Znakovi duhovnosti

Dobro došli

06.11.2009.

Hazreti Fatima III dio

Dokaz iz Kur'ana

''...Ovaj stari kaže da su Hasan i Husejn Poslanikova djeca. Sada tražim da mi to potvrdi iz Kur'ana. Ako ne učini, ode mu glava sa ramena,'' reče Hudžadž. Rekoh: ''Neka bude oslobođen okova, jer ako uspije dokazati ono što tvrdi neka ode slobodno. Ako ne uspije, sablja neće moći presjeći te čelične okove koji su mu oko vrata.'' Onda su oslobodili čovjeka, ali su mu ruke ostavili svezane. Bilo mi ga je jako žao, jer je to bio Said ibn Džubejr. ''Kako može naći dokaz o tome u Kur'anu?'', upitao sam.

''Dokaži mi svoju tvrdnju ili ću narediti da ti se smakne glava!'', naredi mu Hudžadž. ''Sačekajte malo.'', reče Said. Kada Hudžadž ponovi zahtjev, Said opet zatraži malo vremena da razmisli. Kada ga Hudžadž opomenu treći put, Said poče: ''Kod Allaha tražim zaštitu od prokletog šejtana;

U ime Allaha Milostivog, Samilosnog;

''Dali smo mu (poslaniku Ibrahimu ) Ishaka, Jakuba; svi su bili od Allah upućeni; i prije njega smo uputili Nuha; a od njegovog potomstva Davuda, Sulejmana, Ejuba, Jusufa, Musu i Haruna; tako mi nagrađujemo one koji čine dobro; i Zakariju i Jahja i Isa...''


Onda zastade i reče Hudžadžu: ''Kako Isa (Isus) paše u zadnjoj rečenici?'' ''Kao jedan od Ibrahimovih potomaka'', Hudžadž odgovori. ''Isa nije imao oca''  Said reče  ''ali, opet se smatra Ibrahimovim potomkom preko njegove kćerke (Merjeme). Na isti način su Hasan i Husejn Poslanikovi potomci, jer su bili bliži poslaniku Muhammedu, s.a.v., nego što je bio Isa poslaniku Ibrahimu a.s..'' Kada Hudžadž ču ovo dade mu deset hiljada dinara (zlatnih kovanica) i pusti ga na slobodu.


Fatimin muž - Ali ibn Abu Talib

Ibn Abbas kaže: ''Sjedio sam s ocem (Abbas ibn Mutalib), i poslanikom Muhammedom, s.a.v., kada je u prostoriju ušao Ali ibn Abu Talib i nazvao selam. Poslanik, s.a.v., je uzvratio selam i podigao se, a na usnama mu je bio osmjeh. Onda ga je zagrlio i poljubio u čelo i zatražio da sjedne do njega. ''Božiji Poslaniče! Da li ti je drag?“   upitao je otac. ''Amidža!'' - Poslanik, s.a.v. odgovori - '' Allah ga voli više nego ja. Zaista, Allah je učinio da potomstvo svakog od Poslanika bude od njih samih, dok je učinio da moje potomstvo bude od ovog ovdje.'' Muhammed ibn Usama ibn Zejd prenosi od svog oca da je Allahov Poslanik, s.a.v., rekao: ''Što se tiče Alije, on je moj zet i otac mog potomstva; on je od mene, a ja sam od njega.''

05.11.2009.

Hazreti Fatima najodabranija žena - II dio

Ime ''Fatima''

Allahov Poslanik, s.a.v., je rekao Aliji, a.s.: ''Znaš li zašto je Fatima dobila baš to ime?'' Kada je Ali je upitao razlog,Poslanik, s.a.v., je odgovorio: ''Zato što su ona i oni koji vole nju zaštićeni od džehennemske vatre.''

Imam Sadik, a.s., kaže: ''Fatima ima devet imena koje je Allah približio Svojim imenima: Fatima, Siddika (iskrena), Mubaraka (blagoslovljena), Tahira (čestita), Zekija (čedna), Radijatul Merzija (ona koja je nagrađena i time zadovoljna), Muhadesa (osoba kojoj se meleci obraćaju) i Zehra (prekrasna).''

Fatimino ime je bilo uvijek drago članovima Ahlulbejta, koji su ga uvijek respektovali kao i one s tim imenom. Na primjer, imam Sadik, a.s., je upitao prijatelja, kome se upravo rodila kćerka, kakvo ime joj je nadio. Čovjek je odgovorio:-''Dao sam joj ime Fatima.''-Onda je Imam rekao: ''Fatima!? Neka je Allahov mir Fatimi.-Sada, pošto si joj dao ime Fatima, uzdrži se od udaranja i grubih riječi i gledaj da joj uvijek ukažeš poštovanje.''- Nazad na vrh


Majka Muhammedovog, s.a.v, potomstva

Jedan nevjernik se podsmijao Poslaniku, s.a.v., kada mu je umrlo muško dijete: ''Muhammede! Sada si bez potomstva. Kada umreš ime će ti nestati sa lica zemlje.'' U vezi s tim sure-'Kavser' je bilo objavljeno:

U ime Allaha, Milostivog, Najmilostivijeg.
Zaista, mi smo ti Kevser (dobro i veliko potomstvo) dali;
Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji;
Onaj ko tebe mrzi, on će sigurno bez potomstva i pomena biti.

Kur'an: Sura 108

Kao da je Muhammedu, s.a.v., bilo rečeno: ''Izgubio si sina, ali smo ti dali Fatimu; ona ti je pravedna i dobra, i preko nje ćemo ti dati mnogo potomstvo.''

 

04.11.2009.

Hazreti Fatima - predvodnica žena

Uvod

 - Fatima je žena stvorena od Allaha kao znak Njegove-čudesne i besprimjerne moći. Uzvišeni Allah je stvorio poslanika-Muhammeda, s.a.v., kao najboljeg među svim poslanicima, dok-je od njega stvorio hazreti Fatimu kao ženu sa savršenim-moralnim osobinama i besprijekornim karakterom.- Ona je osoba bliska Allahu, čija je veličina bila poznata-Nebesima prije nego je ljudska vrsta bila stvorena. Ona je bila ta-o kojoj su Kur'anski ajeti bili objavljivani - ajeti koji će se čitati-noćima i danima sve do Sudnjeg dana. Fatima je plemenita žena-sa čijom ličnošću ljudski rod još treba da se upozna.- Majka Anasa ibn Malika kaže: ''Fatima je bila kao pun-mjesec ili sunce na vedrom nebu. Imala je bijelu kožu sa malo-ružičaste boje na obrazima; njena kosa je bila crna i imala je-predivne crte Allahovog Poslanika, s.a.v.. ''- Jedna od Poslanikovih žena kaže: ''Nisam vidjela nikoga-ko bi bio toliko nalik Poslaniku, s.a.v., kao Fatima. Ona je-podsjećala na njega u izgledu, ponašanju i govoru, kada sjedi ili-stoji. Kada ona uđe, Allahov Poslanik ustane, ljubazno je-pozdravi, poljubi je i uzme je za ruku i zamoli da sjedne nanjegovo mjesto.''- Poslanik Muhammed, s.a.v., je rekao, držeći Fatimu zaruku: ''Onaj ko već zna ono što ću reći, poznaje nju, a onaj koji ne zna neka sada dobro sluša: Ona (Fatima) je dio mene, ona je moje srce i moja duša što je u meni. Zbog toga, ko nju povrijedi,vrijeđa mene.''


Rođenje

Fatimina majka je bila Hatidža. Za nju poslanik Muhammed, s.a.v., kaže: ''Zaista, Allah mi nije dao bolju ženu nego što je ona bila: Kada su ljudi negirali Allahovu poruku, ona je bila prva koja je prihvatala. Kada su ljudi sumnjali, ona je bila prva koja je vjerovala. Kada su me ljudi sprječavali da zaradim za život, ona je bila ta koja mi je davala; i ona je bila jedina žena kroz koju mi je Allah podario djecu.'' Fatima je ođena pet godina poslije prve objave koja je došla njenom ocu, s.a.v.. Dan je bio 20. Džumadul-Ahir, šesti mjesec u mjesečevom kalendaru. O njenom rođenju Hatidža, kaže: ''Kada je došlo vrijeme da je rodim, poslala sam po nekoliko žena Kurejša da dođu. Ali,one odbiše da mi pomognu zbog toga što sam bila-Muhammedova žena. Međutim, kada sam se pošla porađati, četiri su žene, čija ljepota i ljupkost se ne daju opisati, ušle u kuću. Prva je rekla:-''Ja sam tvoja majka, Hava.''-Druga: ''Ja sam Um Kulsum, Musina sestra.''-Treća: ''Ja sam Asija bint Muzahim.''-Četvrta je rekla: ''Ja sam Merjem. Došle smo da ti pomognemo.''

Nastaviće se inšallah

 

02.11.2009.

Predodređenje i Sudnji dan


Prema islamu, onaj koji vjeruje u predodređenje u isto vrijeme ne može vjerovati u Sudnji dan. Ako Allah, dž., određuje svaku našu radnju, onda zašto bi trebao da nas kazni za grijehe i loša djela koje je Sam za nas odredio? To bi bila čista nepravda.

 

Ranije smo rekli da Allah, dž., ne čini ništa bez određene svrhe i cilja. Možemo pitati: kakva je čovjekova svrha? Zašto je on stvoren? Allah je stvorio čovjeka da bi se duhovno uzdigao i izgradio u sebi one vrline pomoću kojih će se približiti Njemu. U časnom Kur’anu stoji:

 

Uzvišen je Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati. (K.67:1-2)

 

Allah je dao čovjeku mudrost, volju i snagu da bude u stanju ostvariti vrlinu u ponašanju i izgraditi od sebe plemenitu ličnost. Uputio ga je na pravi put i upozorio ga da ne zastrani. Pored ovoga, Allah ga nije primorao da čini dobra djela niti da se upušta u zla. Dao mu je snagu da od svog života učini ono što želi. U Kur’anu stoji:

 

Tako mi … i duše i Onoga ko je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini. Uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi.” (K.91:7-10)

 

Svrha našeg stvaranja je duhovno uzdignuće koje nam je omogućeno slijeđenjem Božijih propisa i uputstava. Dajući nam slobodu izbora, Allah nas ne primorava da živimo na određeni način. Uprkos tome, iz svoje milosti On pomaže onome ko iskreno želi da Ga sluša, prihvati Njegov savjet i živi za Njegovo zadovoljstvo.

 

Ova pomoć nije jednaka prinudi. Da bi ovo bolje opisali navešćemo primjer čovjeka kojeg želimo zaposliti da nam popravi krov. On se složi i počne se pripremati za posao. Primjetimo da nema merdevina dovoljno velikih i da neće moći dosegnuti krov a da se dobro ne pomuči. Znamo da razmišlja o tome kako da se popne. Sada odlučimo da mu nabavimo merdevine dovoljne visine i tako mu uveliko olakšamo posao.

 

Zapamtimo da smo mu odlučili pomoći tek kada nam je postalo jasno da iskreno želi uraditi posao i da je sam nabavio potreban materijal i alat. Naša pomoć ga nije natjerala na posao, niti mu je pomogla u odluci da počne, niti ga je osposobila za njegovo obavljanje. Sve se to zahtijevalo samo od njega. Mi smo mu samo pomogli da uradi ono što je naumio.

 

Tako Allah, dž.š. pomaže one koji iskreno žele da žive prema Njegovim uputstvima i izvršavaju Njegova naređenja. Ovo se zove teuvfik što znači pomagati nekome da uspije.

 

Sada pogledajmo drugi slučaj. Pretpostavimo da čovjek nije imao namjeru da popravi krov, i da je želio samo da zabušava. Znamo da treba merdevine da bi mogao uspješno obaviti posao, ali da li da mu ih damo? Nema smisla mu ih ponuditi kada znamo da i onako posao neće uraditi. Da li možemo biti optuženi da zbog nas nije mogao uraditi posao? Ne možemo, jer on sam nije želio da ga uradi i merdevine s tim nemaju ništa.

 

Ovako isto Allah, dž., obustavlja pomoć osobama koje nemaju namjeru izvršavati Negove propise. Ovo se naziva hizlan ili napuštanje. O njemu se govori na nekoliko mijesta u Kuranu:

 

Onome koga Allah želi da uputi, On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onoga koga želi da u zabludi ostavi, On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju bez podrške ostavi.” (K.6:125)

 

Treba primijetiti da Allah ne odvodi u zabludu one koje ne vjeruju nego ih za kaznu što su svojevoljno odbili da vjeruju u zabludi i ostavlja. U drugom ajetu se kaže:

 

“Tim On mnoge u zabludi ostavlja, a mnogima na pravi put ukazuje; ali u zabludi ostavlja samo grešnike.” (K.2:28)

29.10.2009.

Neki vjerski paradoksi današnjice


U našem narodu postoji paradoks u kojem se postavlja pitanje: ako je vjera pravi put, zašto su onda kršćani vjeru potisnuli s društvene scene pa uznapredovali? Ovaj paradoks ćemo nazvati: paradoks prave vjere. Drugi paradoks pita: ako je Islam put rješenja i ako ima ispravne programe koji dovode do suglasnosti, uzajamne ljubavi i suradnje, pa zašto je onda islamski svijet sve drugo osim ovoga? Ovaj paradoks ćemo nazvati: paradoks neslaganja tvrdnjih sa stvarnošću.

Kao odgovor na ova dva veoma bitna paradoksa, naš narod je sam poduzeo inicijativu i možda nesvjesno napravio razliku između prave vjere i nas koji se iskazujemo kao njeni predstavnici. Naš narod nije bio spreman da se odrekne svoje vjere čak i pod cijenu onolikih mučenja, i to upravo zbog iste te vjere. Pa ipak ćete, ako odete među narod, čuti neke zamjerke i proteste protiv nas koji se smatramo vjerskim učiteljima i svećenicima. Jedna od narodnih izreka s ovim u vezi je i ona koju su sročili u vidu jednog stiha, a glasi:

Hodže i popovi najveći lopovi

Naravno, sam ovaj odgovor i ovakvo shvatanje je jedan paradoks, i to kakav paradoks? Paradoks čije bi rješenje, po mom mišljenju, dovelo do spasenja ljudkoga roda! Uistinu, da li smo svi mi ovakvi ili samo neki od nas? Da li su svi vjernici i muslimani teroristi i kriminalci, ili samo neki od nas? Ili smo pak svi anđeli, čisti i nepogrešivi?!

Zar je obaveza svijeta okrenutog od vanjskog vjerovjesnika – i to upravo zbog ovih lopova – i priklonjenog unutarnjem vjerovjesniku i poimanjima kao što su: humanizam i podrška obaspravljenima, to da goni kriminalce među muslimanima i zaista, u najmanju ruku za neko vrijeme, razne muslimanske narode spašava od despotskih, samovoljnih, zvjerskih i kriminalnih vladara, ili je to obaveza islamskoga svijeta da svoje tijelo očisti od trulih i kvarnih elemenata pa čak i drugima da pritekne u pomoć. Ovaj paradoks možemo nazvati: paradoks zagovornika.

S jedne strane vidimo vjernike i muslimane kako svoje neurednosti prepuštaju Bogu i vele da je tako sudbina htjela ili pak da treba sačekati dok dođe jedan iza oblaka pa nam posredi naše nesređene stvari! A s druge strane nalazimo da Bog naša vrlo pogrešna djela i ponašanja vraća nama samima i veli: “Bog sigurno neće izmjeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne izmjeni sebe.” Zaista bi čovjeku stanje ovih vjernika i muslimana, pošto ga razmotri, da nije tragično bilo komično. Ovaj paradoks ćemo nazvati: paradoks sudbine i očekivanja boljeg sutra.

Naredni paradoks je: zakon džungle i civilizovani svijet. Znate, kada je oko jedanaest godina prije na raznim skupovima bilo riječi o ponovoj agresiji naše srednjovjekovno-konzervativne braće na nas koji smo poput naših predaka zahtjevali reforme, i kada se govorilo da su ovoga puta odlučili da nas u Bosni potpuno iskorjene i pokrenu jednu veliku genocidnu tragediju, većina našeg naroda nije mogla da vjeruje. Tu svoju nevjericu su obrazlagali na slijedeći način: Zar je moguće da se u dvadesetom stoljeću i pored sve ove civilizovanosti, desi zvjerstvo tolikih razmjera i to u srcu Evrope! Civilizovane Evrope čiji utemeljitelji su u prvom redu bili naši bosanski preci kršćani koji su se borili za reforme. Civilizovane Evrope koja je na osnovama poruka unutarnjeg vjerovjesnika povjerovala u vrijednost čovjeka pa čak zagovara prava žiotinja, zar je moguće da takva jedna Evropa bude posmatrač tako jedne velike tragedije, a da ne interveniše?! S druge strane pak, s obzirom na to da se naš narod nakon stoljeća borbe za pravdu i vjersko političke reforme, u skladu s prirodnim programom Gospodara univerzuma, popeo sa stadija svoje prijašnje vjere tj. kršćanstva na uzvišeni stadij poslednje vjere u ciklusu nebeskih religija tj Islama, i da je sasvim umjesno imao to očekivanje i analizu da ukoliko predpostavimo da naši renesanšani (čitaj “Evropljani) i pronevjere svoj zavjet dat unutarnjem vjerovjesniku, valjda će nas muslimani svijeta koji afirmišu i potvrđuju kako vanjskog tako i unutarnjeg vjerovjesnika, zaštititi i valjda neće dozvoliti da se desi takva jedna katastrofa.

Međutim, nije prošlo dugo vremena i svima je bilo jasno da ova veoma umjesna očekivanja i veoma ispravne analize nemaju izvršnog garanta, i da su samo priviđenje i iluzija! A ako nam neko hoće da odgovori zašto je to tako, mi ćemo mu reći da mi vrlo dobro znamo odgovor na ovaj paradoks i nije potrebno da nam neko filozofira.

“O vi koji vjerujete, zašto zagovorate ono što ne činite? A kako je Bogu mrsko da zagovarate ono što ne činite!” ili riječ iza koje nisi junak da staneš ili ne zagovaraj ili, ako je već zagovaraš, onda junački stani iza nje.

Da nije bilo naše diplomatije i da se nije približila razdirućem lavu ove svjetske džungle, te da mu nije dala do znanja da i u našim krajevima tj. Balkanu i Evropi ima dobre interese i dobar plijen do kojega može da dođe putem podržavanja nas, ovaj genocid bi se jednako nastavio sve do potpunog nestanka i Bosne i njenog naroda. Svima je postalo sasvim jasno da lijepe priče o humanizmu i ljudskim pravima Evrope nije ništa drugo doli pregršt šupljih priča iza kojih glavnu ulogu igraju materijalni interesi. Svome Bogu se molim da dođe dan kada će obespravljeni i općenito svi narodi svijeta shvatiti da sveti ideali poput zahtijevanja slobode za sve narode i sve ljude, traženja pravde i ljudskih prava, nemaju nikakvog izvršnog garanta i da su se svi dali u borbu za svojim nacionalnim i privatnim interesima. Bože moj, utječem ti se od bolnih posledica neblagovremenog i pohlepnog prispjevanja u pomoć obespravljenim i potlačenim narodima i pojedincima. Nemam moći da silnika uhvatim za gušu, ali imam toliko snage da kažem da je na poziciji odbrane humanih vrijednosti, vrlo pogrešno prst uperivati na sablju silnika umjesto na njega samoga.

Vjernici u ljudske vrijednosti ovih dana, namjesto da silnika skinu sa životne scene ili mu sude ako ima manji grijeh, govore o uništenju imovine obespravljenog i potlačenog naroda! Namjesto da islamski svijet i Evropa, milom ili silom, uzmu vlast iz ruku silnika i predaju je potlačenom narodu, oni ovaj veoma blagoslovljeni i sveti čin prepuštaju takvom jednom licemjeru koji je na drugom mjestu svijeta do guše uprljan krvlju nevinih i obespravljenih ljudi. Bože dragi, da li ima iko među renesanšanima da je spreman, ne iz pohlepe već radi zaštite poslanice unutarnjeg poslanika poput pravde, ljudskih prava i slobode svih ljudi u odabiru vlastite sudbine, ako zatreba, čak i život da dadne? Bože, koliko nas ima da smo spremni odazvati se na poziv vanjskog vjerovjesnika: “Šta vam je zašto se ne borite na putu Allaha i potlačenih iz reda muškaraca, žena i djece, koji govore: Gospodaru naš izbavi nas iz ovoga grada, čiji su stanovnici nasilnici, i daj nam od Sebe zaštitnika, i daj nam od Sebe pomagača” , a koji je ustvari potvrda poslanice onog unutarnjeg poslanika.

Odakle više dolazi brbljanje o neophodnosti borbe protiv globalizacije i miješanja u unutarnje poslove drugih društava? Globalizaciji se treba reći da, ali zakonu džungle što ga svjetožderni licemjer promiče, ne! Miješanje u unutarnje poslove drugih naroda je prihvatljivo, ali samo u pravcu podrške humanih vrijednosti i ostvarenja ljudske civilizacije, ne u pravcu eksploatacije.

To da mi podržimo jedan niz humanih i moralnih načela, a istovremeno da budemo posmatrači podmetanja požara od strane nepravednika u drugim društvima, i u stvari da pozornicu prepuštamo cionistima i licemjerima, sa stanovišta univerzalnih zakona je osuđeno na bolne posljedice koje nas postepeno pristižu.

Kada sam oko godine dana prije u punom amfiteatru fakulteta rekao da je srčana želja svih muslimana jedinstvo islamskoga svijeta i da je potrebno što prije odrediti načela jedinstva, tako da svi uđu unutar jedinstvenog sistema, u protivnom cijeli islamski svijet pa čak i cijeli svijet će postati Palestina, (htio sam da kažem da se to jedinstvo treba proširiti na sve narode koji slijede jedan moralni sistem i humane principe, a protiv cionizma i svjetskog licemjerstva) ali, uprkos tome što su prisutni studenti toplo pozdravili ove moje riječi, našao sam da neki, direktno ili indirektno, ovo pitanje toliko drže nemogućim kao da sam rekao da snesemo planetu Mars u dvorište fakulteta! Ako bi to bilo tako, pa šta onda znači to što Qur'an naređuje muslimanima da na jedinstvo pozovu čak i kršćane i jevreje? (“Reci: “O sljedbenici Knjige dođite zajedničkoj riječi između nas i vas - da ne obožavamo nikog osim Allaha, da Mu ništa ne pridružujemo i da jedni druge ne uzimamo za gospodare pored Allaha…””) Ako bi trebalo da postupimo po sebeljubnoj logici nekih od nas, onda bismo trebali i neke Božije riječi da cenzurišemo.

U vrijeme dok su snage muslimana i renesanšana sada već trebale biti ujedinjene i dok su trebali da situaciju svijeta imaju pod kontrolom, vidimo kako sotonska partija (cionisti i licemjeri iz reda muslimana i renesanšana) u ime istih onih riječi koje mi zagovaramo i u ime odbrane obespravljenog naroda, stupaju na scenu i praktično proizvode upravo ono strahovito stanje «cijeli svijet će postati Palestina». Da li muslimani i evropljani, i sljedbeno nama cijeli svijet treba da budu posmatrači svakodnevnog širenja Izraela, ali da niko nipošto ne smije upitati: mi koji pripadamo božijoj partiji i koji slijedimo jedan niz humanih i moralnih principa, zašto nismo ujedinjni? Kako to da se, prema logici nekih, može posmatrati širenje sotonske partije i konačno se, valjda, predati preovlađujućoj situaciji, ali se ni pod koju cijenu ne može biti tolerantan i popustiti spram nekih veoma sporednih i perifernih stavova u ime stvaranja jedinstva među vjernicima i humanistima, spram cionizma i svjetskog licemjerstva? Ovo je samo po sebi jedan paradoks.

“Oni koji vjeruju su... zaštitnici jedni drugih..., a oni koji ne vjeruju su štićenici jedni drugih, ako tako ne postupite na Zemlji će nastati smutnja i nered veliki”

Da smo slušali šta nam Bog govori, u ovo teško stanje ne bismo ni upali. ª

Mirsad Hadžajlić

22.10.2009.

Kakva i koja interpretacija islama



Sejjid Husejn Nasr


Međumuslimanski dijalog pitanje je koje se danas često postavlja. Muslimani participiraju u jednoj vjeri, ali u mnogim političkim ideologijama, u mnogim lokalnim i zavičajnim tradicijama, u mnogim rasama i jezicima. O ovome je Sejjid Husejn Nasr rekao sljedeće.

''Nema nikakve sumnje da od devetnaestog stoljeća diljem islamskog svijeta postoji jedna vrlo raširena želja za ponovnim ujedinjenjem. Ideološki se ona naziva panislamizmom, a ideolog joj je Džemaludin Astrabadi, poznatiji kao Afgani. Doista, na popularnoj ravni islamski svijet je jedinstven. Ja taj svijet poznajem i, recimo, tragični događaji muslimana Bosne i Hercegovine odjeknuli su diljem islamskih naroda. Naravno, politički možete kapitalizirati te želje samo onda ako imate efikasne političke institucije, a to islamski svijet – nema.

''K tome, dugo se već raspravlja o ideološkom jedinstvu muslimanskog svijeta, a pritom često zaboravlja da se treba paralelno raspravljati o ekonomskom komunikacijskom povezivanju. Zapad se, naravno, plaši zajedničkog islamskog ekonomskog tržišta. Gotovo se više plaši od zajedničkog kinesko-japanskog tržišta. Nema sumnje da bi ta tržišta predstavljala katastrofu za ekonomsku strukturu Zapada. Dakle, međumuslimanskom dijalogu smeta ekonomska iscjepkanost i neravnomjerna razvijenost.

''Naravno,još otprije islamski svijet zna za podjele na sunizam i šiizam, za različite pravne škole, za opoziciju između pravnika fukaha linije i sufizma, za podjelu na kulturne i jezičke zone, itd. No, unatoč svemu tokom cijelog vremena islamske povijesti postojalo je jedno unutarnje jedinstvo na koje ja uvijek skrećem pažnju. Prisjetimo se da je na Osmanski dvor u XVI i XVII stoljeću, dakle u vrijeme samoga vrhunca osmanske moći, pozvano u Istambul na desetine najpoznatijih kaligrafa, pjesnika i graditelja Perzijanaca. A putevi i ljudi išli su i obratnim smjerom, od Istambula ka Isfahanu, Mešhedu, Tehranu, Dakle, politička suprotstavljenost Perzije i Osmanske Imperije nije utjecala na vjerske, kulturne, graditeljske, itd. veze. Isto se zbiva i sa vezama Perzije i Indije, tamo je bilo Perzijanaca ministara, čak i premijera.

''Dakle, to je bilo ono jedinstvo koje je utemeljeno na samome Kur'anu, na osnovici: Nema božanstva osim Allaha, i Muhammed je Njegov poslanik! Ono istrajava moćno i danas.

''No, na intelektualnoj ravni u islamskom svijetu dolazi do raskola sa nastupanjem modernizma i rasprava o njemu. Modernizam je, naravno, došao spolja, ali su svi problemi do kojih su se muslimani suprotstavili tom izumu, recimo Omer Muhtar i Senusi u Sjevernoj Africi koji su se borili protiv Talijana.

''Postepeno, međutim, mnoge su grupe u islamskom svijetu postale modernizirane, posebno vladajuće klase i slojevi. Oni su postali najdjelotvorniji posrednici Zapada u islamskom svijetu. Tako je bilo u najvećim obrazovnim i intelektualnim središtima muslimanskog svijeta, kao što su Egipat, Turska, Iran, musimanska Indija, itd.

''Abduhovo djelo nam pruža veliko svjedočanstvo o dilemama muslimanske inteligencije tog doba. On je, znate, boravio u Parizu krajem XIX stoljeća, a bio je i šejhu-l-Azhar. Vidio je Evropu kao sređeno društvo, zapazio je široke, čiste i svijetle ulice, vidio je biblioteke. On je tamošnju čistoću ulica poistovijetio sa idejom šerijatske čistoće (nezafa). Otada u znatnijoj mjeri kreću rasprave o interpretaciji islama, ne radi se o tome koji islam, jer je islam jedan, nego se radi o tome kakva i koja je interpretacija islama ispravna i životno valjana. A potom slijede i pitanja o uvođenju moderne tehnologije, itd. Te rasprave traju i danas.

''No, ukrtko, smatram nekoliko vrsta unutar muslimanskog dijaloga najvažnijim. Prvo, dijalog između šiizma i sunnizma šejhu-l-Azhar Mahmud Šeltut započeo je u modernom dobu nešto takvo u Kairu sa nekoliko šiijskih perzijskih autoriteta. Oni su došli u Kairo i razgovor je tada započet. Ali se tu još mnogo ima činiti, naročito na polju intelektualnog komuniciranja između muslimana, koje je slabilo u posljednjih dvije stotine godina.

''Upravo je komuniciranje intelektualaca za islamski svijet naročito važno. A tu ima dosta problema.

''Evo vam recimo mog primjera. Da pišem svoje knjige pretežno na perzijskom, to je moj maternji jezik, mali broj bi ih čitao u Kairu, ili recimo u Turskoj, koja je susjed Iranu. Ali ja ih uglavom pišem na engleskom i dosad samo u Turskoj imam šesnaest knjiga prevedenih sa engleskog na turski. Kad ih pišem na engleskom ima nade da će biti prevedene i u Bosni, i u Maroku. Naime, govorim vam sve ovo da bismo shvatili kako je bolja intelektualna komunikacija između angloameričkih univerzitetskih centara gdje se piše i govori engleskim jezikom, negoli između univerziteta na kojima se govori, piše ili predaje na tri islamska jezika: arapskom, turskom i perzijskom. U Kairu neuporedivo više znaju o kretanjima na njemačkim, francuskim ili engleskim univerzitetima, od prilika na iranskim, turskim i pakistanskim univerzitetima.

''Nisam ja, naravno, protiv dijaloga sa Zapadom i veza koje intelektualci muslimani tamo imaju. Ali, islamski su intelektualci u potrebi za jednim ekumenizmom, koji će ih zbližiti i otvoriti im vidike.''

Izvor: Intervju sa Sejjid Husejn Nasrom, 30 godina Preporoda, 1970 - 2000, izbor tekstova, el-Kalem, 2000, s. 729

 

20.10.2009.

Globalna revolucija imama Mehdija III dio

Neće dugo vremena proći pa da se uoči kako je sistem demokratije, uspostavljen na sekularističkim principima, samo još jedna u nizu od zabluda čovječanstva. Taj sistem vec sada pokazuje velike pukotine kada je u pitanju rješavanje ključnih problema svjetske zajednice. On i dalje generira povećani nesrazmjer izmedju bogatih i siromašnih. Dok je prije 40 godina pola svjetskog bogatsva bilo u rukama 30 % ljudi, sada je to u rukama 15% ljudi - sa tendencijom produbljivanja ovog jaza. Sistem visokih tehnologija uspostavljen na duhovnoj pustinji u mnogome podsjeća na bombu u rukama djeteta. Problem ekologije i globalnog zagrijavanja prijeti velikim klimatskim poremećajima na planeti. Droga uništava mlade, a prostitucija i homoseksualnost razaraju porodice. Faraon je svojevremeno u svoj svojoj osionosti, kako nas Kur'an izvješćuje, uzviknuo:« O Hamane gradi mi kulu da stignem do Musaova Boga.« Danasnji moderni faraon svom Hamanu uzvikuje: Gradi mi genetski inzenjering, da mijenjajuci stvorenja i uspostavljajući svoj poredak na Zemlji stignem do neovisnosti od biblijskog Boga. Ovaj sistem, u kojem čovjek ne samo da se osjeća neovisnim od Boga – nego čak želi da preuzme i funkciju samog Boga, na koncu ce dovesti do globalne katastrofe.

Imam Džafer Sadik kaže: «Skriveni spasilac se neće pojaviti dok 9 od svakih 10 osoba ne bude unisteno« (Bihar ul Anvar, Tom 52, str.244). Čovječanstvo će tek tada biti prinudjeno da sistem vrijednosti zasnovan na ljudskom intelektu odbaci. No, neće se to dogoditi iz prve. Kao sto se nije dogodilo da se ljudi koji su upravo sa sebe zbacili komunisticki jaram odmah opredijele za Božanski put, već su alternativu prvoj zabludi nasli u novoj zabludi – demokratiji baziranoj na sekularizmu. Tako ce ljudski umovi ponovo kreirati neki novi sistem, koji ce ponovo zaribati. Sve će se to ciklicno ponavljati dok se čovječanstvo potpuno ne zamori. Tada će se vecina svijeta zasititi ljudskog mudrovanja, i glavnina ljudske zajednice, najviše potlačeni, zaželjet će se istine i pravde. Pošto pravde na zemlji neće biti, njihove nade biće okrenute Nebu. I eto ispunjenih uslova za dolazak obećanog i očekivanog velikog spasitelja (mesije) Mehdija.

“Pa zar toliko da ga čekamo, a zlo se već sada i ovdje neprestano emituje u neograničenim količinama?” Da, čovječanstvo ga treba čekati taman toliko dugo dok ne ispuca i ne potroši sve ljudske modele i dok ne shvati da su svi ljudski zakoni manjkavi i nedostatni - i da ga vode u propast, te da mu je jedini spas i utociste u Božanski kreiranom modelu. Osim toga, Allah džž.š. eli da izbije svaki argument onima koji bi, da se imam Mehdi pojavio odmah poslije prve krize, rekli: Pa i mi smo to isto mogli napraviti. Zar mislimo da je Allah dž.š. Jevrejima poslao Musa a.s. nakon njihovog prvog zapomaganja. Ne, On ih je stavio na prilicno duga i velika iskušenja. Bili su u tako očajnoj i beznadežnoj stisci da im na kraju nije ništa drugo preostalo nego da svoje misli usmjere ka Bogu. Onda im je poslat Musa a.s. Potom ih je Svemoguci uzdigao nad sve narode svijeta tog vremena. Spuštao im hranu s neba i poslao mnostvo Božijih poslanika. I znamo kako su nepravedno i nezahvalno postupili, da bi im velika Božija blagodat bila zamijenjena prokletstvom.


Neposredno prije dolaska izbavitelja Mehdija, a.s. svijet će se nalaziti u okovima raznoraznih svjetskih moćnika i monopolista. Poput Musaova naroda želit će izbavljenje i pravdu ali nikakvog načina neće nalaziti da se oslobode stege. Naravno, samom pojavom imama Mehdija stega neće popustiti sama od sebe. Niko nije spreman odreći se velikih perivilegija milom. Imam Mehdi će, kako prenose predaje, krenuti sa 313 boraca (istim brojem kao na Bedru) u oružano slamanje svjetskih tlacitelja. Mehdiju će se poslije pridružiti mnostvo muslimana (navodno najviše iz Jemena). S mnogo krvi padat će regija po regija, da bi, nakon samo 6 mjeseci - po prvi puta u historiji - cijela planeta Zemlja bila pod bajrakom islama. Svi koji se budu suprotstavili sistemu Božanskog tevhida biće ubijeni (a takvih će najvise biti medju Jevrejima). Ovim će zlo, u potpunosti, biti sasječeno u korjenu. Time ce biti ostvareni preduslovi za potpuni procvat ljudske civilizacije u svim aspektima. Tako će se steci uslovi da nauka proširi svoje horizonte do neslućenih granica.

Imam Džafer Sadik kaže: «Znanje je podijeljeno u 27 dijelova (harfova). Samo će dva dijela znanja biti otkriveno do dolaska Mehdija. Kada naš Skriveni obnovitelj dođe on će osloboditi 25 dijelova znanja i staviti ih na raspolaganje čovječanstvu«« (Bihar ul Anvar, Tom 52, str.336). Današnji nivo nauke izgledaće kao kameno doba u odnosu na ono što ce donijeti doba imama Mehdija. Prema nekim tumačenjima ljudi će tada s lahkoćom putovati izmedju zvijezda i galaksija (a danas ne mogu, ni nakon nekoliko mjeseci, iz ruske podmornice sa dubine stotinjak metara izvući mrtve ruske mornare). Sve je ovo u suglasju s kur'anskom logikom gdje se kaze da je Allah nebesa i Zemlju stvorio radi čovjeka i potčinio ih čovjeku. Ako čovjek ne bi mogao kročiti dalje od Mjeseca, u čemu bi onda bio smisao činjenice da je beskrajni svemir podredjen čovjeku.

Kako predaje opisuju, ljudi će tada postati blagi , medjusobno saosjećajni i iskreni. Svugdje će biti sigurnost, jer niko nikome nece željeti nanijeti bol. Ekonomski uslovi ce se radikalno poboljšati. Kiša će obilno padati pa će svakovrsne hrane, bilja i voća biti u izobilju. Značajne inovacije biće uvedene u poljoprivredu. Putne komunikacije bice neupredivo šire. Ljudi će biti skloniji Bogu nego griješenju. Zanimljivo je najnovije tumačenje neslucenih potencijala nauke u knjizi »Snaga Podsvijesti« americkog psihologa Josefa Marpfy-ja. On ističe činjenicu da ljudi još uvijek uopće ne koriste ogromne potencijale desne strane mozga. Po njemu, to ce im biti dostupno tek sa dostizanjem odredjenog nivoa pravednosti i istinoljubivosti.

19.10.2009.

Globalna revolucija imama Mehdija II dio

Njihove objavljene knjige u odnosu na univerzalni Kur'an bile su manjeg obima i jednostavije. Muhamed, s.a.v., bivsi posljednjim Bozijim Poslanikom na Zemlji, prirodno dobija zadacu univerzalne misije, za razliku od svih prijasnjih Bozijih Poslanika koji su se obracali samo svome plemenu ili svome narodu. Buduci da je i on zivio u vremenu kada se nije ni znalo za postojonje nekih kontinenata na zemlji (»Trazite znanje makar u Kini«, jedna je od njegovih izreka koja upucuje na to da je Kina u to vrijeme smatrana najdaljom poznatom zemljom), jasno je da islam tada nije mogao postati univerzalnom vjerom cijele planete. A znajuci za jasno Bozije obecanje istaknuto na vise mjesta u Kur'anu poput:
» Mi smo u Zeburu, nakon Tevrata, zapisali: Zemlju će naslijediti Moji dobri robovi« (21:105) .
Ili,

» Allah obećava da će one medju vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji učiniti ...« (21:105)

Iz citiranih ajeta jasno proistice zakljucak da ce morati doci vrijeme kada ce islam zavladati cijelom Zemljom. Pa posto je to fizicki, zbog nizeg nivoa civilizacijkog i tehnoloskog znanja, bilo nemogoce u doba Muhammeda s.a.v., jasno je da ce se to moci desiti kada dva uslova budu ispunjena:
1. Kada svijet tako komunikacijski bude dobro povezan da preraste u globalno selo
2. I kada svijet potencijalno bude na takvom stupnju morala (ahlaka) da bude kadar ponijeti tezinu Bozanskih zakona i odredbi.

Moze se reci da je ovaj prvi uslov u eri interneta i potpune globalizacije svih segmenata zivljenja na planeti vec ispunjen. No, kada je u pitanju ovaj drugi (mnogo vazniji) uslov, u vremenu opce iskvarenosti, covjecanstvo je sada odvec daleko od stadija da bi bilo u stanju prihvatiti taj veliki Boziji dar. Kada se jednom sravne vanjski i nutarnji uslovi, upravo po planu i programu posljednjeg Poslanika, pojavice se njegov potomak Mehdi koji ce finalizirati njegovu misiju.

Neko ce mozda upitati: “Evidentno je da svijet s jacanjem procesa globalizacije, buduci da ovaj proces usmjeravaju svjetski mocnici na celu s Jevrejima, s protokom vremena moze biti samo jos izopaceniji , pa kad ce se onda svijet moralno pripremiti za prihvatanje Bozanskog namjesnistva na Zemlji?” Da, upravo je tako. Ljudi ce vjerovatno vremenom prolaziti iz jedne faze iskvarenosti u jos vecu iskvatrenost. Dokle? Dotle dok se i samo zlo ne zamori. Naime, covjecanstvo je vec iskusilo mnostvo negativnh posljedica od sistema ustrojenih po ljudskim (a ne po Bozijim) mjerilima. Ekstremni imperijalizam, fasizam i komunizam samo su neke od ljudskih tvorevina dvadesetog stoljeca koje su odnijele oko 200 miliona ljudskih zivota. Sjetimo se samo kako su ljudi masovno hrlili u komunizam i sociajlizam ( ukljucujuci i mnoge muslimanske zemlje), i kako se Marksov i Lenjinov svijet srusio preko noci ( »kao najveca zabluda 20. stoljeca«-Kolakovski).


Jevrejsko – krscanski lobiji, u zadnje vrijeme, lansirali su posljednji hit: demokratiju - kao novu bozicu na Zemlji. Svi se naprosto utrkuju da steknu epitet demokrate. I obrnuto, svako onaj ko ne tipuje na demokratiju automatski zadobija etiketu nazadnjaka. A ako se neko, kao musliman , ne daj Boze, jos zalozi i za Bozanski (seri'atski) uredjenu drzavu – eto mu etikete fundamentaliste, sto je samo jos korak do teroriste. Svaki iole dosljedni musliman u svojoj vjeri, u ovakvom svjetskom miljeu, potencijalno je kriminogen. Sto je i logicno obzirom na cinjenicu da svjetskim monopolistima koji cine izrazitu manjinu, ali koji putem glavnine sebi potcinjenih svjetskih medija upravljaju mislima vecine covjecanstva, glave moze doci samo islam. I oni su ovoga svjesni, bas kao sto je faraon bio svjestan da ce mu neko od Izraelcana doci glave, pa je dao pobiti svu novorodjenu musku djecu – nebi li to preduprijedio. Ali, na koncu je, Bozanskim providjenjem, svog dusmana ( Musa-a a.s.) odgojio u vlastitoj kuci. Zato ce muslimani sve do pojave svog spasioca Mehdija, a.s., placati najvecu cijenu. Pa nije li danas od deset svjetskih zarista 9 u dvoristu muslimana, i nije li od svakih deset ubijenih ljudi u svijetu - 9 muslimana

18.10.2009.

Globalna revolucija imama Mehdija I dio


Gotovo da nećete danas naći vjere, vjerske skupine ili sekte koja ne očekuje dolazak svog obnovitelja vjere i velikog spasioca. Sljedbenici svih vjera vjeruju da će doći vrijeme kada će cijeli svijet biti poklopljen korupcijom, nemoralom i krizom. Zlo i nepravda će postati svakodnevnica. Nevjerovanje će obuhvatiti svijet koji će poput putnika u pustinji postati žedan pravde i istine. Upravo je to vrijeme koje će označiti dolazak velikog spasioca. On će vodjen Božanskom moći poraziti materijalizam i uspostaviti na zemlji pravu vjeru, čistoću i pravdu.


Ovakvo vjerovanje prisutno je u Tevratu i drugim jevrejskim knjigama iz Starog Zavjeta, kao i u Indžilu kod kršćana. Brahmisti i budisti takodjer u svojim svetim spisima najavljuju Velikog obnovitelja vjera, kao što je to slučaj i sa starim učenjima zoroastrijanaca. Svako od ovih vjerovanja ima tumačenje, znakove kao i imena svojih spasioca. Za kršćane i jevreje to je Veliki mesija, za Zoroastrijance on je Saosijant (tj.spasilac svijeta). Muslimani pak vjeruju da će on biti hašimit od direktnog potomstva Muhammedovog s.a.v.

Bitno je ovdje istaći da imam Mehdi, iako dolazi iz okrilja islama, ipak neće biti ograničen samo na muslimane niti na naročit narod i naciju, kao što je bio slučaj kod ranijih Božijih poslanika, koji su slati samo svojim narodima. On će doći da se bori protiv svake vrste diskriminacije: nacionalne, vjerske i sektaske. Shodno tome, on ce biti Mehdi cijelog svijeta. On ce biti oslobodioc i spasioc svih ljudi koji vjeruju u jednog Boga. Njegova pobjeda će biti finalna pobjeda svih Božijih poslanika na zemlji i svih pravednika. On ce oživiti vjeru Ibrahima, Musa-a, i Isa-a a.s. koji su jos ranije najavili Muhammedov s.a.v. dolazak. Drugim riječima, on će u najboljem svjetlu realizovati sve nebeske objave pod univerzalnim imenom – islam.


Možda će neko posumnjati u ovo i upitati se: kako je moguće da su zemljom hodili toliki Božiji poslanici (njih oko 124 hiljade), a ni jednom od njih se nije posrećilo da ovlada cijelom zeljom, pa kako je moguće sada nekome da postigne tolike uspjehe ko uopće nema status Božjeg Poslanika? No, proanaliziramo li malo tok historije, ustanovićemo stanoviti civilizacijski napredak novih generacija u odnosu na prethodne. Tako su ljudi u prvobitnim zajednicama živjeli na nivou porodica, u sljedećoj fazi oni se grupišu u rodovske zajednice, potom u plemena, da bi smo u novije vrijeme dobili nacije i narode. Nemoguće je, stoga, bilo da Lut a.s. npr. bude univerzalni poslanik svih ljudi na zemlji u svom dobu, kada je komunikacija tamošnjih plemena bila svedena na vrlo ograničeni prostor. Otuda vidimo pojavu da više Božijih poslanika obavljaju istu misiju u istom vremenu, samo na različitim lokalitetima. Lut i Ibrahim, a.s.; Šuajb i Musa, a.s., potom Isa i Jahja, a.s... Znakovito je da je samo Jevrejima poslato preko hiljadu Božijih Poslanika, kada nije bila rijetka pojava da jedan Božiji Poslanik živi s jednu stranu brda, a drugi s drugu stranu. Zbog nižeg nivoa znanja i svijesti naroda, prijašnji Božiji poslanici uglavnom su svijet pozivali u vjeru pokazujuci im mudžize, za razliku od posljednjeg Bozijeg Poslanika, s.a.v., koji bi na spomen mudžize govorio «Moja mudžiza je Kur'an«.

16.10.2009.

Vrijeme i izazovi vremena

Vrijeme i izazovi vremena

Uvod

Dvije neodložno važne stvari - teška obaveza i veoma mukotrpna zadaća - pale su na pleća ljudi okarakterisanih dvijema osobenostima: intelektualnim impulsom i naklonjenosti islamu.

Prva: Neophodnost prepoznavanja stvarnoga islama.

Druga: Prepoznavanje uvjeta i stanja vremena u kojem se živi.

 

Pod pojmom Islam misli se na:

Islam koji ima društvenu filozofiju, božanstvenu ideologiju i monoteistički pogled na svijet. Misli se na školu koja ima konstruktivnu aparaturu svestranih mišljenja i uvjerenja koji čovjeku jamče sreću u svim aspektima. Misli se na vjeru u čijem poslaničkom opusu između ostalog stoji obaveza dovođenja uma i intelektualnih kapaciteta do stadija procvata, ili filozofski rečeno, pravljenje egzsitencijalnog skoka spomenutog iz potencijala u aktuelnost.

Misli se na školu čija ideologija je podastrta vjerom u to da je čovjekov život racionalan i znanstven, što upravo predstavlja čovjekovu temeljnu razliku od ostalih živih formi, a u isto vrijeme dok važi za jedinog činioca sreće i savršenstva predstavlja također jedino sredstvo devijacije i stagniranja.

Zaljubljen sam u Njegovu ljupkost i silu,

začuđujuće, ljubim nepomirivosti dvije.

Dakle, čovjek je biće čije je i savršenstvo u znanju i obavještenosti a i pad je u rukama istim.

Misli se na školu koja je došla reći čovjeku: Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati. (Sura El-Isra, 36) Da bi ga na taj način, obraćajući se njegovoj iskonskoj prirodi (fitretu) navela na prepoznavanje i razumjevanje činioca sreće i pripremila ga za poželjni model života. S druge strane mu kaže: Ne hodaj po zemlji nadmeno, jer ne možeš je nadrasti niti dostići brda visinu. (El-Isra, 37) Drugim riječima daje čovjeku do znanja, ne dozvoli da te tvoja učenost učini nadmenim i oholim, jer koliko god da stekneš to je iz okvira zakonitosti ovog materijalnog svijeta, obuhvaćenog zakonima koji vladaju kreacijom.

Pod stanjima vremena misli se na sljedeće:

Prepoznavanje stanja vremena u kojem se živi neophodno je usljed toga što su ona nekad produkt znanstvenog i industrijskog napretka te civilizacijskog pomaka, a nekada je rezultat različitih činilaca moralne izopačenosti i dehumanizirane devijantnosti koje proizvode želje za utaljivanjem ljudskih putenih nezasitih nastranosti.

Neophodnost orijentacije

Da bi lađa mogla preploviti ogromnu udaljenost, naprimjer, s obale jednog do zaljeva drugoga kontinenta, njen kapetan mora posjedovati nekoliko stvari ili ništa od putovanja.

Prva stvar jeste kompas. Mora obezbjediti navigacijsko sredstvo kojim će raspoznavati željeni pravac kretanja, u suprotnom začas će u morskom bespuću odstupiti od pravca kojim se mora kretati, te će svoje kretanje ustanoviti na sreći krećući se iz jedne u drugu stranu iz nepoznatog u neispitano, u svemu tome nesreći nikada kraja, životne namirnice biti će iscrpljene, voda za piće potrošena i smrt će biti najbliža obala.

Druga stvar jeste potreba za zaštitom i čvrstim zaklonom. Ne bude li konstrukcija lađe jaka i ne bude li pružala sigurnu zaštitu svojim putnicima oni su izgubljeni prvim napadom oluje, kada je veliki morski talasi počnu bacati na sve strane.[1]

Ova dva uvjeta predstavljaju unutarnje potrebitosti lađe, bez kojih lađa zapravo nije lađa.

Treće: Poznavanje voda kojima treba ploviti.

Ukoliko kapetan ne bude poznavao geografski položaj i strukturu okena i njegovoga dna, postoji mogućnost da zato što ne zna gdje mu prijeti opasnost istu ne bude mogao izbjeći, i na mjestu gdje bude morao proći velikom brzinom to ne učini već se usidri što može biti fatalno za lađu, a samim tim i za posadu i njihove živote, ili pak na mjestu gdje treba da se usidri i obnovi zalihe on to ne učini već nastavi uzaludno se kretati.

Čovjek i život

Čovjek iznenada otvori oči i ugleda sebe u širokom svijetu o kojem nema nikakvoga znanja. Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum ne bili ste zahvalni bili. (Sura An-Nahl, 78)

Danonoćno misao zaokuplja mi razum,

zašto pomisao o sebi ne pada mi naum?

Od kuda dođoh i zbog čega stigoh,

kamo se krećem, ognjište moje gdje je?

Od sebe doš'o nisam da bi se vratio po sebi,

Onaj što dovede me, na ognjište vratit će me.

 

Na temelju ovih razmišljanja vođenih u dubinama svojim rečeno je: Zaista u stvaranju Nebesa i Zemlje, i izmjeni noći i dana, znaci su za posjednike suštine znanja, kao i: Oni koji spomen čine Allaha, stojeći, sjedeći i na stranama ispruženi, usljed toga što ih pomisli o Iskonu i Stvoritelju Kreacije ni na tren ne napuštaju. Usljed toga što im je jasno da izmjena noći i dana i raznolikost nebesa i zemlje najbolje svjedoče o njihovoj sopstvenoj potrebitosti, jer ukoliko ne bi bili potrebiti ne bi potpadali pod utjecaj dešavanja i stanja drugih fenomena. Upravo zato je svoj fitret usmjerio ka Stvoritelju: Gospode Naš, nisi ovo uzalud stvorio, jer prožet je zakonom skladnosti i harmonije i obuhvaćen svrsishodnošću i suvislom orijentiranošću. Dakle, svijet ima cilj, a sve što ima cilj prema kojem se kreće, to ne luta, to nije izgubljeno i uzalud se ne giba. Zato sačuvaj nas, boli vatrene, neprolazne, o Stvoritelju svrhe stvaranja, pomozi nam da shvatimo svoje ciljeve i na taj nas način izbavi od besciljnog lutanja i vječne kazne, i budi nam na pomoći vodeći nas kroz život.

Providnost Stvoriteljeva

Iznenadno, u toku samoga vapaja izraslog iz osjećaja tjeskobe u izgubljenosti u niučemu, začu se poziv izaslanstva: O vi koji povjerovaste, odazovite se Allahu i Poslaniku, o vi što za istinom vapite i brinete za sopstvene duše tragajući za osloncem, odazovite se, dajte pozitivan odgovor na Božiji i Poslanikov poziv, kada vas pozivaju onome što vam život dariva. Pozivaju vas zbilji, tj. onome u čemu je vaš stvarni život i u čemu ćete imati ugodnu konačnicu.

Gospode naš, zbilja smo čuli zov pozivača u vjerovanje. Čuli smo poziv na razmišljanje, na pokret k Tebi. Taj poziv, bio je: Da vjerujete u Gospoda svoga. Našli smo Te i shvatili, da Onaj koji nas je doveo zove nas Sebi da bismo Ga spoznali, te povjerovasmo. O Gospodaru, odazvasmo se, o veliki Bože dali smo afirmativan odgovor, vjerujemo u Tebe, Tvoje zakone, poruku i poslanike. Ali, Bože, odmah na početku zauzvrat tražimo tri stvari, koje ukoliko nam ne budeš dao, naše vjerovanje neće vrijediti i naše poznavanje gubi validnost zato, oprosti nam grijehe. Prvo, jeste da milosnim pogledom pređeš preko naših grijeha, pokrij naše loše postupke, drugo, mi imamo loših postupaka pa pređi preko njih i sve ih pokrij svjetlom milosti, i usmrti nas s dobrima, u trenutku kada budemo napustili ovaj svijet uvedi nas u karavanu dobrih. Usljed toga što jedino Ti opraštaš grijehe. A udjeli nam sreću i vječni život koji Si obećao preko poslanika. I Bože, na Sudnjem danu, nemoj nas poniziti, jer toga Dana jedino čemu se možemo nadati ukoliko Tvoje milosti ne bude, jeste sram i kazna. Jer Bože, u svijetu kojeg stvori, nikada se ne krši obećanje, Zaista Ti ne kršiš obećanje.

Islam putovođa

Čovjek na ovom Svijetu mora imati navigacijski sistem kojim će pronaći smjer svoga kretanja. Vjera ima ulogu busole i moćnog antivirusnog sistema koji čovjeka štiti od svega materijalnog što je po njega štetno. A prepreke i virusi morskog bespuća leže upravo u nepoznavanju maršrute i uvjeta putovanja. Upravo zbog toga čovjek bira vjeru za svoga sigurnog putovođu kako bi se mogao okoristiti ogromnim kapitalom koji mu je na raspolaganju i na taj način priveo svoj život sretnom dočetku.

Početni problem

 

Nakon ovog prijatnog dijaloga između čovjeka i Boga, s jedne strane obećanja i prijetnji, s druge strane pozitivnog odgovora i odazivanja, u jednom iznenadnom i čudnom događaju javiše se problemi:

Hej krčmaru, natoči pehar vinom onim dobrim,

što vazda olakša ljubav, al' probleme stvori.

Hafiz, u svom doživljaju prenosi događaj obraćajući se krčmaru da mu napuni pehar vinom zbog kojeg se prevari pa zaljubi. On je zahvaljujući ljubavi koju je imao olakšao sebi sve poslove, ali, opijenost ispari iz glave, i tek tada uvidje u kakvu se muku upusti. Zato, još jedan pehar, vina istog naspi ti, da opijen zaboravim jade, racionalnog kalkulisanja.

 

K mirisu mošusa[2] što ga jutarnji povjetarac raspiri,

zbog uzavrele krvi što je u srcu crna lokna uznemiri.

Prvo, prevarih se na miris što ga vade iz žljezde jelena, a što ga jutarnji povjetarac vazduhom širi, pa i ja krenuh za mirisom njegova bića, kad iznenada, na trenutak pokaza mi kofrčavu crnu loknicu, te je brzo sakri. To je bio trenutak u kojem je krv kao luda počela vriti u srcu. Jah, srce imamo, al' je i dilber (onaj koji odnosi srce, per. delbar) otišao i srce odnio. Ostah sam, nit imam srca nit dilbera, izgubih i dunjah i ahiret.

Pošteno govoreći, ovaj umjetnički doživljaj odslikava stanje nas muslimana, niti dosežemo zbilju vjere, niti nam je stanje u društvenom, političkom, industrijskom, kulturnom, znanstvenom polju na zavidnom nivou, štaviše, kaskamo za svijetom.

Pitanje:

Kakav je to problem koji iznenada iskrsnu, i zabavi nas sobom?

 

Odgovor:

Islam, usljed toga što je vjera a uz to i vjera konačna, ima univerzalne, tj. trajne zakone, koji od prvog dana pojave do potonjega dana ovosvjetskog važe kao aktualni i punosnažni. Možemo zaključiti da je vjera postojana i neizmjenjiva realnost. "Ono što je Muhammed dozvolio, dozvoljeno je do Dana suda, ono što je on zabranio, zabranjeno je do Sudnjega dana."

Međutim, vrijeme

Vrijeme u svojoj ćudi važi za promjenjivu zbilju, koja stalno sa sebe zbacuje staru iznošenu odjeću, oblačeći novu, bolju. Priroda vremena nalaže stanje promjenjivosti, svakodnevno predlažući nova stanja i uvjete, različite od jučerašnjih.

Pitanje:

Kakve ovo ima veze s našim problemom? Riječ je o dvijema realnostima, od kojih jedna, dakle islam, predstavlja postojanu zbilju, a druga, vrijeme, simbol je promjenjivosti.

Odgovor:

Problem je u tome što su ovo dvoje nespojivi i nemaju nikakvu vrstu koordiniranosti i međusobnog razumjevanja, a mi, s obzirom na to da smo predstavnici ljudskoga roda moramo odabrati jedno od njih dvoje, tj. ili da budemo muslimani ali, zaostali iza karavane civiliziranosti, iza zahuktalog industrijskog zamaha, tehnološkog rasta, slobodnog života, ili pak pozdravimo se s islamom, odbacimo na stranu vjerovanje, vjersku etiku, odreknimo se propisa, te modernim tempom okoristimo se naučnim blagodatima koje nam nudi napredni dio svijeta.

Primjer

Želimo li usporediti vjeru i znanstvenost mogli bismo kazati: Vjera u svojoj suštini predstavlja postojanu zbilju poput drveća izraslih pokraj frekventnog auto puta, poput jedne iako lijepe bašče, pune lijepog drveća s raznovrsnim plodovima i prekrasnim vodopadima, ali statične i monotone. S druge strane, vrijeme je poput automobila, koji ogromnom brzinom prolaze pokraj ove bašče, ostavljajući za sobom i bašču i drveće u njoj. Svakog dana, sve veći broj auta, sve većom brzinom, prolaze, pored statične bašče, stižući tako do novijih perivoja s visočijim vodopadima. U svemu tome mi ili moramo ostati u hladovini drveća, koje bez obzira koliko je lijepo i punorodno, ipak statično i jednolično ili pak trebamo sjesti u brzi auto i zauvjek proći pored bašče i ostaviti je za sobom. Bez obzira koliko zakoni vjere bili lijepi, uzvišeni, korisni ali ipak predstavljaju košulju šivenu za dvogodišnje dijete za koju se ne može kazati kako je može obući dvadesetogodišnji mladić, odrastao i zahvaljujući vježbama lijepo razvijen, samo zato što je eto lijepa uspomena na vrijeme bliskosti s majkom i na sretno djetinjstvo.



[1] Hazreti Sadik kaže: "Ko uzme svoju vjeru iz Božije knjige i suneta Poslanikovog prije će nestati planine nego li on nestane, a ko je uzme iz ljudskih usta, ljudi će ga vratiti u ranije stanje."

[2] Misli se na vrstu malog planinskog jelena centralne Azije od Tibeta do Sibira, gdje mužjak na trbuhu ima žljezdu koja luči mirišljavu mast iz koje se spravlja miris istoga imena, mošus.

 

Preuzeto sa: www.mullasadra.ba

14.10.2009.

Uspon sotonizma

24.09.2009.

Preporuka: pročitajte sjajnu knjigu "Bračna etika"

Uvod

Najveća želja svih mladića i djevojaka, koji su došli do zrelosti je da se vjenčaju. Zasnivanjem zajedničkog bračnog života, oni bi stekli veću nezavisnost, kao i dobrog i povjerljivog partnera;

Oni gledaju na brak kao na početak svoga životnog blagostanja.

Muškarac je stvoren za ženu i obratno. Oni privlače jedno drugo poput magneta. Brak i zasnivanje zajedničkog bračnog života je prirodna želja ljudskih bića koja odgovara njihovim instinktima. On se smatra jednim od najuzvišenijih Božijih blagodati.

Ustvari, gdje bi Čovjek našao bolje utočište za mlade nego u iskrenoj porodičnoj zajednici?To je želja za podizanjem porodice, koja čuva mlade od povođenja za neostvarenim snovima i od unutrašnjih strepnji. Bračna zajednica im omogućava da nađu dobrog i vjernog partnera koji bi bio tu kad su nesretna i teška vremena.

Sveto bračno obećanje je Božansko uže koje spaja srca, smiruje ih kada postanu uznemirena i usredsređuje neostvarljive snove prema idealnom cilju.

Dom je središte ljubavi, pažnje i prijateljstva, i zbog toga je on najbolje mjesto za odmor i.udoban život. Svemogući Allah spominje ove blagodati u Časnom Qur' anu:

"/ jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost, to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju (30:21)". Poslanik Islama s.a.v.a. je izjavio: "Muškarac koji nije oženjen, čak i ako je imućan, zaista je bijedan i siromašan, a isto to vrijedi i za ženu."

Hazreti Sadik a.s. je upitao čovjeka: "Jesi li oženjen?" Muškarac je odgovorio: "Ne". Imam je rekao: "Ne bih želio da budem neoženjen čak ni za jednu noć, kad bi mi ponudili čitav svijet."

Božiji Poslanik s.a.v.a. je izjavio: "Nije stvoren ni jedan propis u Islamu koji je omiljeniji i draži Ali ah u od braka."

Mada je baš Milostivi Allah obdario ljudska bića tako dragocjenim blagodatima, oni to ne cijene te, ponekad, iz neznanja i sebičnosti, preobražavaju ovu toplu blaženu zajednicu u mračni zatvor ili čak, uzavreli Džehenem.

Čovjekovo neznanje je uzrok što članovi porodice moraju da žive u ovom mračnom zatvoru i Što se sveta bračna zajednica mora razoriti.

Ako je bračni par svjestan svojih dužnosti i ako se ponaša u skladu s njima, onda će kuća biti mjesto prijateljstva i podsjećat će na Džennet. Ali, ako postoje porodične nesuglasice i rasprave, porodični dom bi se, zaista, mogao pretvoriti u zatvor.

Porodične nesuglasice uzrokuju mnogi razlozi, kao što su: ekonom­ski faktori, porodično porijeklo muškaraca i žena, životna okolina, neželjeni uticaji očeva, majki i rođaka, te desetine drugih razloga. Ali, po mišljenju pisca, najvažniji faktor je muževljevo i ženino nepoznavanje, te ignorisanje vlastitih obaveza i nespremnost za bračni život.

Za dobro izvršavanje bračnog zadatka, vještina i spremnost su neo­phodni uslovi. Ako čovjeku nedostaje potrebno znanje i spremnost, onda on ne može uspješno postići svoj željeni cilj. Tako, da bi se ljudi odlučili za razne poslove, organizuju se i obučavaju.

Vještina, spremnost i znanje su, također, potrebni u braku.

Mladić mora posjedovati dovoljno informacija o ženinom sistemu vrijednosti i unutrašnjim željama.

On, također mora biti svjestan bračnih problema i načina za njihovo rješavanje. On ne smije smatrati brak kao puku kupovinu robe, ili unajmljivanje djevojke, nego ga mora priznati kao ugovor prijateljstva, časti, ljubaznosti, zajedništva i saradnje u zajedničkom životu.

Mlada žena, također, mora biti svjesna životne filozofije i želja svoga muža. Ona ne bi trebalo da smatra da je brak poput iznajmljivanja sluge, zbog podmirivanja potreba, bez ikakvih rokova i uslova, nego kao jam­stvo zajedništva i saradnje u naporima koje iziskuje vođenje života. Da bi se uspostavila uspješna zajednica potrebno je razumijevanje saradnja i privrženost.

Iako budućnost mladića i djevojaka uveliko ovisi o braku, koji zahti­jeva razumijevanje važnosti osnova braka i spremnost za poduzimanje takvog zadatka, naše društvo, nažalost, zanemaruje važnost ovih uslova.

Roditelji pridaju veliku važnost takvim pojedinostima kao što su: miraz ljepota i karakter. Međutim, oni zanemaruju spremnost za zasni­vanje braka kao neophodan uslov.

Oni žene svoje sinove \ udaju kćerke ne informišući ih dovoljno o bračnom životu.

Zbog toga, dvoje mladih i neiskusnih ljudi ulaze u novi život i suočavaju se s brojnim problemima.

Nesuglasice, rasprave i sukobi rastu. Njihovi roditelji se tada umiješaju kako bi pomogli riješiti nesuglasice.

Ali, budući da su njihove intervencije uglavnom pristrasne, ne­suglasice se preuveličavaju te se situacija pogoršava.

Prve godine porodičnog života su pune nemilih događaja i kritične su. To je period u kojem mnoge porodice mogu biti razapete između razvoda i raspada. Neke od njih nastavljaju svoj zajednički život i više vole ovu tamnicu koju su sami stvorili nego razvod, a drugi upoznaju nešto više jedno o drugom, te organiziraju relativno ugodan život.

Kako bi bilo lijepo kada bi postojao neki način da se poduče i informišu mladići i djevojke o osnivanju i učvršćenju bračnog života, nešto u vidu predavanja na temu: "Pripreme za brak", to bi ih pripremilo da osnuju svoje vlastite porodice.

Iskreno se nadam danu kada će se takav program početi realizirati. Ova knjiga je napisana na osnovu te potrebe.

U rješavanju problema ove knjige, oslonio sam se na Qur' an Časni, predaje Božijeg Poslanika s.a.v.a. i nepogrešivih imama a.s., kao i na

neke opće statistike i vlastito iskustvo.

Iako sam izložio neke savjete za poboljšanje bračnih odnosa, ne tvrdim da se svi porodični problemi mogu riješiti čitanjem ove knjige.

Nadam se da će knjiga omogućiti bolji uvid i razumijevanje za ove doživljene bračne i porodične probleme.

U velikoj mjeri se očekuje od svih odgovornih ljudi, koji uviđaju važnost ovog problema, da ozbiljno prionu na posao u namjeri da po­mognu onima koji trpe i pate u pogoršanim porodičnim uslovima, i porodičnim sukobima (Insha' Allah).

Ova knjiga je podijeljena u dva dijela. Prvi dio sadrži dužnosti žena prema muževima, a drugi dio obuhvata dužnosti muškaraca prema suprugama. Ali, preporučuje se muškarcima i ženama da pročitaju oba dijela kako bi imali bolji uvid u problematiku. Čitajući samo jedan dio knjige, čitatelj može osjećati pristrasnost prema jednoj ili drugoj strani, ali pročitate li oba dijela, priznat ćete, daje autor nepristrasan.

 

Cijelu knjigu možete pronaći na: http://www.mullasadra.com/knjige/bracnaetika1.html

07.09.2009.

Ushićujuća dova posljednjih deset dana i noći mjeseca Ramazana



Prenosi se od Imama Sadika, a.s., da je rekao: “U svakoj noći posljednje trećine Ramazana učite ovu dovu:



اَعُوذُ بِجَلاَلِ وَجْهِكَ الْكَرِيمِ اَنْ يَنْقَضِىَ عَنِّى شَهْرُ رَمَضَانَ اَوْ يَطْلُعَ الْفَجْرُ مِنْ لَيْلَتِى هَذِهِ وَلَكَ قِبَلِى ذَنْبٌ اَوْ تَبِعَةٌ تُعَذِّبُنِى عَلَيْهِ



‘Utječem se uzvišenosti Tvog plemenitog Lica od toga da mi mjesec Ramazan prođe ili da ovoj noći osvane zora, a da mi prema Tebi ostane i jedan grijeh ili nešto za što ćeš me ka zni ti...”

Prenosi se da je Imam Sadik, a.s., svake noći u posljednjoj trećini Ramazana učio:



اَللَّهُمَّ اِنَّكَ قُلْتَ فِى كِتَابِكَ الْمُنْزَلِ شَهْرُ رَمَضَانَ الَّذِى اُنْزِلَ فِيهِ الْقُرْآنُ هُدىً لِلنَّاسِ وَبَيِّنَاتٍ مِنَ الْهُدَى وَالْفُرْقَانِ فَعَظَّمْتَ حُرْمَةَ شَهْرِ رَمَضَانَ بِمَا اَنْزَلْتَ فِيهِ مِنَ الْقُرْآنِ وَخَصَصْتَهُ بِلَيْلَةِ الْقَدْرِ وَجَعَلْتَهَا خَيْراً مِنْ اَلْفِ شَهْرٍ



Bože, zaista si u Svojoj Knjizi koju si spustio rekao: Mjesec Ramazan je mjesec u kojem je spušten Kur'an kao putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja istine od za blude, te si učinio velikom svetost mjeseca Ramazana, spu stivši u njemu Kur'an, i odlikovao si ga s noći Kadr, uči nivši je boljom od hiljadu mjeseci.



اَللَّهُمَّ وَهَذِهِ اَيَّامُ شَهْرِ رَمَضَانَ قَدِ انْقَضَتْ وَلَيَالِيهِ قَدْ تَصَرَّمَتْ وَقَدْ صِرْتُ يَا اِلَهِى مِنْهُ اِلَى مَا اَنْتَ اَعْلَمُ بِهِ مِنِّى وَاَحْصَى لِعَدَدِهِ مِنَ الْخَلْقِ اَجْمَعِينَ.



Bože moj, u danima mjeseca Ramazana koji su prošli i noćima njegovim koje su također prošle dospio sam, Bože moj, u stanje bolje poznato Tebi nego meni, o kojem imaš sve obuhvatno znanje više nego sva stvorenja zajedno.



فَاَسْئَلُكَ بِمَا سَئَلَكَ بِهِ مَلاَئِكَتُكَ الْمُقَرَّبُونَ وَاَنْبِيَاؤُكَ الْمُرْسَلُونَ وَعِبَادُكَ الصَّالِحُونَ اَنْ تُصَلِّىَ عَلَى مُحَمَّدٍ وَ آلِ مُحَمَّدٍ وَاَنْ تَفُكَّ رَقَبَتِى مِنَ النَّارِ وَتُدْخِلَنِى الْجَنَّةَ بِرَحْمَتِكَ



Molim Te onim čime Te mole Tvoji bliski meleci, Tvoji poslani vjerovjesnici i Tvoji čestiti robovi, da blagosloviš Muhammeda i njegovu porodicu, da me oslobodiš džehen­nemske vatre i da me uvedeš u Džennet, tako Ti Tvoje milosti.



وَاَنْ تَتَفَضَّلَ عَلىَّ بِعَفْوِكَ وَكَرَمِكَ وَتَتَقَبَّلَ تَقَرُّبِى وَتَسْتَجِيبَ دُعَائِى وَتَمُنَّ عَلَىَّ بِالأَمْنِ يَوْمَ الْخَوْفِ مِنْ كُلِّ هَوْلٍ اَعْدَدْتَهُ لِيَومِ الْقِيَامَةِ



I da me počastiš Svojim oprostom i plemenitošću, da primiš moje približavanje, uslišaš moju dovu i budeš dobrostiv prema meni pružajući mi na Dan straha sigurnost od svih užasa koje si pripremio za Sudnji dan.

اِلَهِى وَاَعُوذُ بِوَجْهِكَ الْكَرِيمِ وَبِجَلاَلِكَ الْعَظِيمِ اَنْ يَنْقَضِىَ اَيَّامُ شَهْرِ رَمَضَانَ وَلَيَالِيهِ وَلَكَ قِبَلِى تَبِعَةٌ اَوْ ذَنْبٌ تُؤَاخِذُنِى بِهِ اَوْ خَطِيئَةٌ تُرِيدُ اَنْ تَقْتَصَّهَا مِنِّى لَمْ تَغْفِرْهَا لِى



Bože moj, utječem se Tvom plemenitom Licu i Uzvišenom Veličanstvu od toga da prođu dani i noći mjeseca Ramazana, a da mi ostane prema Tebi nešto s kobnom po­sljedicom ili grijeh za koji ćeš me kazniti ili prestup koji želiš os vetiti i koji mi nisi oprostio.



سَيِّدِى سَيِّدِى سَيِّدِى اَسْئَلُكَ يَا لاَ اِلَهَ اِلاَّ اَنْتَ اِذْ لاَ اِلَهَ اِلاَّ اَنْتَ اِنْ كُنْتَ رَضِيتَ عَنِّى فِى هَذَا الشَّهْرِ فَاْزْدَدْ عَنِّى رِضاً وَاِنْ لَمْ تَكُنْ رَضِيتَ عَنِّى فَمِنَ الآنَ فَارْضَ عَنِّى يَا اَرْحَمَ الرَّاحِمِينَ



Gospodine moj, Gospodine moj, Gospodine moj, molim Tebe, pored Kojeg drugog boga nema, jer nema boga osim Tebe, ako si u ovom mjesecu zadovoljan sa mnom, uvećaj to zadovoljstvo, a ako nisi sa mnom bio zadovoljan, od sada budi zadovoljan sa mnom, Najmilostiviji.



يَا اَللَّهُ يَا اَحَدُ يَا صَمَدُ يَا مَنْ لَمْ يَلِدْ وَلَمْ يُولَدْ وَلَمْ يَكُنْ لَهُ كُفُواً اَحَدٌ



O Allahu, Jedini, Neovisni, o Ti Koji nisi rodio niti Si rođen i Kome niko nije ravan.

I mnogo izgovaraj:



يَا مُلَيِّنَ الْحَدِيدِ لِدَاوُدَ عَلَيْهِ السَّلاَمُ يَا كَاشِفَ الضُّرِّ وَالْكُرَبِ الْعِظَامِ عَنْ اَيُّوبَ عَلَيْهِ السَّلاَمُ اَىْ مُفَرِّجَ هَمِّ يَعْقُوبَ عَلَيْهِ السَّلاَمُ اَىْ مُنَفِّسَ غَمِّ يُوسُفَ عَلَيْهِ السَّلاَمُ صَلِّ عَلَى مُحَمَّدٍ وَ آلِ مُحَمَّدٍ كَمَا اَنْتَ اَهْلُهُ اَنْ تُصَلِّىَ عَلَيْهِمْ اَجْمَعِينَ وَافْعَلْ بِى مَا اَنْتَ اَهْلُهُ وَلاَ تَفْعَلْ بِى مَا اَنَا اَهْلُهُ.



O Ti Koji si željezo učinio mehkim za Davuda, mir s njim, Koji si otklonio nevolju i patnju od Ejjuba, mir s njim, Ti Koji si raspršio Jakubovu brigu, mir s njim, Koji si razbio tugu Jusufovu, neka je mir s njim, blagoslovi Muhammeda i njegovu porodicu onako kako Ti dolikuje, blagoslovi ih sve skupa. Postupi sa mnom onako kako Tebi dolikuje, a ne onako kako ja zaslužujem.

03.09.2009.

Iz tefsira El Mizan - Adab hazreti Muhammeda s.a.v.a.


Također, jedna od dova koja svjedoči adab poslanika jeste ona koju Ku­r’an prenosi od Muhammeda, s.a.v.a., koja uključuje i vjernike nje­go­va ummeta.

Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, a i vjer­nici u to vjeruju! Svi vjeruju u Allaha, i u meleke Njegove, i u Knjige Nje­gove, i u poslanike Njegove: “Mi među poslanicima ne pra­vi­mo ni­kak­­ve razlike.” I vjernici govore: “Čujemo i pokoravamo se, op­ro­s­­ti nam, o naš Gospodaru; Tebi nam je se vratiti.” Allah nijednog čo­vje­­ka ne za­du­žuje iznad mogućnosti njegove; u čovjekovu je korist sve što zaradi, a pro­tiv njega je ono što na se uprti. “O Gospodaru naš, ne­moj nas kazniti, bu­demo li zaboravili ili iz neopreza nešto počinili! O Go­spodaru naš, nemoj na nas breme tovariti kao što Si ga natovario na one što su nam pret­hodili! O Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono za što ne­ma­mo snage! Pređi preko grijeha naših, i oprosti nam, i mi­lošću nas obaspi! Ti Si Zaštitnik naš i zato nam pomozi protiv naroda ne­vjerničkog!”[104]

Ovi ajeti, kao što se jasno da vidjeti, govore o imanu Božijeg Po­sla­ni­ka, s.a.v.a., u Časni Kur’an i sva načela vjerovanja kao i pojedinačne pro­pi­se vjerozakona, da bi u nastavku kazivanja o tom pitanju njemu bili pri­po­jeni i vjernici. Ono što se da zaključiti iz konteksta ajeta jeste da se oni od­nose na sve vjernike Muhammedova, s.a.v.a., ummeta, a ne samo na nje­gove savremenike, jer govor kojim je izrečena dova, govor je stanja vjer­nika u bilo kojem vremenu da živio, a ne samo govor onih iz vremena Objave.

Može se reći da su ova dva ajeta uporediva i mjerilo su odnosa između sljed­benika Knjige i vjernika ovog ummeta u pogledu pristupa i ra­zu­mi­je­va­nja nebeske Knjige ili, drugim riječima, s obzirom na njihov odgoj ada­bom pokornosti spram Knjige koja im je objavljena. Pohvala koju je Allah, dž.š., u ova dva ajeta uputio vjernicima i olakšice koje im je dopustio spram njihovih obaveza, stoje tačno naspram kritike upućene sljedbenicima Knji­ge u ajetima iste sure, odnosno sure Bekare. Bilo da se tiče onih ajeta koji sljedbenike Knjige kore zato što prave razliku među melecima, pa tako jed­ne drže za neprijatelje, kao recimo Džibrila, a druge za prijatelje; ili zato što su porekli Kur’an, a vjeruju u druge nebeske knjige; ili zato što među Božijim poslanicima prave razliku, pa su uzvjerovali u Musaa i Isaa, a porekli Muhammeda, neka je mir njima; ili zato što među Božijim pro­pisima prave razliku tako što prihvataju dio onoga što je objavljeno u Bo­žijoj knjizi, a u drugi dio ne vjeruju.

U ova dva ajeta ističe se da vjernici ovog ummeta nisu takvi. Zapravo, oni vjeruju u Boga i sve meleke, prihvataju sve nebeske knjige i sve Bo­ži­je poslanike, ne praveći razliku među njima. Oni pokornošću i poniz­no­š­ću spram istinskih učenja koja su im objavljena ispoljavaju adab pre­ma svo­me Gospodaru. Oni se odazivaju na poziv Gospodara obznanjen kroz vje­ro­za­kon dostavljen Poslaniku, riječima Čujemo i pokoravamo se! A nisu po­put Jevreja koji su rekli: Čujemo, ali se ne pokoravamo! Na­da­lje, oni sebe vide kao robove u vlasništvu svoga Gospodara, i to kao ro­bo­ve koji nisu vlasnici ničega kod Allaha, dž.š., tako da nikako ne pri­go­va­raju na svojoj po­kornosti i pobožnosti, već traže oprost za svoje grijehe: Go­­spo­daru naš, oprosti nam! Oni nisu poput Jevreje, koji su govorili: Nama će ubrzo biti op­rošteno, ili: Allah je siromah, a mi smo imućni, ili: Nas neće do­ta­ći va­­tra osim nekoliko dana. Kao i druga zastranjenja koja su kod sebe po­ka­zali.

Allah, dž.š., nakon ovog upoređivanja, kaže: Allah nijednog čovjeka ne zadužuje iznad mogućnosti njegove; u čovjekovu je korist sve što za­ra­di, a protiv njega je ono što na se uprti. Prirodno je da Božiji propisi i oba­veze slijede, odnosno proizlaze iz fitreta po kojem je Allah, dž.š., stvo­rio čovjeka. Jasno je da čovjekov fitret, koji predstavlja samosvojno ob­lič­je njegova stvaranja, njega poziva jedino na one radnje koje su nje­mu moguće i za koja posjeduje oruđa, i u tome je, bez ikakve sumnje, životno blaženstvo i sreća.

Naravno, ako se pojavi pitanje izvanredne važnosti, čije ispunjenje za­hti­jeva više truda i pregnuća nego što je to uobičajeno, ili roba izvodi iz pro­pisa fitreta i forme robovanja, u tom slučaju fitret donosi drugi propis, a to je da Gospodar ili bilo ko drugi koji upravlja poslovima obaveže roba onim teškim obavezama koji prelaze okvire uobičajene mogućnosti i moći. Naprimjer, da obaveže čovjeka da prilikom pojave sumnje u izvr­še­nost vjerske obaveze pribjegne oprezu ili da kod važnih poslova izbje­ga­va nemar i čuva se zaborava i pogreške, poput obaveznih opreza koji Sve­ti Zakonodavac propisuje u pitanjima života, porodice i imetka ljudi. Ili po­put obavezivanja teškim obavezama i koliko god ljudi ispoljavali više tvr­doglavosti i istrajavanja u pitanjima i traženju objašnjenja, On ih sve više i teže obavezuje, ostavljajući sve manje slobode, poput slučaja Beni Is­raila, o kojem nas Kur’an obavještava.

Rečeni ajet: Allah nijednog čovjeka ne zadužuje iznad mogućnosti nje­go­ve..., slijede riječi Poslanika Božijeg, s.a.v.a., i vjernika, a izrečene su kao uvod za dovu: O Gospodaru naš, nemoj nas kazniti..., da bi to ujedno bilo i hvala Uzvišenom Bogu, kao i da bi se otklonila pogrešna postavka da Uzvišeni kažnjava za ono što nije u čovjekovoj moći i da obavezuje ne­kim teškim propisima. Ako se riječima: O Gospodaru naš, nemoj nas ka­zniti..., obraća položaju Gospodara to je zato da bi se dobilo olakšanje u sekundarnim, a ne primarnim ili osnovnim propisima, ili onim pro­pi­si­ma koji su posljedica ispoljene tvrdoglavosti ljudi, a ne da Allah, dž.š., ob­javljuje propise bez uzimanja u obzir bilo kojeg od iznesena dva vida. Ove riječi Uzvišenog Boga nalaze se unutar ove dvije dove islamskog um­meta, odnosno, između ...Oprosti nam, o naš Gospodaru i O Gospo­da­ru naš, nemoj nas kazniti..., da bi se time ukazalo na koristi onoga što im prethodi i da ujedno za muslimane priskrbi podučavajući i odgojni ka­rak­ter, odnosno, da Allah prouči dovu njihovim jezicima, jer vjernici ima­ju vjerovanje u ono što Uzvišeni kaže.

U svakom slučaju, na ovaj govor oslanjanju se vjernici i rečeno pred­stav­lja temelj njihove dove. U nastavku Allah, dž.š., prenosi završetak nji­hove dove koja govori o drugim molbama: O Gospodaru naš, nemoj nas kazniti..., O Gospodaru naš, nemoj na nas breme tovariti..., O Go­spo­da­ru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono za što nemamo snage! Pređi pre­ko grijeha naših... Oprost (وَاعْفُ عَنَّا) za koji oni ovdje na kraju mole kao da je oprost od počinjenog u zaboravu, nehotično i onoga što je bilo izvan nji­hove moći. A nastavak dove ...i oprosti nam, i milošću nas obaspi! (وَاغْفِرْ لَنَا وَارْحَمْنَآ) odnosi se na molbu za ostale oblika grijeha i pogrešaka. Po­nov­no traženje oprosta, odnosno milosti, iako su je već prije tražili u ovoj dovi, nije ponavljanje, jer to ukazuje na njihovo stanje i adab koji imaju pre­ma Gospodaru za razliku sljedbenika Knjige i njihova odnosa sa Go­spo­darem i njihovom Knjigom. Pored toga, kod učenja dove nema pre­pre­ka u postupku ponavljanja, kao što je to možda slučaj u drugim pri­li­ka­ma. Nadalje, ova dova sažima u sebi adab robovanja i pokornosti i po­šti­vanja adaba kod iskanja Gospodareve pažnje jednog nakon drugog, te pri­znanje svoga položaja kao posljedice vlasništva Njegova i prihvatanje po­ložaja poniznoga, neznatnog, siromašnog i nemoćnog roba spram polo­ža­ja Njegove Uzvišenosti i Časti, toliko je očito da nema potrebe za do­dat­nim pojašnjavanjem.

U Časnom Kur’anu nalazimo različite oblike božanskih adaba i uz­vi­še­nih učenja, kojima je Allahov Poslanik, s.a.v.a., poučavan da ih pri­mi­je­ni u prilikama hvaljenja i slavljenja Gospodara i u molitvama. To mo­že­mo vidjeti u sljedećim ajetima. Ti reci: “O Allahu, Koji svu vlast imaš, Ti vlast onome kome hoćeš daješ...”[105] Ti reci: “Allahu, Stvoritelju nebesâ i Zemlje, Znalcu svijeta nevidljivog i vidljivog, Ti ćeš suditi međ’ Svojim ro­bovima..!”[106] Ti reci: “Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje On oda­bra! Da li je Allah bolji ili oni koje Njemu pridružuju oni?!”[107] Ti reci: “I namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista pri­pa­da­ju Allahu, Gospodaru svih svjetova...”[108] Gospodaru moj, Ti znanje moje pro­širi![109] I reci: “Gospodaru moj, utječem Ti se od spletaka šejtana!”[110]

I brojni drugi ajeti kojima je zajedničko da poučavaju uzvišenom ada­bu kojem je bio poučen Božiji Poslanik, a on sam ih je preporučivao svo­me ummetu.

27.08.2009.

Iz tefsira El Mizan - Adab hazreti Zekerijja



Također, adab poslanika svjedoči i kazivanje o hazreti Zekerijjahu, a.s.: Ovo je spomen o milosti Gospodara tvoga spram roba Njegova Zekerijja, kad on tihim zovom zazva svoga Gospodara, te reče: “Gospodaru moj, moje kosti su oronule, zbilja, i glava sjedinom planula, a nikada nisam, Go spodaru moj, kada sam Te zamolio nesretan ostao. Ja se doista iza sebe bojim svojih nasljednika, a žena mi je nerotkinja, pa podari mi Ti od Sebe nasljednika, da mene naslijedi i naslijedi porodicu Jakuba, i učini, Go­spo daru moj, da s njim budeš zadovoljan Ti.”[99]

Na odluku da uputi dovu Uzvišenom i zatraži dijete hazreti Zekerijjaha je potaklo jedino njegovo svjedočenje isposničkog i pobožnjačkog života hazreti Merjeme, kćeri Imrana, kao i njen adab u robovanju Bogu, kojim ju je darovao Gospodar, i njena nebeska opskrba, o čemu Kur’an navodi: I primi je Gospodar njen primanjem lijepim, i dade da lijepo odraste, i o njoj Zekerijja da se brine! I kad god bi joj Zekerijja u hram ušao kod nje bi opskrbe našao, i: “O Merjemo, odakle ti ovo?” – on bi pitao! “Od Alla ha je. Doista Allah opskrbljuje koga hoće bez računa ikakva!” – ona bi od go va rala. Tu Zekerijja zamoli Gospodara svoga: “Gospodaru moj! Po dari mi od Sebe čestita potomka, jer Ti Si zbilja Onaj Koji molbu čuješ!”[100]

Posmatranje svih onih pažnji kojima je hazreti Merjem bila obasuta od strane Allaha, dž.š., u srcu hazreti Zekerijjaha je uzavrelo želju da i on do bije časna i plemenita sina, koji će ga naslijediti i služiti Gospodara na na čin da On bude zadovoljan njime, isto kao što je hazreti Merjem na sli je dila Imrana i trud kod robovanja Bogu ispoljila do krajnjih granica, na kon čega je bila obasuta počastima od strane Gospodara. Ali u svemu tome hazreti Zekerijja je vidio sebe kao oronulog starca čija se životna sna ga istopila. Također, nije imao nadu ni u svoju ženu jer je ona bila ne rot kinja rođenjem. Tako je hazreti Zekerijjaha uskraćenost časnim sinom shr vala i obuzela ga je takva žalost koja je bila poznata samo Bogu. Me đu tim, on je istovremeno imao spram svoga Gospodara lijepo mišljenje i žar pobožnosti te je na tom tragu želio da mu On podari počast u starosti da ri vanjem potomstva. Ova želja ga je navela da se Uzvišenom obrati po niz no, ne bi li to potaklo Njegovu samilost. Hazreti Zekerijja, a.s., u svom obra ća nju prisjeća se života, govoreći o tome da je stalno bio okrenut uz vi še nosti Božijoj i nikad dotada nije ostao žalostan nakon obraćanja Nje mu. On, hazreti Zekerijja, našao je Boga, Koji čuje upućene dove. Ova kav na čin poniznosti bio je razlogom da se i ova njegova dova čuje i bu de pri mlje na tako što mu je darovan častan nasljednik. Potvrda iznese nog su iz go vorene riječi hazreti Zekerijjaha, nakon što mu je Allah, dž.š., ob javom obznanio udovoljenje njegovoj molbi: “O Gospodaru moj!” – reče on – “Ka ko da ja imadnem dječaka kad je moja žena nerotkinja i kada sam u sta rosti oronuo?” “Tako će biti” – reče On – “tako je rekao Go spodar tvoj: To je Meni lahko, i tebe sam još prije stvorio, a nisi ništa bio!”[101]

Način na koji ovaj ajet potvrđuje našu tvrdnju je razgovijetan. Ajet jas no pokazuje da je Zekerijja ostao zatečen kada je primio radosnu vijest o ispunjenju dove. Neobičnost njegove molbe i odgovor koji je čuo toliko su ga smeli da je izrazio nevjericu u mogućnost takvog raspleta te je zato za tražio znak kojim će mu to biti potvrđeno. Allah, dž.š., udovoljio je i ovoj molbi hazreti Zekerijjaha.

U svakom slučaju, adab koji je Zekerijja ispoštovao u svojoj dovi bilo je predstavljanje njegova unutrašnjeg stanja potištenosti i tuge. Da bi se na šao u prilici koja bi svakog samilosnog ganula, on prije same dove pod sjeća kamo ga je odvela pokornost Gospodaru i ukazuje na okolnost da je cio svoj život posvetio poniznosti i proveo u iskanju, a tek potom upućuje dovu koju opravdava Njegovim svojstvom Onoga Koji čuje sve molitve. Uvod koji je prethodio samoj dovi nije imao za cilj da Uzvišenom Bogu pri govori za svoju dugogodišnju pokornost, već ono što smo upravo ma lo prije pojasnili. Daleko je takvo šta bilo od položaja njegova kao posla ni ka! Dakle, značenje njegove dove: “Gospodaru moj! Podari mi od Sebe čes tita potomka, jer Ti Si zbilja Onaj Koji molbu čuješ!”, s obzirom na ono što je došlo u suri Āli ‘Imrân, podrazumijeva da molitelj od Njega tra ži čestita sina, i to ne zato što sebe vidi velikim i svoje dugogodišnje ro bovanje Njemu vrijednim, ili zato što to ima namjeru istaknuti i pri go vo riti Mu na tome, već ga je potaklo da Ga moli jer On čuje dove Svojih ro bova i odaziva se nevoljnicima, a vidi i strahovanja koja molitelj ima spram svojih rođaka koji će ostati nakon njega, kao i njegovu veliku želju da ima čestitog sina koji će Njemu robovati.

24.08.2009.

Ljubav prema hazreti Husejnu kod Bošnjaka

"Kada se spomene Kerbala, prvo cega se sjetimo je siitska tradicija evociranja dana mjeseca muharrema u kojima se odigrala ova tragedija. Medjutim, siroj javnosti sigurno nije poznato koliko je u svijesti Bosnjaka, dakle sunitskih orijentiranih muslimana, Kerbala pamcena kao veliko zlo po ummet Muhammedov s.a.v. i da su o tom dogadjaju nasi preci stoljecima nizali stihove od dolaska osmanlija pa sve do nasih dana. Tema ovog rada je poezija inspirisana kerbelskom tragedijom, sto spada u zanr sufijske poezije, koja se rodila u okviru tekije i koju su ovdje njegovali pripadnici derviskih redova, ponajvise naksibendije i kadirije. Ovi tarikati se ubrajaju u ortodoksne prosunitski orijentirane redove, koji su dali vidljiv doprinos na odgojnom i obrazovnom planu. Stihovima bosnjackih pjesnika pokusat cemo ilustrirati njihovu ljubav prema Poslaniku s.a.v. i njegovoj casnoj porodici i bol izazvanu kerbelskim dogadjajem. Prof. dr. Fehim Nametak u svom djelu “Divanska knjizevnost Bosnjaka” navodi stihove Sabita Aladina Uzicanina, pjesnika koji je zivio krajem XVII i pocetkom XVIII stoljeca:


Nemoj misliti da je to pupoljak nataknut na bodlji u stepi
To je Jezid na vrh koplja natakao glavu mučenika Husejna.




Sarajevski pjesnik i mevlevijski sejh iz XIX stoljeca, Fadil-paša Šerifovic, u svojim stihovima trazi sefaat od Resulullaha i obraca mu se njezno, rijecima “djede mucenika Kerbele”:



Ti si pecat posljednjeg poslanstva, miljenik Boziji,
Tvoje casno ime je Ahmed, Muhammed, Mustafa.

Ti si pomagac sljedbenicima, vladaru cistih,
Iskreni si zagovornik prijestupnika i gresnih.

Spasi mene Pakla, djede mucenika Kerbele,
Zauzmi se za gresnika, oce najbolje zene.

Uzrok zavisti svega sto sunce i mjesec obasjava,
Ti si prvak oba svijeta, cisti ruh ljudi i dzinova.

Najodabraniji Boziji stvor, poslanika predvodnik,
Onaj koji je stigao na miradz, posljednji poslanik.

Spasi mene Pakla, djede mucenika Kerbele,
Zauzmi se za gresnika, oce najbolje zene.



Ovi stihovi se citaju u Hadzi-Sinanovoj tekiji, stjecistu kadirijskog tarikata u Sarajevu za vrijeme mevluda i drugih svecanosti sto je zapoceo sejh Fejzulah ef. Hadzibajric, poznat kao Fevzi-baba, rahmetullahi alejh.

U Bosni su odvajkada ucene tzv. “matemske ilahije”. Dani matema su prvih deset dana mjeseca muharrema, tj. dani zalosti. Amina Siljak-Jesenkovic u tekstu kojim smo se koristili donosi svoj prijevod jedne od matemskih ilahija:



Matem opet je stigao,
Stare boli osvjezio,
Svaki asik s’rastuzio,
Placuc Muhammed, Ali, Hu,
Hasan, Husejn, Fatima, Hu.

Ko je asik, matem stuje,
Bol i patnju stusten cuje,
Danju, nocu oplakujem,
Placuc Muhammed, Ali, Hu …
Nepravda je od munkira,
Gorka suza je asika,
S Kerbele glava Husejna.

Hamdi place: Gore m’prsa,
I tisuce zivih svijeta,
Danju, nocu pun sam suza.



U istom radu napominje se da se u znak sjecanja i tuge zbog sehida Kerbele prakticiralo da se ni zene ne uljepsavaju u danima matema. Citirajuci pripjev stihova “Selama”, nepoznatog autora iz pera rahmetli profesora Esrefa Kovacevica:


Istocni vjetre, kad podjes jednog jutra u Harem,
selam od mene revzi ces,
u njem je Resul Muhterem.

Ja petero imam svojih da od vatre stite mene,
Muhammeda i Aliju, dva unuka i Fatimu.




Autorica dodaje: “Ovo su stihovi bez kojih je nezamisliv kadirijski zikr, a poznato mi je da u nekim derviskim porodicama svakodnevna porodicna okupljanja pocinju ovim Selamom.”

I pjesnik Sami (u. 1733) pjeva o kerbelskom dogadjaju:


Spram al i abe osjecat ljubav, na oba svijeta velika je milost.

Osjecati neprijateljstvo prema Jezidovu narodu,
na nasem putu velika je cast.

Na Jezidov narod donosimo prokletstvo,
kad dodju dani Nove godine.

I uz to tocimo suze, jer velika je cast podsjetiti se na zalost.



Ovo su samo neke u nizu elegija posvecenih hazreti Husejnu, te primjeri ljubavi prema Resulullahovoj porodici i dokaz da ni mi, Bosnjaci, nismo zaboravili sehide Kerbele.



(Iz casopisa “Zehra”, Sarajevo, april 2001, str. 10-11)
 

23.08.2009.

Iz tefsira El Mizan - Adab hazreti Junusa


Također, jedna od dova koja svjedoči adab poslanika jeste i ona ha­zre­ti Junusa, a.s., izrečena u danima dok se nalazio u stomaku ribe: I Zun-
-Nu­nu, kada srdit ode i pomisli da mu Mi ništa ne možemo učiniti, pa po­tom u tminama poče zazivati: “Nema božanstva osim Tebe! Slavljen Si Ti! A ja sam bio od onih koji su nepravdu prema sebi počinili!”
[94]

Kako prenosi Kur’an, hazreti Junus molio je Allaha, dž.š., da kazni nje­gov narod, kojem traženju mu je On i udovoljio. Hazreti Junus je time opo­minjao svoj narod sve dok se nije približilo vrijeme spuštanja kazne. U tim trenucima narod se pokajao, što je uklonilo kaznu. Kada je Junus to vi­dio, napustio je svoj narod, uputivši se prema pustinji. Na tom putu do­šao je na morsku obalu, gdje se ukrcao na brod. Međutim, jedna ve­li­ka riba ispriječila se brodu u njegovoj plovidbi na način da je postalo jas­no da se neće ukloniti dok ne proguta nekog od putnika. Kako bi oda­brali ko će biti taj među njima odluče se na izvlačenje listića te izvukoše onaj sa Junusovim imenom. Junus bi bačen u more i riba ga proguta. Ha­zreti Ju­nus bi zaokupljen slavljenjem Boga sve dok, Allah, dž.š., nije na­re­dio ribi da ga izbaci na obalu mora. Ovo je bilo kazivanje koje Kur’an do­nosi o Junusu, a.s.

Ovaj događaj govori o tome kako Allah, dž.š., odgaja svoje poslanike su­kladno njihovim različitim stanjima, kao što je i rekao u Kur’anu: A da nije bio od onih koji slave Allaha, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Da­na kad će svi biti proživljeni![95] Dakle, stanje Junusa koji je napustio svoj na­rod, nastavio svoje putovanje, ne vrativši se svome narodu, govori o robu ko­jem se ne dopadaju neki od poslova njegova Gospodara, pa se i srdi na Nje­ga i napušta Njegovu kuću i službu. Međutim, obaveza njegova polo­ža­ja kao roba nije značila takvo ponašanje. Budući da se Allahu, dž.š., nije dopao njegov ovakav postupak, On odluči da ga odgoji i poduči ada­bu. Zato ga je On stavio u iskušenje i zatočio ga u utrobi ribe, gdje je bilo to­liko tijesno da nije mogao ispružiti ni prst noge. To je bio zatočenje u za­tvo­ru koje je samo bilo obujmljeno sa nekoliko tmina. U takvom bez­iz­laz­­nom položaju Junus zavapi: Nema božanstva osim Tebe! Slavljen Si Ti! A ja sam bio od onih koji su nepravdu prema sebi počinili!

Sve ove tegobe desile su se samo zato da hazreti Junus u potpunosti os­jeti ono o čemu je do tada samo pretpostavljao. Zapravo, da se on iz­rav­no osvjedoči da je Allah, dž.š., moćan sve učiniti, kao što je i učinio sa njim. Uzvišeni Allah raspolagao je s njim kako je htio, zatočio ga je gdje je htio i izložio ga nevolji koju je On htio, a Junus nije imao nikakva uto­čiš­ta niti spasa, osim u Allahu, dž.š. Učinak svih ovih događaja i Božijeg pla­na bilo je ostvareno stanje duše hazreti Junusa, zatočenog u stomaku ribe, stanje koje ga potaknu da potvrdi da nema boga, osim Njega i da ne­ma izlaza niti bijega iz položaja robovanja Njemu. Zato je i uzviknuo: Ne­ma božanstva osim Tebe!

Zbog svega rečenog nalazimo u Kur’anu da među svim poslanicima je­dino hazreti Junus svoju dovu ne započinje sa riječju Gospodaru. Nakon po­tvrde Njegove Božanstvenosti i Gospodstva, hazreti Junus se prisjeća do­gađaja spuštanja kazne na njegov narod, njihova pokajanja i činjenice kako ih je napustio. Hazreti Junus pripisuje sebi čin nepravde, a Njega drži čistim od svakog oblika manjkavosti i nedostatka: Slavljen Si Ti! A ja sam bio od onih koji su nepravdu prema sebi počinili! Junus, a.s., u ovoj mo­litvi ne iskazuje svoju unutrašnju želju da se vrati u svoj prijašnji polo­žaj robovanja. Kao da sebe nije vidio dostojnim da to traži te je zato nije ni izrekao. Ukratko, htio je ispoštovati adab svoga stanja i položaja po­sti­đe­nosti i posramljenosti.

Potvrda procjene da je hazreti Junus imao takvu unutrašnju želju jesu rije­či Gospodara koje slijede nakon istom navedenog ajeta: Odazvasmo se i tegobe ga spasismo.[96] A dokaz u prilog činjenici da mu je ta želja bila po­vratak u prijašnji položaj jesu riječi Allahove: Pa ga izbacismo na jed­no pusto mjesto, a bio je bolestan, i iznad njega dadosmo da iznikne vri­je­ža tikve, i kao poslanika poslasmo ga stotini hiljada ljudi ili i više! Pa su oni uzvjerovali, a Mi smo im dali da uživaju do roka određenog.[97]

www.mullasadra.ba

20.08.2009.

Iz tefsira El Mizan - Adab hazreti Sulejmana i Davuda

Kur’an Časni prenosi hvalu hazreti Sulejmana i Davuda: Davudu i Su­lej­manu znanje smo darovali i oni rekoše: “Hvala Allahu Koji nas je od­li­kovao iznad mnogih robova Svojih vjernika!”[89] Adab koji su ova dva ve­likana ljudskog roda primijenili u svojoj hvali jeste da su dar znanja pri­pisali Allahu, dž.š. Ovo je razumljivo, jer oni nisu kao ljudi bez imana, koji znanje vide od sebe, kao što to posvjedočuju Karunove riječi u od­go­vo­ru na upozorenje njegova naroda da se ne uznosi svojim imetkom: Ovo mi je dato samo po znanju mome.[90]Kada su im poslanici sa znamenjima jasnim dolazili, oni su likovali zbog znanja koje su već imali, pa ih snađe ono čemu su se stalno rugali.[91] Zato, hvalu Davuda i Sulejmana ne treba vidjeti u svjetlu lične hvale i likovanja svojim znanjem, pa samim tim ni kuditi ih zbog toga. Zapravo, njihova namjera je bila da isticanjem darovane im bla­go­dati iskažu zahvalu na tome, što je bilo ispravno. Sulejman i Davud, neka je mir njima, bili su odlikovani iznad mnogih vjernika. Isto tako, Kur’an bi­lježi dove vjernika koji su tražili od Uzvišenog viši položaj u odnosu na dru­ge i nisu zbog toga bili ukoreni od strane Allaha, dž.š. Štaviše, bili su po­hvaljeni zbog istoga: Oni koji govore: “Gospodaru naš... i učini da bu­de­mo predvodnici onima koji su bogobojazni!”[92] Isto svojstvo Kur’an navodi i u pri­mje­ru drugih naroda:

Također, jedna od dova koja svjedoči adab poslanika jeste i ona koja se navodi u kazivanju o Sulejmanu, a.s., i mravima: Čim stigoše do mrav­lje doline, jedan mrav reče: “O mravi! Ulazite u staništa vaša, da vas ne zga­zi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne osjete!” I Sulejman se rije­či­ma njegovim glasno nasmija, te reče: “Gospodaru moj, nadahni me da Ti zahvalim na blagodatima koje Si podario meni i mojim roditeljima, i da činim dobro s kojim Si zadovoljan Ti! I Milošću Svojom međ’ Svoje dobre ro­bove mene uvedi!”[93]

Ovaj mrav je svojim postupkom podsjetio hazreti Sulejmana na veliku vlast koja mu je darovana. To je bila vlast čiji su temelji bili učvršćeni posredstvom potčinjenosti vjetra njegovoj zapovijedi, kao i potčinjenosti džina, koji su za njega gradili šta god da je on tražio te posredstvom zna­nja o govoru životinja.

Nema sumnje da je Sulejman, a.s., raspolagao sa tako velikom vlašću. Me­đutim, sva ta vlast i moć u njegovom srcu nije imala ono mjesto koje ima u našim srcima, kao najslađa moguća želja koju čovjek priželjkuje. Ova vlast u hazreti Sulejmanu nije odagnala misao njegove niskosti i po­lo­žaja roba. Zapravo doživljavao ju je samo kao blagodat od Gospodara da­rovanu njemu i roditeljima njegovim, čime su bili posebno počašćeni u od­nosu na ostale ljude. Ovakvo mišljenje od ljudi koji su u položaju kao ha­zreti Sulejman i raspolažu takvom vlašću treba smatrati najboljim ada­bom spram Gospodara. Govor mrava je hazreti Sulejmana istoga časa pod­sjetio na brojne Gospodareve blagodati. I pored činjenice da su ove bla­godati bile brojne i nesagledive, on se rečenom prilikom između njih pri­sjetio samo podarene mu velike i moćne vlasti. Zato od svoga Go­spo­da­ra moli za uspjeh činjenja dobra, jer je svjestan da je svaki vid dobra i lije­pog postupka hvale vrijedan za položaj čovjeka koji sjedi na pri­jes­to­lju. Upravo zbog svih tih svojstava koja odlikuju njegov položaj, od Allaha, dž.š., moli prije svega za dar zahvale na blagodatima. Tek nakon toga, u dru­gom koraku, hazreti Sulejman pokazuje da se ne zadovoljava i ne og­ra­ničava samo željom za činjenje dobra, već u isto vrijeme moli da to bu­de u Njegovom zadovoljstvu. Hazreti Sulejman je rob koji ima za cilj is­ključivo Božije zadovoljstvo. Njega ne zanima dobro djelo, osim ako je ra­zlog zadovoljstva njegova Gospodara. U nastavku hazreti Sulejman svo­je iskanje dobrog djela upotpunjuje traženjem za njegovo bivanje do­brim po biti, te kaže: “I Milošću Svojom međ’ Svoje dobre robove mene uvedi!”

19.08.2009.

Adab hazreti Šuajba


Od dova poslanika koje bilježi Kur’an jeste ono proklinjanje jezikom ha­zreti Šuajba, a.s., svoga naroda sljedećim riječima: “Gospodaru naš, iz­me­đu nas i naroda našega donesi razrješenje po Istini, jer Ti Si Razrje­ši­telj najbolji /Sudija najbolji/![86] Nakon što je izgubio nadu u spasenje svo­ga naroda, hazreti Šuajb moli Uzvišenog Boga za ispunjenje obećanja koje je dao svim poslanicima, a koje je obuhvaćeno riječima: Svaki narod je imao poslanika – kad im je dolazio poslanik, pravedno im je presuđivano, a nasilje im učinjeno nije.[87]između nas, a nije rekao “iz­među mene”, zato je što je time želio obuhvatiti sve jednobošce, jer ne­vjernici iz njegova naroda prijetili su i njemu i drugim vjernicima, go­vo­reći: Sigurno ćemo te protjerati, o Šuajbe, a i one iz našeg naselja koji vje­ruju uz tebe, ili ćete se vi u našu vjeru vratiti![88] Upravo zbog rečenog ha­zreti Šuajb moli i za vjernike i odvaja ih od naroda u svojoj dovi: Go­spo­daru naš, između nas i naroda našega donesi razrješenje po Istini... Ha­zreti Šuajb između svih Božijih imena zaziva ime Razrješitelj /Sudija/ naj­bolji. Suprotno govoru hazreti Musaa kada je rekao: Gospodaru moj, ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; i zato odvoji nas od ljudi koji griješe!, jer njegov govor ovdje ustvari nije bila dova, već alu­zi­ja na njegovu želju za oslobađanjem od obaveze promicanja vjere i pre­puš­tanje posla Božijoj prosudbi. Samim tim, njegov govor ne iziskuje za­kli­njanje, za razliku od Šuajbovog položaja. To što je on rekao

Kao što smo već prije rekli, odabir i zazivanje označenog Božijeg svoj­stva – koje više od ostalih odgovara sadržaju dove – samo po sebi je po­­tvrda ljepote govora i rječitost, a ujedno i zaklinjanje Boga tim svoj­stvom.

www.mullasadra.ba

18.08.2009.

Adab hazreti Jakuba


Jednu od dova koju Allah, dž.š., prenosi od Svojih poslanika jeste i ona od Jakuba, a.s., nakon što su se njegovi sinovi vratili iz Egipta bez Be­njamina i Jehude: Onda se otac od njih okrenu i reče: “Tugo moja Ju­su­fe!”, a oči su mu zbog tuge pobijeljele, jer sav skrhan je bio. “Tako nam Boga” – braća rekoše – “toliko spominješ Jusufa da ćeš s uma sići, ili ćeš upropastiti se!” “Na svoj jad i tugu Allahu se žalim, a ja od Allaha imam znanje o onome što vi ne znate.”[48] Hazreti Jakub svojim sinovima kaže da je njegova istrajnost u sjećanju na Jusufa žal srca, koju pred Bo­ga iz­nosi, te da nije u beznadežnosti spram Božije milosti i da On mo­že do­ves­ti Jusufa na način kakav se ne može ni pretpostaviti. Ovo je ad­ab po­sla­nika spram svoga Gospodara, koji podrazumijeva da su u sv­im stanjima ok­renuti ka Njemu i da sve svoje pokrete i mirovanja čine na Njegovom putu. Ovo se veoma lahko može shvatiti iz kur’anskih ajeta, jer je Uz­vi­še­ni Bog jasno rekao za svoje poslanike da ih je uputio is­­pravnim putem: To su oni koje je Allah uputio...[49], a posebno za Ja­ku­ba je rekao: I da­ro­vas­mo mu Ishaka i Jakuba i svakog uputismo...[50], a s dru­ge stra­ne o sljed­be­nicima strasti rekao je da su to oni koji su zastra­ni­li i za­lu­tali: ...i ne po­vo­di se za strašću jer će te ona s Allahova Puta od­vest...[51]

Iz rečenog se može shvatiti da Božiji poslanici – vođeni i upućeni Bo­ži­jom uputom – nikad ne slijede strasti.

Osjećanja i unutrašnji porivi, znači strast, srdžba, ljubav, mržnja, ra­dost, tuga i svaka drugo stanje duše koje stoji u vezi sa ovosvjetskim poja­va­ma, kao što su imetak, djeca, brak, hrana i piće, kuća i sl., oni sve to ko­ris­te na Bo­žijem putu i u tome ne traže ništa drugo, osim Božijeg zado­volj­stva. Uk­ratko, put koji čovjek slijedu u životu ili je put na kojem se slijedi is­ti­na, ili je put na kojem se slijede strasti; drugim riječima, ili je put Boga, ili put zaborava Boga.

Božiji poslanici, neka je mir na sviju njih, budući da su upućeni upu­tom gore pojašnjenom, tj. činjenicom da ne slijede porive strasti, oni su stal­no ož­ivljeni sviješću o Bogu. Poslanici u svojim kretanjima i miro­va­nji­ma ne traže ništa drugo, do li Božije zadovoljstvo. Oni se ni po bilo kojoj ži­vot­noj potrebi ne obraćaju drugima, niti kucaju na druga, osim na Bo­žija vrata. Obra­ćanje na izvanjske uzroke ne odvodi ih u zaborav od Prvot­nog uzroka Uz­vi­še­nog Boga. Poslanici imaju svijest da uzroci i nji­ho­vi učinci dolaze od Bo­ga. Poslanici nikako ne poriču uzroke, niti ih do­življavaju kao ne­po­sto­jeće, niti odriču njihovu uzročnost. Uzroci se ne mogu poreći jer je to su­protno ljud­skoj prirodi i čovjekovom razu­mi­je­va­nju svijeta. Poslanici se os­lanjaju na uzroke, ali im ne pridaju značaj neo­vis­nosti. Oni su vje­ro­vanja da svaka stvar ima svoj položaj u pogledu uti­caj­nosti koju im je odredio Uzvišeni.

Budući da je oslanjanje poslanikâ na Boga onakvo kako tome dostoji, oni su mogli ispuniti zahtjeve adaba robovanja i očuvanja Njegova Go­spo­d­stva. Poslanici nisu ništa ni željeli, ni odbacivali, osim radi Njega, i ni­našto se ni­­su oslanjati, a da prije i poslije tog oslanjanja, Uzvišeni Bog nije bio u prvom planu. Budući da je stanje poslanikâ, neka je mir Božiji nji­ma, ta­kvo kakvim smo ga opisali, njihov temeljni i krajnji cilj u svim sta­njima jeste Uzvišeni Bog.

U svjetlu rečenog i hazreti Jakubove riječi: Na svoj jad i tugu Allahu se žalim..., imaju sljedeće značenje: Ako me vidite da sam stalno u žalosti i boli za Jusufom, to nije isto kao vaša bol i tuga pri gubitku neke bla­go­da­ti, jer kada vi nešto izgubite, tada se u svom neznanju žalite drugom, koji ne ras­polaže niti dobrom, niti štetom, a ja svoju bol i tugu iznosim pred Uz­vi­šenog Gospodara i moja žal nije neispunjiva, jer znam ono šta vi ne znate.


Noviji postovi | Stariji postovi

Znakovi duhovnosti
<< 04/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

Božiji Poslanik, s.a.v.a. je rekao: "Fatima je dio mene, ko nju obveseli sigurno je i mene obveselio, ko nju ražalosti sigurno je i mene ražalostio. Fatima mi je najdraža od svih ljudi." (El-Bihar, 43/23/17)

Božiji Poslanik, s.a.v.a.je rekao: "Na kraju moga ummeta doći će Mehdi, Allah će mu podariti kišu, Zemlja će izbaciti bilje svoje, imetak će biti ispravno dijeljen, uvećat će se stoka i ummet će biti cijenjen i velik." (Kanzul-ammal, 38700)

Imam Ali, a.s.: Istina je teška i zdrava, a krivda je lahka i nezdrava. (Nehdžul-belaga, 376. izreka)




ShoutMix chat widget


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
41150

Powered by Blogger.ba