijeli njegov entitet i njegova ličnost) raspada, pa zbog toga pomisao na smrt u njemu proizvodi skepsu prema cijelom svijetu. Takva jedna osoba treba iznova da razmotri svoje viđenje svijeta i treba znati da je njen protest rezultat potpuno pogrešne vizije o svijetu.
Ova rasprava me podsjeća na priču jednog naivnog knjižara u medresi Fejziji:
U onim godinama kad sam studirao u Qomu, u Fejziji je radio jedan naivni prodavač knjiga. On bi pred medresu dovozio svoj štand i tu bi prodavao knjige. Nekad bi činio čudne radnje i izgovarao smiješne riječi koje bi se prepričavale. Jedan od studenata priča kako mu se jednog dana obratio da bi kupio neku knjigu. Veli, kad sam knjigu pregledao pitao sam ga za cijenu. On mi je rekao da knjigu ne prodaje. Upitao sam zašto? Odgovorio je da će, ako mi je proda, morati da kupi drugu za izlog.
Kao da ovaj prodavač knjiga slijedi poetsku doktrinu Hajjama tamo gdje kaže:


Otkako se venera i mjesec na nebu pojavi,
bolje od čistog vina ljudi nisu vidjeli.

Baš se čudim onima koji vino prodaju,
bolje od svoje robe šta ima da kupuju!?


On zamjera krčmaru, zašto prodaje vino? Naravno, ovo zamjeranje je poetsko a ne zbiljsko; svoju profinjenost i ljepotu dobija upravo s tog aspekta. Međutim, ako ovu logiku odmjerimo «ozbiljnim kriterijima», vidjećemo kako onaj koji pije vino svoje djelo miješa sa djelom krčmara. Za onoga koji pije vino, ono samo je cilj, dok je za krčmara ono sredstvo. Posao krčmara je kupoprodaja, ubiranje zarade, i tako redom. Onaj čiji je ovo posao, ne brine za tim što mu iz ruku odlazi roba, već se raduje, jer je to dio njegovog velikog cilja.
Kreacija je poput trgovine. Tržište svijeta je tržište nabavke, prodaje, i opet to isto. «Sistem života i smrti» je sistem razmjene, evolucije i dopune. Onaj koji kritikuje razmjenu kreacije, nije shvatio zakon svijeta i njegov cilj.

30.04.2010.

Fenomen smrti


Jedna od stvari koja je uvijek mučila čovjeka jeste pomisao na smrt i kraj života. Čovjek se pita: Zašto smo došli na ovaj svijet ako treba da umremo? Šta se hoće s ovim pravljenjem i rušenjem? Nije li sve ovo besmislica i glupost?
Hajjamu se pripisuju slijedeći stihovi:

Kad se pehar jedan fino izlije,
ni pjan ga ne voli da razbije.

Jablana vitkih i glava nekoliko,
zašto je pravio, a što li porušio?

*
Peharu se jednom krasnom razum divi
stotine ga puta iz želje u čelo poljubi

Ovako jedan divan pehar svemira grnčar
napravi i onda ga opet o zemlju omlati

*
Slikar koji je slike fino poredao,
zašto ih je nepotpune ostavio?

Ako su lijepe, zašto ih se onda razbije,
a ako ne, zbog čije je to onda mahane ?



Strah od smrti je jedan od uzroka pojave filozofskog skepticizma. Skeptični filozofi život i postojanje vide besciljnim, besmislenim i nesvrsishodnim. Ova predodžba o svijetu ih teško uznemirava, buni a ponekad čak navodi na samoubistvo. Oni misle da: ako treba da umremo i nestanemo, onda nismo trebali ni doći na ovaj svijet, ali kad smo sada već tu bez vlastite volje, u najmanju ruku možemo odabrati da skratimo ovu besmislenost, jer je sprečavanje besmislenosti samo po sebi jedan razuman čin.
Hajjamu se takođe pripisuju i ovi stihovi:

Da mi je dolazak po meni bio, nikad ne bi ni došao,
a i postanak mi da je do mene bio, ne bi ni postao.

Ništa ne bi bilo bolje od toga da se u hrabatiji ovoj,
nikad nisam ni rodio, ni postao, niti kad u njoj bio.

Pošto čovjeku u ovom kršu druge nema,
doli brige šta će jesti do preseljenja,

sretna li je duša koja odavde brzo ode,
a još sretnija ona koja nikada i ne dođe.



Briga za smrt


Prije nego razmotrimo pitanje smrti i paradokse koji se sa ovog aspekta nameću sistemimu univerzuma, potrebno je da obratimo pažnju na to da je strah od smrti i zabrinutost u tom pogledu specifična za ljudska bića. Životinje o smrti ne razmišljaju. Ono što kod životinja postoji jeste instikt bijega od opasnosti i težnja za očuvanjem trenutnog života. Naravno, želja za opstankom je, u smislu očuvanja postojećeg života, apsolutna aplikacija života, međutim, pored ovoga, u čovjeku postoji i obzir prema budućnosti i budućem opstanku. Drugim riječima, u čovjeku postoji želja za vječnim postojanjem koja je svojstvena samo ljudskom biću. Želja je derivativ predodžbe budućnosti, a želja za vječnim postojanjem derivativ ideje i predodžbe o vječnosti koja je specifična ljudskim bićima. Prema tome, ljudski strah od smrti koji uvijek okupira njegovu misao predstavlja nešto odvojeno od instikta bjega od opasnosti koji je jedna trenutačna i nejasna reakcija kod svake životinje u opasnim situacijama. Dijete, takođe, prije nego se u njemu razvije želja za opstankom u obliku jedne ideje, sebe čuva od opasnih situacija, što je upravo rezultat spomenutog instikta.
«Briga za smrt» je rezultat želje za vječnim opstankom, a s obzirom na to da u sistemu prirode niti jedna sklonost nije besmislena i nesvrsishodna, slijedi da se ova želja može uzeti kao jedan dokaz opstanka ljudskog bića i nakon smrti. To što nas muči pomisao na smrt, samo po sebi je dokaz da nećemo nestati. Da je naš život ograničen i kratkoročan, kao što je život cvijeća i biljaka, onda želja za vječnim postojanjem, u vidu jedne snažne i originalne sklonosti, u nama ne bi postojala. Žeđ je dokaz da postoji voda. Svaka druga sklonost i autentični talenat je takođe dokaz postojanja jedne savršenosti prema kojoj su taj talenat i sklonost usmjereni. Izgleda da je svaki talenat jedan mentalni memoar i sjeta za perfekcijom koju treba osvojiti. Želja i briga za vječnošću koji uvijek čovjeka obuzimaju, predstavljaju manifestacije njegove prirode i neuništive stvarnosti. Simbol ovih želja i briga je identičan simbolu snova koji su manifestacija fakultativa i osvjedočenja čovjeka u svijetu budnosti. Ono što nam se javlja u svijetu snova je manifestacija stanja koje nam je ranije u svijetu budnosti obuzelo naš duh. A ono što se u našem duhu manifestuje u svijetu budnosti, u vidu želje za vječnim postojanjem, što ni u kom slučaju nije srodno sa kratkotrajnim životom na ovome svijetu, predstavlja manifestaciju i ispoljenje naše vječne stvarnosti koja će se zasigurno osloboditi «strašne Aleksandrove tamnice» i koja će sigurno da se «uzdigne i ode u kraljevstvo Salamonovo». Ovu istinu je Mevlana Dželaluddin Rumi veoma zanimljivo opisao kada kaže:

Slon treba da zaspe pošto tovar skine,
pa u snu da vidi područje Indije

U snovima magarca Indije nema,
jer domovina magarca nije Indija

Slon se Indije sjeća iz želje,
pa onda tu sjetu u noći usnije

Ovakva vrsta predodžbi, mišljenja i želja jeste pokazatelj one zbilje koju filozofi i gnostici nazivaju «nostalgijom» ili «nehomogenošću» čovjeka u ovom zemljanom svijetu.


Smrt je relativna


Paradoks smrti je nastao zbog toga što je smrt izjednačena s ništavilom, međutim, smrt za čovjeka ne znači uništenje, to je promjena stanja i preobražaj; to je zalazak u jednoj a izlazak u drugoj kreaciji; drugim riječima, smrt jeste nestajanje, ali ne apsolutno već relativno, tj. nestajanje u jednoj i postajanje u drugoj kreaciji i egzistenciji.
Za čovjeka nema apsolutne smrti. Smrt je gubljenje jednog stanja a dobijanje drugog; kao svaka druga transformacija i preobražaj, i smrt takođe predstavlja relativno ižčezavanje. Kad se zemlja pretvara u biljku, dešava se njena smrt, ali ta smrt nije apsolutna; jeste da zemlja time gubi svoj raniji oblik i karakteristike, i da više ne posjeduje onaj izgled koji je imala kad je bila u neorganskom stanju, ali ako je jednom stanju preminula u jednom drugom je oživjela.

U svijetu neživog sam preminuo pa u biljni svijet došao,
onda u biljnom svijetu umro pa se u animalnom našao.

U svijetu sam animalnom onda opet umro i čovjek postao,
zašto da se smrti bojim, kad sam se uvijek usavršavao?

Opet ću da umrem i ostavim bića ljudska
da u svijetu anđela dobijem polet i krila

I u tom svijetu mi valja do utočišta boljega
jer sve propada osim Lica Njegovoga


Stariji postovi

Znakovi duhovnosti
<< 04/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

Božiji Poslanik, s.a.v.a. je rekao: "Fatima je dio mene, ko nju obveseli sigurno je i mene obveselio, ko nju ražalosti sigurno je i mene ražalostio. Fatima mi je najdraža od svih ljudi." (El-Bihar, 43/23/17)

Božiji Poslanik, s.a.v.a.je rekao: "Na kraju moga ummeta doći će Mehdi, Allah će mu podariti kišu, Zemlja će izbaciti bilje svoje, imetak će biti ispravno dijeljen, uvećat će se stoka i ummet će biti cijenjen i velik." (Kanzul-ammal, 38700)

Imam Ali, a.s.: Istina je teška i zdrava, a krivda je lahka i nezdrava. (Nehdžul-belaga, 376. izreka)




ShoutMix chat widget


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
52606